Za laudato.hr piše:

Tanja Popec

petak, 18. studenog 2011. Arhiva kolumne

Hrabri ljudi na istoku zemlje

Pišem vam ove riječi iz Vukovara, grada heroja, uz 20. obljetnicu njegove žrtve za Hrvatsku. U Domovinskom ratu ovaj su grad branili hrabri ljudi, ostali su u njemu do posljednjega dana hrabri ljudi, i danas žive u njemu – hrabri ljudi.
Pozdrav iz Vukovara

Pišem vam ove riječi iz Vukovara, grada heroja, uz 20. obljetnicu njegove žrtve za Hrvatsku. U Domovinskom ratu ovaj su grad branili hrabri ljudi, ostali su u njemu do posljednjega dana hrabri ljudi, i danas žive u njemu – hrabri ljudi. Hrabrost je nastaviti život i nakon pada grada 1991. godine, nakon mučeničkih smrti ili zarobljivanja najdražih, nastaviti graditi i nakon povratka, kada se neka nijema napetost uvukla u kutke parkova i ulica, kada postoje dijelovi grada u kojima uvečer, uoči 18. studenog nema niti jedne zapaljene svijeće ili izvješene hrvatske zastave, a u vrijeme Kolone sjećanja spuštaju se rolete na pojedinim prozorima. Hrabrost se gleda u očima branitelja, bivših logoraša, dragovoljaca domovinskog rata, liječnika, udovica i majki, invalida... koji su duša ovoga grada i ponos Hrvatske! Jer oni ne odustaju od života i nade ni kad magla i sjeta prekriju vukovarsku svakodnevicu u kojoj je biti Hrvat i katolik, čovjek s ljubavlju za Boga i domovinu, ponekad „grijeh“ i provokacija za druge. Na žalost, ako se o tome ne govori, to ne znači da će taj problem nestati. Šutnja ne liječi nepravde i rane, već istina. No, je li netko Hrvatskoj „ukrao“ istinu o Vukovaru?

Uvijek je prigoda za istinu

Možda vas i čudi ovakvo pitanje uz okruglu obljetnicu vukovarske tragedije. No, ovo je grad kojem neće pomoći frizirane priče, već živa istina. Hrabrost izgovoriti istinu i svjedočiti je imale su žene silovane u ovome gradu 1991. godine. Nakon 20 godina, u knjizi „Sunčica“ koju je uredila Marija Slišković iz Udruge žena Domovinskog rata, nalaze se potresna svjedočanstva samo nekih žena koje i danas žive u Vukovaru, gradu kojim šetaju i, da stvar bude gora, na određenim su položajima, njihovi silovatelji. Nikada im nije suđeno, a iskazi silovanih žena završili su u nekim ladicama čiji se ključ, čini se, „izgubio.“ Nitko im nije priznao niti status ratne žrtve, a silovanje u ratu jest zločin i žrtva jest ratna. Samo ne u Hrvatskoj. Kod nas je moguće izbrisati i branitelja koji je završio mučeničkom smrtu na Ovčari s popisa branitelja. To je slučaj mladića iz Francuske, Jeana Michela Nicolliera čiji krvnici (i krvnica) i danas slobodno i nekažnjeno hodaju svijetom, a Jeanu su nemilosrdno oduzeli život kojega je on spremno položio za Hrvatsku, zemlju čiju je tragediju upoznao putem ekrana i odlučio kao dragovoljac pomoći našima. Tek uz intervencije Udruge dr. Ante Starčević iz Tovarnika ova je nepravda samo dijelom ispravljena. Kažem, dijelom, jer se takva stvar nije smjela dogoditi.

Vukovarski mučenici

Kolona sjećanja – Križni put, od Vukovarske bolnice do groblja brojem sudionika je vrlo moćna, a riječju neopisivo snažna poruka o ovome gradu. Iako je očuvano njezino dostojanstvo od govora protkanih raznim političkim ambicijama, svaki korak hodočasnika u Vukovar govori kao bujica riječi. Kroz oko dva sata pješačenja nižu se koraci poštovanja, suosjećanja i zahvalnosti, ponosno se nose stjegovi hrvatskih obrambenih redova, udruga, postrojbi... Kolona sjećanja – znak koji svjedoči više od tisuću riječi! Tako rječita je i Svjetlosna rijeka na Dunavu, za sve žrtve čija su tijela nemilosrdno završila u njezinom zaboravu. A najglasnija tišina dopire s Ovčare. Spomen obilježje pokriva tijela između 255 i 264 civila i vojnika, većinom Hrvata, koji su još kao pacijenti, dovezeni iz vukovarske bolnice, prebačeni u logor, mučeni i smaknuti. Ovo je najveći pojedinačni pokolj Domovinskog rata. Rado bi ih nazvala vukovarski mučenici. Nekoliko preživjelih s Ovčare najbolje su svjedočanstvo za mučeništvo ovdje bačenih, a prethodno mučenih i ubijenih Hrvata čija je krivnja bila pripadnost hrvatskom narodu. Dobro je što imamo Dan hrvatskih mučenika 9. rujna. No, dok su još svjedoci živi, dok još uvijek žive i njihovi mučitelji, mislim da vukovarski mučenici zaslužuju posebno mjesto u crkvenom govoru. Ojačajmo ovaj pojam istinom o njima dok su još živi svjedoci. I svećenik Ivan Burik (8.11.1928. - 8.11.1991.), župnik u Tovarniku, jedini ubijeni svećenik u Domovinskom ratu u Đakovačko-osječkoj nadbiskupiji, pripada mučenicima našega vremena. Vrijedan je popis onih koji su stradali u vrijeme komunizma, jer i ta se istina treba znati, ali ne smijemo kasniti s popisom imena žrtava koje su nam vremenski blizu. Žive svjedoke treba iskoristiti za svjedočanstvo dok su živi! Želim vjerovati da će neka nastojanja branitelja i laika u Udruzi dr. Ante Starčević iz Tovarnika biti poticaj za pokretanje postupka beatifikacije za vlč. Ivana Burika. Mučenikom ga je nazvao mons. Luka Marijanović ove godine na godišnjicu smrti: „Vlč. Ivan Burik je svjedok vjere i mučenik Katoličke crkve.

Samo jedan primjer „ukradene“ istine

U svjedočanstvu silovane žene, Ružice iz Vukovara, čiji život je i danas, nakon 20 godina prava noćna mora, naišla sam na ime govori tko je Hrvatskoj „ukrao“ istinu o žrtvama rata? Hrvati sami, Zakon o općem oprostu od 20. rujna 1996. god. (NN 80/96). Tome su prethodile razne verzije, no zajednički im je nazivnik isti: odnosi se "kako na aboliciju, tako i na potpuni oprost od izvršenja kazne odnosno i na izvršenje pravomoćne presude izrečene počiniteljima kaznenih djela u agresiji, oružanoj pobuni ili oružanima sukobima u RH te u svezi s istima." Pogledajmo pobliže primjer oko jednog imena, a na žalost, nije jedino. Dakle, Ružica, opisujući strahote silovanja koje je proživljavala nakon što ju je susjed prokazao kao Hrvaticu i predao četnicima, ističe i jedan detalj s Veleprometa: „Tu su stalno dolazili Vukovarci, obučeni kao četnici, tukli su nas i izvodili ljude, koji se više nisu vraćali. Drugu noć nas izvode i autobusom prevoze u vojarnu. Tamo nas tuku i tjeraju ležati na betonu... Nailaze Stanimirović, Dokmanović i Hadžić, pljuju nas i pitaju psujući što radimo na svetom srpskom tlu. Stanimirović sada prima saborsku plaću, dok ja živim od 1.775 kn mirovine nakon 35 godina staža. Nakon svih tih tortura i iživljavanja, 29. studenog 1991. preveženi smo u Sremsku Mitrovicu, a 12. prosinca 1991. smo razmjenjeni.“  Spominje se dr. Vojislav Stanimirović, zastupnik u Hrvatskom saboru (2003.-2008.), predstavnik SDSS-a. Također ga se spominje na više mjesta u dokumentima Arhiva i knjižnice HAZU u dijaspori sa sjedištem u Baselu gdje se nalaze brojni materijali o Domovinskom ratu. U svesku naslova „Ratni zločini srpskih vojnih i paravojnih postrojbi u hrvatskom Podunavlju 1991.-1995.“ također se više puta spominje gore navedeno ime, i to u opisima silovanja muškaraca, žena i djece. Kada, primjerice, čitate zapis svjedočanstva djeteta koje je vapilo: „Čiko, nemoj mi ubiti mamu i tatu!“, zasigurno čujete i vrisak toga djeteta koje gleda mučenje svojih roditelja. Taj čiko je sjedio u Hrvatskom saboru i nikome ništa. Taj čiko kaže da „nije istina da su Srbi počeli rat na Vukovar...“ ili „Hrvatska potencira da su iz bolnice na Ovčaru odvedeni hrvatski ranjenici, bolesnici i bolničko osoblje, no u bolnici su bile oružane snage.“ Nakon pada Vukovara dr. Vojislav Stanimirović u Listu Srpske Vojne Krajine, 1993. godine (br. 7-8, X-XI) opisuje Vukovarsku bolnicu u pravom ruhu: „18. novembra 1991. oslobođena je bolnica u gradu na Vuki, poslednjem ustaškom uporištu... Tog 18. novembra 1991. pao je i poslednji bastion, poslednje uporište ustaške vlasti u Vukovaru – vukovarska bolnica. Njenim padom oslobođen je i sam grad Vukovar, nekada grad lepotan... Srećni smo bili što smo ponovo na svojoj grudi zemlje, a srce su pritisle tuga i bol pred neveselom slikom koja se pružala oko nas... Veliku pomoć i razumevanje ispoljili su pripadnici JNA, te bratski gradovi Srbije...“ A u naše najnovije vrijeme, politički dogovori, neke čudne koalicije dovele su do zaborava istine. Ili do svjesnog, štoviše gotovo ozakonjenog zaborava istine, a to je onda ravno zločinu nad poviješću vlastitog naroda. Protokolarni susreti u ime tzv. dobrih odnosa, dok još krvare mnoga hrvatska srca zbog nekažnjenih zločina koje su počinili Srbi i koji i danas žive u gradu heroju – to je samo maska za govor o uspjesima bez pokrića! Očistimo naslage laži i pokušaja krivotvorenja dok je još svježe svjedočanstvo da našim potomcima ostavimo kristalno jasne temelje. Ne može se koračati dalje dok udovi tiho krvare. Koliko god mi govorili o nadi, rane Vukovaraca zaliječit će samo istina i pravda.

Poruka Siniši

Preko žrtava svoga naroda ne može se prijeći. To je kao rušenje vlastitih temelja bez kojih nema budućnosti. Ako je krv mučenika kršćana od prvih stoljeća sjeme novih kršćana, onda je i krv Hrvata sjeme naše budućnosti. I s tom činjenicom opasno je igrati se, jer se lako može izgubiti „tlo pod nogama.“ 20 godina žrtve Vukovara nova je prilika prisjetiti se vrednota na kojima je stvorena Hrvatska. Vrlo snažna je bila i ovogodišnja tema simpozija Instituta Ivo Pilar u Vukovaru, „Dva desetljeća hrvatskoga pamćenja“. Mogu samo poželjeti da otkrijemo i pamtimo pravu istinu, da imamo hrabrosti za pravdu i da ne dopustimo gaženje naših mučenika. I što je još važnije, da ih ne gazimo mi sami, već im se molimo: „Vukovarski mučenici, molite za nas.“ Među njima je i moj kolega novinar, Siniša Glavašević. Voljela bih mu reći: „Dragi kolega, voljela bih da znaš da živiš u našim srcima! Tvoje su priče žive na ulicama tvoga grada. Na trenutak skrivene od pogleda, ali žive! A neki (istina, rijetki) mladi novinari danas i dalje upijaju tvoju hrabrost, rječitost, odlučnost... Sada nema rata, ali tvojem gradu Vukovaru predstoji borba za pravu istinu. A ja vjerujem da u njemu žive hrabri ljudi koji će je iznijeti snažno i do kraja otkidajući je od krivotvorenja, friziranja i interesa koji ovdje ni ne zaslužuju biti spomenuti, a dolaze, na žalost iz naših redova, iz naše šutnje. Neprijateljska sila i dalje pleše neki tihi, ali na trenutke i zastrašujući ples s odjekom studenoga 1991. godine, pokušavajući rušiti naše junake. (Za neke je sreća što su preminuli, jer bi sada bili optuženi kao krivci što su liječili sve pacijente u bolnici jednako, ne gledajući nacionalnost ni vjeru.) Ovi koji su ostali imaju još malo volje i snage. Dok ta borba traje u tvojem gradu i ljudima, ti im budi saveznik s nebeskih visina.
 
Da biste komentirali, prijavite se.