Za laudato.hr piše:

Tanja Popec

nedjelja, 29. siječnja 2012. Arhiva kolumne

„Mama, hoćeš li mene staviti u zamrzivač?“

Na ovo uvodno pitanje tek začetoga djeteta nadovezuje se još jedno: „Mama, hoćeš li ikada doći po mene da i ja mogu živjeti?“

Na ovo uvodno pitanje tek začetoga djeteta nadovezuje se još jedno: „Mama, hoćeš li ikada doći po mene da i ja mogu živjeti?“ Time nas uvodim u situaciju umjetno začetoga djeteta čiji će život, kako se najavljuje, Zakonom biti stavljen u ruke znanosti i odluke roditelja koji prirodnim putem ne mogu začeti. Najavljujući izmjene Zakona o medicinski potpomogutoj oplodnji, ministar zdravlja dr. Rajko Ostojić jednom od svojih prvih izjava u mandatu, otvorio je vrlo osjetljivo pitanje: Kada počinje ljudski život? I ne samo to. Podijelio je hrvatsku javnost na „konzervativnu“, za koju život započinje spajanjem muške i ženske spolne stanice, i „naprednu“, za koju život počinje rođenjem djeteta, prvim plačem ili kad mama osjeti prve pokrete, obično u 5. mjesecu trudnoće. Što Crkva ima reći o ovoj temi?

„Donum vitae“

Još je 1987. godine objavljen „Donum vitae – Dar života“, naputak o poštovanju ljudskog života u njegovu početku i o dostojanstvu rađanja. Priredila ga je Kongregacija za nauk vjere (koju je u to vrijeme vodio kardinal Joseph Ratzinger), a odobrio papa Ivan Pavao II. Ondje stoje vrlo konkretni odgovori nastali kao rezultat opsežnih savjetovanja sa stručnjacima bioloških i medicinskih znanosti. Zaključak je sljedeći: „Od trenutka kad je jajašce oplođeno započinje nov život koji nije ni očev ni majčin, nego život novoga ljudskog bića koje se samo za sebe razvija. Nikad neće postati ljudsko ako to već nije od tada.“ I suvremena genetika potvrđuje da je od prvoga trenutka utvrđen program onoga što će biti to začeto biće: čovjek. „Nakon oplodnje počela je pustolovina jednoga ljudskog života, gdje svaka od velikih sposobnosti zahtijeva da se ostvari i da uzmogne djelovati.“ Ovo je temeljni stav Crkve vezan uz poštovanje ljudskih zametaka, a njihovo zamrzavanje „povreda je poštovanja koje se duguje živim ljudskim bićima jer ih izlaže velikoj smrtnoj opasnosti ili oštećenju tjelesne cjelovitosti, lišava ih barem privremeno majčinskoga primanja i nošenja te ih izlaže daljnjim povredama i umjetnim zahvatima.“ Vjerujem da supružnici, koji godinama prirodnim putem ne mogu začeti dijete, razmišljaju samo o trenutku kada će se u zahvatu dogoditi uspijeh i začeće uz pomoć in vitro metode. No, takve metode imaju i svoje posljedice, a svakako moralno najznačajnija je i odnos prema zamecima koji idu „na čekanje.“ Za naputak „Donum vitae“ vrlo je znakovito da se takvim postupcima, „smrt i život podvrgavaju odluci čovjeka koji tako prema svojoj volji daje život ili smrt.“ I to je središnji dio ove priče, čovjek odlučuje o početku života, a ne Bog. Ili, drugačije rečeno, s obzirom na zatjevnost, u samom postupku umjetne (izvantjelesne) oplodnje uvijek se „proizvede“ više zametaka – od tri do pet. Koliko će ih biti vraćeno u utrobu majke? To je njezin izbor. A znaju li majke što će biti s onima koje ne prihvate? I kako između začete djece odabrati ono koje će ostati i rasti pod njezinim srcem i ono koje će otići „u zamrzivač“? Tko to može odabrati? Stručnjaci i promotori ove ideje biraju po ključu kvalitete zametka, tako da se onima koji pokazuju karakteristike najveće sposobnosti preživljavanja, daje prilika za rađanje. „Dijete postaje materijal koji se 'tehnikom' proizvodi prema nečijoj samovolji“, a onda se taj „proizvod“ već prije rođenja sortira, „izabere se onaj koji odgovara tržištu, a ostali se eliminiraju“, piše u svojoj poruci za ovogodišnji Dan života (5. veljače) mons. Valter Župan, predsjednik Vijeća HBK za obitelj. A da se izbjegne svaka pomisao da Katolička Crkva za liječenje neplodnosti podupire metodu umjetne izvantjelesne oplodnje, ponovimo stav iz „Donum vitae“: „Ćudoredni stav Crkve ostaje protivan homolognoj oplodnji...: ona je u sebi nedopuštena te se protivi dostojanstvu rađanja i bračnog sjedinjenja, pa i tada kad se sve poduzme da ne dođe do smrti ljudskog zametka.“ Ovom se izjavom želi sačuvati i dostojanstvo braka koji je usmjeren prema rađanju, ali brak istodobno vodi i prema sjedinjenu muškarca i žene, a ne prema njihovom razdvajanju. No, upravo se razdvajanje supružnika događa u postupku umjetne oplodnje. Crkva takvim stavom želi zaštiti supružnike od osjećaja da su sredstva u rukama znanosti, želi ih držati zajedno, osobito u boli i velikoj kušnji koju donosi bračna neplodnost. A što se kaže o začetom djetetu u izvantjelesnoj oplodnji? „Premda se ne može odobriti način na koji se ljudsko začeće postiže u FIVET-u (oplodnja u kušalici i prenošenje zametka – Fertilisation In Vitro and Emryo Tranfer), svako dijete koje dođe na svijet općenito se mora prigrliti kao živi dar božanske Dobrote i odgajati s ljubavlju“, stoji u naputku „Donum vitae.“

Što s „viškom začete djece“?    

Što je sa zamecima koji nemaju sreće biti implantirani u majčinu utrobu? Prava je šteta što je dr. Ostojić prešutio ili preskočio temu koja je Hrvatskoj spomenuta uoči tzv. Milinovićeva Zakona, a to je problem zbrinjavanja i manipulacije zamecima. Prije tri godine bio je spomenut podatak o više od 10 tisuća zamrznutih zametaka u Hrvatskoj čija je sudbina neizvjesna i pitanje je hoće li ih roditelji „uzeti.“ I Australija i SAD imaju taj problem, a još je uvijek aktualan podatak po kojem broj zamrznutih zametaka u svijetu prelazi milijune. Američki stručnjaci preporučuju da parovi, umjesto zamrzavanja, zametke daruju neplodnim supružnicima. Ako znamo da je zametak pravi mali čovjek koji počinje svoj životni put, kako ćemo ga „darovati“ nekom drugom?! Iako je to manje zlo od zamrzavanja i onda uništenja. Kao zanimljivost koja pokazuje odnos prema začetom djetetu spominjem da je u Rimu, početkom siječnja, otvoren „Park anđela“, groblje za nerođenu djecu. Njegov smisao pokazuje da postoje roditelji koji na začeto dijete od prvoga trenutka gledaju kao na dar i s ljubavlju se prema njemu odnose, čak i nakon oproštaja. Na ovome će groblju biti ukopana tjelešca nerođene djece, one koja se nisu rodila zbog spontanog ili terapeutskog prekida trudnoće, kao i zameci, sve ono što se u bolnici tretira kao „bolnički otpad.“

„Pobrkani lončići“


Reakcije na prijedlog izmjene Zakona o medicinski potpomognutoj oplodnji bile su raznovrsne. Oni „napredni“, kako bi rekao ministar Ostojić, u tome su vidjeli mogućnost za povećanje nataliteta, a oni „rigidni, konvervativni“ ostali su zaprepašteni, ne toliko samom informacijom o izmjeni Zakona, već činjenicom kojom se ministar služi, a to je kada počinje ljudski život? Ako ministar zdravlja na tom temeljnom području ljudskoga života ostavlja otvoren prostor izboru te ne drži čvrsto znanstveno utemeljene informacije, onda se pitamo je li ovo očit primjer da je Hrvatska u temeljnim stvarima „zaražena“ diktaturom relativizma? Kako je moguće pitanje početka ljudskog života svesti na pojmove: ili rođenjem, ili prvim plačem, ili kad majka osjeti pokret? Protiv stava ministra Ostojića reagirali su mnogi. Primjerice, građanska inicijativa „I ja sam bio embrij“ koja je pozvala na slanje pisama premijeru Milanoviću želeći tako ukazati na nedopustivu podjelu hrvatskih građana prema stereotipima, što se upravo iščitava iz ministrove izjave. Osim izravne reakcije na izjavu, ova inicijativa podupire i formaciju svih „kako bismo svi mogli razmisliti i biti zahvalni da je netko (roditelji i društvo) poštivao naše pravo kao embrija (novog ljudskog bića) da se rodimo i da danas možemo čitati ove rečenice kao djeca, adolescenti, mladi ljudi, ljudi srednjih godina ili oni starije dobi.“ Na drugoj strani, za ministrov stav opredjelila se i udruga koja u svojoj definiciji ima obranu prava djece – RODA, Roditelji u akciji. Oni su „društvo koje aktivno radi na ispunjavanju potreba te zaštiti i ostvarivanju prava djece, roditelja, budućih roditelja i obitelji u cjelini, uključujući pravo pojedinca na izbor utemeljen na znanju.“ Iz Udruge RODA Jelena Koprić u ministrovu prijedlogu izmjene Zakona vidi mogućnost za povećanje nataliteta. Upravo je nevjerojatno da RODA govori o potrebi povećanja nataliteta i ovdje brine za rađanje djece, a na drugoj strani također brani pravo žene na pobačaj, dakle ubojstvo začetog djeteta. Po definiciji ih se tiče i pravo djeteta, a temeljno od svih je pravo začetoga na rođenje.

Znak da nije sve izgubljeno?


Podaci govore da je svaki šesti par u Hrvatskoj neplodan. „Umjetna oplodnja je bolna i psihički i fizički. A liberalizacija zakona bi tu bol ipak trebala bar malo ublažiti“, smatraju u Udruzi RODA. No, veliki je propust u cijeloj priči što se zapravo uopće ne čuje glas supružnika koji su prošli postupak umjetne oplodnje. Kako su se oni osjećali u toj cijeloj priči? Kao proizvod u rukama tehnike, kao mali bogovi ili sluge na raspolaganju liječnicima koji su u tim trenucima postali gospodari života? Je li njihovo buduće dijete  „slagalica“ o čijoj će kvaliteti odlučivati netko drugi? Ako je to bolan postupak, ima li neko drugo rješenje? Ako postupkom umjetne oplodnje ublažavamo bol supružnika koji ne mogu prirodnim putem začeti vlastito dijete, hoćemo li biti tako osjetljivi i na bol začete i rođene djece koja, s čežnjom za ocem i majkom, žive u domovima za napuštenu djecu? S nadom gledamo u izjavu ministrica socijalne politike i mladih Milanka Opačić koja je najavila ubrzavanje postupaka usvajanja djece. A od medija bi bilo lijepo kada bi osvjetliti i ovu stranu života. Za obranu i svjedočanstvo istinskih vrijednosti trebaju nam prvenstveno svjedoci, a ne samo političari koji će, nerijetko, manipulirati našom boli i željama i iskoristiti nas u trenucima kada smo najranjiviji.

I na kraju, poziv na zahvalu za život – uz Dan života, 5. veljače


Providnost je na moj životni put dovela supružnike koji punih dvanaest godina nisu mogli začeti dijete. Iz njihovoga iskustva, tjeskobe, optužbi okoline i poniženja što su ih proživljavali poznata mi je čežnja žene za majčinstvom, muškarca za očinstvom. Također, Providnost me više puta odvela u domove za napuštenu djecu. Nikada neću zaboraviti poglede te dječice, kao ni njihovu čežnju za mamom, za tatom, za sigurnošću koju samo obitelj može pružiti. Nikada neću zaboraviti niti telefonske pozive žena koje žele ostati anonimne, a ubile su vlastito dijete u sebi. One uvijek reagiraju na radijske emisije kada se govori o pobačaju. Bez obzira je li od toga događaja prošlo tri, pet ili dvadeset godina, one tu ranu nose sa sobom i kažu da to više nikada ne bi učinile. Svaka od njih koja se javi moli nas da ne prestanemo ponavljati da dijete ima pravo na rođenje, jer pobačaj kao smrt djeteta, ujedno je i smrt jednog dijela majke koja s tom ranom mora nastaviti živjeti. Voljela bih kada bismo, na kraju ovih redaka, svojim roditeljima rekli: Hvala! Hvala što smo živi i što možemo govoriti o ljepoti toga dara koji je odrastao pod srcem majke, uz očevu brižnu ljubav. I voljela bih da svi vi koji imate vlastitu djecu budete svjesni da ste povlašteni suradnici Božji u prenošenju dara života, jer ima onih koji takav dar nikada neće doživjeti, bez obzira na neizmjernu čežnju za njim. Njihov je križ vrlo težak, a samo ako se u Gospodina uzdaju, taj križ može postati vrelo duhovne plodnosti za kojom vapi današnji svijet, plodnosti koja može usrećiti i samo jedno napušteno dijete.

Da biste komentirali, prijavite se.