Za laudato.hr piše:

Tanja Popec

nedjelja, 11. rujna 2016. Arhiva kolumne

Datumi koji se (ne) pamte

U prigodi obljetnice terorističkog napada u SAD-u i rušenja tornjeva blizanaca Svjetskog trgovačkog centra (WTC) u New Yorku ponovo objavljujemo kolumnu Tanje Popec koju je napisala prilikom obilježavanja 10. godišnjice tog terorističkog napada.
Foto: wikipedia.org
Pobjeda vrijednosti koje život znače!

Danima smo okruženi informacijama o obilježavanju 10. godišnjice terorističkog napada u SAD-u i rušenja tornjeva blizanaca Svjetskog trgovačkog centra (WTC) u New Yorku. Terorizam se pokazao kao velika prijetnja, to nije upitno. I kada se moć koristi za činjenje zla, posljedice su katastrofalne. No, što ostaje živima? Vlastitim očima gledamo kako patnja ujedinjuje i povezuje ljude. Uostalom, bol i patnja dvije su stvarnosti koje povezuju ljude svih religija, jezika, boja kože, svih generacija. Ciceron je davno rekao: „Patnji dugujemo sve dobro što je u nama, sve što život čini srdačnim, pobožnost, hrabrost i vrline.“ Upravo to je pokazao i film nastao 2006. godine u režiji Olivera Stona, „World Trade Center“ (uloge: Nicolas Cage, Michael Pena, Maggie Gyllenhaal, Maria Bello, Stephen Dorff), koji donosi istinitu priču o dvojici heroja zarobljenih pod ruševinama nekada gigantskog WTC-a. Temeljen je na iskazima preživjelih Amerikanaca (scenarij: Andrea Berloff, John McLoughlin). Glavnu ulogu u filmu ima dobrota, patnja i bol koja spaja i povezuje ljude, pomoć bližnjemu koja je jaka do te mjere da omogućuje preživljavanje pod ruševinama. Veći dio ne donosi akcije na kakve smo navikli u američkim filmovima, već se događa pod ruševinama i u dijalogu dvojice zatrpanih policajaca koje je na životu držao međusobni razgovor, sjećanje na obitelj kao na razlog zašto je potrebno preživjeti. U dramatičnim trenucima izgubljenosti pod teretom betona, krvarenja rana, žeđi i potpune nemogućnosti za bilo kakav pokret tijela, jedan od policajaca moli „Oče naš“, dok drugi kao da dodiruje granicu života i smrti i susreće lik Isusa Krista, te se nakon toga ponovo vraća u život. Dakle, molitva i obitelj – dvije neprolazne vrijednosti koje dvojicu policajaca drže u uzajamnom hrabrenju, u nadi protiv svake nade. Ciceron je, dakle, bio potpuno u pravu svojom tezom o patnji, kao uostalom i Shakespeare koji je tvrdio da „patnja budi duh, nesreća je put do osjećajnosti, a srce raste u žalosti.“ Na kraju, kada se preživjeli vraćaju u svoje obitelji i obilježavaju sljedeću godišnjicu napada, jedan od njih, ujedno i pisac teksta za scenarij John McLoughlin, donosi zaključak: „Važno je govoriti o dobroti ljudi koja nam je pomagala preživjeti pod ruševinama. Da nije bilo te dobrote, ne bi bilo ni mene.“ Dopuštamo umjetničku slobodu u režiji i drugim filmskim detaljima, ali bit filma – pobjeda dobrote, nade i pomoći bližnjemu koje život znače – istina je preživjelih u SAD-u 11. rujna 2001. godine. I o tome treba govoriti.


Predsjednik moli Psalam 46

Mnoga obraćanja i prigodna događanja uz desetu godišnjicu terorističkog napada u SAD-u bila su prožeta ukazivanjem na opasnost terorizma. No, SAD je u porukama za taj dan, čini se, učinila jedan iskorak. Pozornost nije usmjerena na ono što život razara – terorizam i njegova zlodjela, već na ono što ga čini zrelijim, postojanijim, ali i bližim Istini u kojoj je njegov konačni cilj. Nije li i rečenica jednoga dječaka izrečena na Ground Zero najljepša potvrda da je pobjeda na strani žrtve i života? „Mom ocu kojega nikada nisam upoznao jer sam još bio u majčinoj utrobi. Volim to što si me želio imati. Dao si mi život i želio bih da možeš samnom u njemu uživati.“ Trojica predsjednika, dvojica bivših Buch i Clinton, kao i sadašnji Obama, nisu se bavila političkim pojmovima, već su se dali uvesti u ozračje svojih sugrađanja, u sjećanje koje ne ostaje zarobljeno u bol, mržnju i osvetu, već put traži s one strane granice života. Ostale dane u godini imaju vremena propitivati političke poteze i odluke, ali toga dana dopustili su da glavnu riječ vode sudbine ljudi čija su imena upisana u Memorijalni centar, kao i onih koji su preživjeli. Spomenik ostvaren pod naslovom „Refleksija odsutnosti“ rad je arhitekta Michaela Arada i dizajnera Petera Walkera zamišljen kao mjesto meditacije. Granit mu daje komponentu tuge, a bazeni ispunjeni vodom, kao i stabla močvarnih hrastova simboli su života. U centru su upisana 2 983 imena žrtava. No, kako je spomenik smješten u samom središtu New Yorka, kao i nekada WTC, njegova je poruka dvostruka: žrtvama govori da i dalje žive u sjećanjima živih ljudi, a stanovnike grada podsjeća na kraj zemaljskog puta koji ne ostaje zarobljen pod ruševinama betona, već se uzdiže do smiraja za kojim čezne ljudska duša, što će za kršćane, ali i židove i muslimane, biti Vječnost u Bogu. Brojni mediji spomenik su predstavili kao djelo koje oplakuje žrtve i slavi pluralizam. Da, dopušteno je zaplakati kad je srce ispunjeno patnjom, tugom i prazninom za dragom osobom. No, kao što kazuju simboli života u Memorijalnom centru, tuga nema posljednju riječ. Svjestan je toga i predsjednik Barack Obama koji je na ceremoniji obljetnice čitao Psalam 46: „Bog nam je zaklon i utvrda, pomoćnik spreman u nevolji. Stoga, ne bojmo se kad se ljulja zemlja, kad se bregovi ruše u more. Nek' buče i bjesne valovi morski,  nek' bregovi dršću od žestine njihove: s nama je Jahve nad Vojskama, naša je utvrda Bog Jakovljev!“ Neka mi bude dopuštena jedna digresija. Možda jednoga dana doživimo da se riječi Svetog Pisma čitaju i na obljetnicama stradanja Hrvata! Što god neki mislili o tome, javno izgovorena riječ Biblije svjedočanstvo je vjere kojom se duše hrane, osobito u trenucima boli i patnje. To je ono što daje nadu, kako i pokazuju preživjeli u Americi. To je iskustvo i Hrvata koji s tom Riječju idu kroz život, preživjeli su rat, gubitke dragih ljudi i s tom Riječju čekaju susret sa Spasiteljem! Samo, tko će u ime naroda, osim biskupa, to reći glasno u Vukovaru, Škabrnji, Dubrovniku...?


Dobrota upisana u svaku savjest

Vratimo se još jednom pojmu koji je prisutan u desetoj obljetnici terorističkoga napada na SAD, a to je pluralizam. Napadači nisu birali žrtve, stradali su nevini ljudi. U svoj njihovoj različitosti ima nešto što ih nevjerojatno povezuje. To je tjeskoba boli i patnje koju je Ivan Pavao II. nazvao univerzalnim sredstvom spasenja, „spasonosnim trpljenjem“ koje pročišćuje, misli usmjerava na vrednote i uspon prema Stvoritelju, koji je zajednički najvećim monoteističkim religijama. I upravo je na tragu kršćanskih korijena poruka desete obljetnice terorističkog napada u SAD-u, a to je da zlo ne rađa novih zlom, osvetom i mržnjom, već propitivanjem trenutka koji je promijenio „lice zemlje“ ovijajući ga strahom koji, ako je obasjan svjetlom vjere, ipak može biti pobijeđen i uzdići čovjeka nad ovozemaljsku stvarnost, potaknuti ga na propitivanje vlastitog života. Jer, 11. rujna 2001. godine upravo otvara to pitanje: kako živimo vlastiti život na ovoj zemlji? To je pitanje zajedničko svim religijama. Istinski tražitelji Boga, bez obzira u kojoj religiji, nikada neće na tom putu rušiti bližnjega, već će biti vođeni dobrotom upisanom u ljudsku savjest. Čovjek je, naime, slika Božja. A to u ljudskom biću daje jednu neizbrisivu životnu komponentu na koju podsjeća i Drugi vatikanski sabor: „Svojim razumom prepoznaje glas Boga koji ga 'uvijek poziva (...) da cini dobro, a izbjegava zlo'. Svatko je dužan slijediti taj zakon koji odzvanja u savjesti i svoje ispunjenje nalazi u ljubavi prema Bogu i bližnjemu.“ Nije li u tome najveća pobjeda preživjelih 11. rujna 2001.?


Hrvati (ne) zaboravljaju svoj 11. rujna?

I dok s dužnim poštovanjem spominjemo žrtve i preživjele u SAD-u 11. rujna 2001. godine, temu koju uostalom spominje i cijeli svijet, ne zaboravimo i jednu hrvatsku epizodu vezanu uz 11. rujna, ali 1994. godine. Jasno mi je da je sila poput SAD-a sveprisutna u svim medijima, pa tako i u hrvatskim, ali sigurno je da jedna mala Hrvatska i njezine obljetnice neće biti prisutne u američkim medijima. No, ne trebamo zamjeriti drugima što ih ne zanima naša novija povijest, kad i sami olako prelazimo preko nekih datuma. A što je to bilo tako važno za Hrvatsku 11. rujna 1994. godine? Prvi pohod pape Ivana Pavla II. Hrvatskoj! Stigao je u zagrebačku zračnu luku 10. rujna te ratne godine, predstavio nam se kao „goloruki hodočasnik Kristova evanđelja koje je navještaj ljubavi, sloge i mira.“ Dan kasnije na hipodromu je slavio misu i oči cijeloga svijeta usmjerio na Hrvatsku, kao i proteklih godina kada je Sveta Stolica poduzimala niz konkretnih diplomatskih akcija, ali i izravne pomoći našoj zemlji. A Papina poruka na hipodromu bila je u službi mira u našoj zemlji, mira koji „nije utopija“, već se nameće kao „perspektiva povijesnog realizma... Ne, ne može se vjeri pripisivati fenomen nacionalističkih netrpeljivosti koje haraju ovim krajevima! To danas poziva na posebno zalaganje da se postigne puno zajedništvo, ne samo za kršćane, nego i za vjernike drugih vjeroispovijesti, posebno za muslimane, koji su znakovito prisutni na Balkanu. Svi su oni pozvani ostvariti civiliziran suživot, u međusobnom poštovanju", poručio je okupljenim vjernicima Papa. Iako je u Hrvatskoj tada još trajao rat, Ivan Pavao II. izrekao je i riječi koje su aktualne i u vrijeme mira: „vjera mora ponovno postati snaga koja ujedinjuje i daje dobre plodove.“  Vjernici, pak, posebno vrednuju sjećanje i spomen velikih djela, kako to uostalom pokazuje cjelokupna povijest spasenja. No, pitam se kakav se zaborav dogodio u gradu Zagrebu u koji je Ivan Pavao II. prvi put stigao 1994., a drugi put 1998. godine da nema niti jednoga rječitog znaka i simbola koji bi podsjetio na toga Glasnika Mira (osim ploče u Zagrebačkoj katedrali)? Spomenici nisu svrha sami sebi, oni drže živom i prisutnom poruku jednoga trenutka u koji se urezao neprolazni govor vrijednosti, svjedočanstvo života, podsjetnik na zahvalnost, ali i opomena koja poziva na promišljenost zemaljskog puta.

 
Da biste komentirali, prijavite se.