Za laudato.hr piše:

Tanja Popec

petak, 21. listopada 2011. Arhiva kolumne

Čovjek – prije ili poslije rođenja?

Postaje li se čovjek začećem ili rođenjem? Iako je po logici sasvim jasno da ne može rođenjem nastati čovjek ako to nije bio začećem, nekima je, čini se, to potrebno temeljito objasniti.
Postaje li se čovjek začećem ili rođenjem? Iako je po logici sasvim jasno da ne može rođenjem nastati čovjek ako to nije bio začećem, nekima je, čini se, to potrebno temeljito objasniti. Greenpeaceu je to pošlo za rukom, te je 18. listopada u Bruxellesu Europski sud pravde donio odluku prema kojoj se „nijedan postupak koji uključuje izdvajanje matičnih stanica iz ljudskog embrija, pri čemu se embrij uništava, ne može patentirati.“ Radi se o najvišem sudu Europske unije. A odluci su prethodila višegodišnja nastojanja Greenpeaca koji je tužio njemačkog znanstvenika Olivera Bruestlea. On je 1997. godine prijavio patent za liječenje živaca, metodu koja se temelji na pretvaranju matičnih stanica iz embrija u stanice živčanog sustava. I dok se možemo složiti da je ideja pomoći ozdravljenju mnogih bolesnika u svojoj biti plemenita, istodobno moramo osuditi što ta želja ide na račun drugih života – embrija, tj. začetih i još nerođenih ljudi. Dakle, ne možemo opravdati dobre ideje za čije se ostvarenje koriste „krvave“ metode, jer time nestaje dobro, a pobjeđuje zlo.

Embrij je čovjek
Biblijski velikani odavno su znali da je nerođeno dijete čovjek stvoren od Boga i da je život neprocjenjiv dar, a čovjek kruna stvaranja. Psalam 139,13-15 zahvalna je molitva za dar života: „...Jer ti si moje stvorio bubrege, satkao me u krilu majčinu. Hvala ti što sam stvoren tako čudesno, što su djela tvoja predivna. Dušu moju do dna si poznavao, kosti moje ne bjehu ti sakrite dok nastajah u tajnosti...“ I prorok Jeremija (Jr 1,5) o tome govori prenoseći čitatelju poruku koju čuje od Gospodina: „Prije nego što te oblikovah u majčinoj utrobi, ja te znadoh; prije nego što iz krila majčina izađe, ja te posvetih.“ A naš bioetičar dr. Tonči Matulić navodi: „Ljudski embrij već od prvih trenutaka nakon oplodnje predstavlja proces u kojemu postoji koordinacija svih događaja i aktivnosti molekularnih i staničnih komponenata u istom embriju... Ovoj koordinaciji embrionalnog razvoja vlastito je jedinstvo kojega potvrđuje genetski kod novog ljudskog bića. Ne zaboravimo da je genetski kod jedan i neponovljiv za svakog čovjeka.“ Kršćanstvo je, dakle, na strani embrija, jer embrij je – čovjek.

Pobjeda kršćanske ideje
Vratimo se Greenpeaceu. To je ekološka organizacija koja se bori protiv zagađivanja Zemlje i atmosfere. Želeći sačuvati neovisnost, ne prihvaća donacije vlada ili koorporacija, nego samo one neovisnih tvrtki i dobročinitelja. Već je i to kršćanski utemeljeno, što vidimo iz duha sv. Franje i franjevačke duhovnosti. Greenpeace je nastala prije četrdeset godina kao mala skupina volontera koja je željela spriječiti nuklearne pokuse SAD-a. Danas djeluje u četrdesetak zemalja, a povremeno podupire i neke projekte u Hrvatskoj. U slučaju zaštite embrija zasigurno bi bilo zanimljivo čuti jesu li ih vodili kršćanski stavovi? No, iako po svome nazivu i cilju nisu specijalizirana vjerska organizacija, po svome djelovanju i, možemo vjerovati, po glasu savjesti ipak su ostvarili kršćansku ideju. To znači da je kršćanski stav o čovjeku pobijedio barem u jednoj maloj bitci za čovjeka koja se vodi u Europskoj uniji. Time, naravno, nije zaokružena cjelina borbe za dostojanstvo ljudskoga bića i pravo na život od začeća do prirodne smrti, ali vrijedi ohrabriti ovaj mali korak koji bi se trebao proširiti i na druge razine. Odluka Europskog suda pravde o zabrani svih postupaka koji uključuju izdvajanje matičnih stanica iz ljudskoga embrija uskoro bi mogla doći u cijelu Europsku uniju.

Borba za čovjeka se nastavlja
Ipak, ostaje velika rak-rana zbog koje u ovom odnosu prema embriju možemo gledati tek malu pozitivnu iskru. Naime, mrkla tmina koja je još uvijek nad Europom zove se pobačaj. I to pokazuje da nam predstoji intenzivan put za obranu čovjeka ne samo nakon rođenja, već i prije rođenja. Ako ga i spasimo od eksperimenata znanstvenika, na žalost, moramo ga spašavati i od vlastitih roditelja koji ga, kao još nerođeno dijete, žele ubiti, jer: ne uklapa se u karijeru, prerano je stigao/stigla, utječe na izgled majke, nije poželjno imati više djece, itd. Niz isprika zašto pobaciti začeto dijete samo pokazuje da se to maleno biće ne gleda kao ljudsko biće, čovjek. Svake godine se u zemljama Europske unije učini više od milijun pobačaja. Samo Irska i Malta zabranjuju pobačaj, polovina drugih zemalja ga dopušta slobodno, a polovina u određenim okolnostima. U Hrvatskoj, koja čeka svoj ulazak u EU, Zakon o pobačaju na snazi je od 1978. godine i službeno se zove Zakon o zdravstvenim mjerama za ostvarivanje prava na slobodno odlučivanje o rađanju djece. Njime je dopušten prekid trudnoće bez dozvole posebnog povjerenstva do 10 tjedana trudnoće. Zanimljivo je da se, ako liječnik smatra da prema svojoj savjesti ne može obaviti pobačaj, osobu upućuje drugom liječniku koji je to spreman učiniti. Ono na što moramo „igrati“ su savjesti liječnika, ali i majki. Već sam u prethodnoj kolumni pisala o savjesti, no tema je toliko važna i nosiva za temeljne kršćanske stavove, da joj se ponovno trebamo vratiti. Zašto? Zato jer u njoj leži ključ za pobjedu života nad kulturom smrti. Ako Zakon spominje slobodno odlučivanje o rađanju djece, odnosno slobodu učiniti ili ne učiniti pobačaj, onda je potrebno vidjeti kako se naše savjesti služe svojom slobodom? Kako sloboda može biti ostvarena ako je dijete ubijeno? Čini mi se da smo nešto temeljno preokrenuli naopako! Crkva je ovdje vrlo jasna: „Građansko društvo i politička vlast dužni su priznavati i poštivati neotuđiva osobna prava: ljudska prava ne ovise o pojedincima ni o roditeljima niti su povlastica koju bi davala država ili društvo. Ta prava pripadaju ljudskoj naravi i prirođena su osobi snagom stvaralačkog čina od kojega ona proizlazi“, napominje Kongregacija za nauk vjere i izričito misli na pravo na život od začeća do smrti.

Katolička Hrvatska (opet) ima problema s čovjekom?
Da je potrebno i u ovom pitanju vratiti se savjesti, neizravno upozorava i predsjednik Ivo Josipović koji je prije mjesec dana komentirao propovijed biskupa Jurja Jezerinca o pobačaju: „Pobačaj je pitanje savjesti i nitko nikoga ne tjera na pobačaj.“ Poznato je da predsjednik nije katolik, no u pravu je kada kaže da je to pitanje savjesti. Kakva je to savjest, možemo se pitati, koja pristaje na pobačaj? Josipović je rekao i da „svatko odlučuje sam i žena ima pravo izbora.“ Kakav je izbor odluka žene koja pristane ubiti u sebi živo ljudsko biće? Embrij je čovjek, ne zaboravimo to! Moram priznati da s velikom tugom čitam riječi kako je „pravo na abortus jedno od najvažnijih i najteže izborenih ženskih prava čija bi eventualna zabrana izuzetno ugrozila zdravlje i kvalitetu života djeteta.“ Tko će zavapiti da je pravo na život nerođenog djeteta jednako važno kao i pravo majke? Zašto se u ovom odnosu namjerno brišu pravi odnosi dijete-majka, već se spominje abortus-žena? Žena je po svojoj naravi i biološkoj specifičnosti i majka. Ivan Pavao II. u enciklici u kojoj govori o dostojanstvu žene, „Mulieris dignitatem“, napisao je: „Znanstvene analize potpuno i savršeno potvrđuju da već fizička konstitucija i organizam žene posjeduju naravnu sklonost za materinstvo, za začeće, za trudnoću i rađanje djeteta...“ Tražeći pravo na pobačaj, žena ide i protiv svoje naravi, a ne samo protiv djeteta. No, „kultura smrti“ savršeno „prodaje“ priču o slobodi izbora, a čini se da i u Hrvatskoj ima svoje pristaše. I što je najžalosnije, među njima ima i katolika. (Katolička crkva predviđa mogućnost medicinskog pobačaja u dva slučaja – kod raka maternice žene i izvanmaterničke trudnoće. U oba slučaja je sigurno da dijete ne može preživjeti, a ženi se zahvatom spašava život.)

Nitko ne govori o posljedicama ubojstva nerođenog djeteta!
Katoličku crkvu se zbog obrane nerođenog djeteta smatra konzervativnom te joj se predbacuje da ne odobrava slobodu žene na izbor. Međutim, da ne bude nejasnoća. Crkva osuđuje pobačaj kao moralno zlo, kao zločin. Time kvalificira čin ubojstva nerođenog djeteta kao nešto nedopustivo, suprotno Bogu i Petoj zapovijedi. To nije osuda žene, nego čina. Bog je Gospodar života, on ga daje i oduzima. I ne može žena/majka Bogu „ukrasti“ Njegovu ulogu u ime svoje slobode. No, Crkva i ženi, majci, ali i ocu i društvu skreće pozornost da se sloboda ne živi na štetu onih koji se ne mogu sami boriti za svoj opstanak, a imaju pravo na život. Zanimljivo je da na jednoj strani ne zabranjujemo pobačaj, a na drugoj strani već godinama kukamo o demografskoj krizi. I ne samo to. O abortusu se ne govori kao o zločinu, što on u svojoj biti jest. U Hrvatskoj je čak zabranjen i film koji govori o tome. Američki dokumentarni film „Nijemi krik“ potpisuje autor Bernard Nathanson, liječnik koji je u svojoj praksi izvršio tisuće pobačaja. No, sve veća primjena i razvoj ultrazvuka otkrili su mu svijet koji se događa u začeću i razvoju embrija, i te su ga spoznaje odvele u borbu protiv pobačaja. Ovaj film koji prikazuje pobačaj 12 tjedana starog ljudskog bića otkriva da začeto dijete proživljava pravu bol i nelagodu, te se privija uz stijenke maternice ne bi li preživjelo. Ne razumijem zašto ovo ne bi smjele vidjeti žene koje biraju pobačaj kao slobodan izbor? Zašto ovo ne bi trebale vidjeti djevojke, mladići? Ako im pada na pamet učiniti tako dramatičan čin, zašto im skrivati istinu o tome što on jest? Zar je pobačaj nešto ljepše od onoga što film prikazuje? Možda bi najsnažniji govor o ovome mogle dati žene koje i danas žive s posljedicama pobačaja. Mnoge su od njih kasnije dale ime ubijenom djetetu, mislile na njega, a osobito u dan kada se to začeto dijete trebalo roditi. Tu su i narušeni obiteljski odnosi, emocionalne i psihičke rane. Ali stručnjaci koji se time bave to jako dobro znaju. I mnogi od njih prešućuju. I tako smo upali u zamku „kulture smrti“ iz koje nas mogu izvući savjesti onih koji odgovorno koriste i žive svoju slobodu, ne za isključivo svoje užitke, već i za dobro bližnjih – od začetih i nerođenih do starih i nemoćnih. Blaženi Ivan Pavao II. rekao je da „pravi odgoj za odgovornost sadrži autentično obraćenje u načinu mišljenja i u ponašanju.“ Nije li vrijeme za prionemo na posao, na buđenje svijesti o odgovornosti i na izbor života, a ne smrti? I ova mala iskra s početka kolumne pokazuje da je pobjeda u borbi za zaštitu čovjeka moguća. Nemojmo se umoriti u tome!
 
Da biste komentirali, prijavite se.