Za laudato.hr piše:

Tanja Popec

srijeda, 30. listopada 2013. Arhiva kolumne

Igre bez granica i istine

Nadam se da niste pomislili da je stvarni problem Vukovara u dvojezičnim pločama? Ne, ploče su posljedica, ali uzrok je neistina koja se mjesecima skriva od javnosti.
Foto: Veritas

Svojedobno se pomalo „dizala prašina“ o sastavu stanovništva, ali vlast prelazi preko toga neriješenog pitanja. A upravo u njemu leži ključ mira u Vukovaru. Jer Vukovar živi jedan tihi „rat“ između istine i laži. Istine, koju znaju tamošnji stanovnici, i laži koja je temelj „primjeni“ zakonske odredbe o dvojezičnosti.

Što je istina?
Istina je da žrtve u Vukovaru susreću svoje krvnike. I ne zna se kome je gore: majkama koje su izgubile svoje sinove i kćeri, ženama koje su silovane ili su im muževi razneseni granatama ili razapinjani na raznim stranama grada i u logorima, invalidima koji svakodnevno prolaze kraj mjesta svoga mučenja, logorašima koji prolaze cestama što su ih vodile na mučilišta. Bez obzira što je prošlo više od dvadeset godina, rane su svježe. I to će biti jasno svakome tko se susretne s Vukovarcima. Također je istina da Vukovar neće razumijeti onaj tko se ne „uživi“ u tragediju Vukovaraca koju su proživjeli u Domovinskom ratu. Eto, „slučajno“ baš tu tragediju, bez obzira koliko puta dolazio u Vukovar, ne može razumijeti premijer Zoran Milanović. Naime, to je sam izjavio nakon nedavnog susreta sa Stožerom za obranu hrvatskog Vukovara u tome gradu.

Što je skriveno?
Nedavno sam s Vukovarcima razgovarala o dvojezičnim pločama. Nisu se željeli zadržavati na toj temi, jer Vukovar ima jednu dublju ranu. Ploče su im samo podsjetnik na svakodnevnu muku. Ondje je hrvatstvo na niskoj cijeni. Srbi uživaju niz povlastica: od prednosti u zaposlenju, dobivanju stanova, prilagodbi vrtićkog ili školskog programa, itd. Već dugo nije tajna da Srbi rade u policiji, kao i u Uredu za branitelje. Nije tajna niti da se jednako stipendira studente koji studiraju u Zagrebu i Novom Sadu, samo što se iz Srbije vraćaju s drugačijim stavovima od onih „zagrebačkih“. Mnogi koji traže svoje nestale i nakon dvadeset dvije godine ništa ne znaju o mjestima gdje su ubijeni i gdje su im tijela. Po ulicama se prepričavaju posljednji susreti – tko je koga vidio, koje su bile posljednje riječi. Kroz razgovore sjećanja žive. No, na pitanje tko je to učinio, nastane muk. „Nitko nam ništa ne želi reći.“ Kao da Srbi imaju „zavjeru šutnje“. Nedavno je i gvardijan vukovarskog franjevačkog samostana u Sotinu pozvao sotinske Srbe da progovore o sudbini nestalih Hrvata iz Sotina. Je li taj poziv udario u zid šutnje?

Igra skrivača
Vrhunac igara bez granica odnosi se na sastav stanovništva. Popis iz 2011. kaže da u gradu ima 27.683 stanovnika. U postocima: 57,37% Hrvata, 34,87% Srba, a ostalo druge manjine (Rusini, Mađari...). Predstavnici grada u više su prigoda ukazivali na podatak iz policije prema kojem prebivalište u Vukovaru ima 42.231 osoba, a na popisu birača je 32.612 građana s pravom glasa. Kako je nastala takva razlika? Koliko god se službene statistike izražavaju preciznim decimalama, crkvene statistike su bliže onome što govori narod. A narod uporno upozorava da broj Srba nije stvaran, a upravo je on temelj za dvojezičnost. Naime, prema popisu obitelji kod blagoslova, u gradu živi između 20 i 25 tisuća stanovnika. Što je s razlikom u odnosu na prijavljena prebivališta? Statistički zavod svojim preciznim podacima opovrgao je sumnje Stožera za obranu hrvatskog Vukovara o netočnim podacima nakon popisa stanovništva. No, još uvijek nije objašnjenja ovako velika razlika broja prijavljenih prebivališta i stvarnih stanovnika.

Glas naroda
Ljudi koji vide svojim očima što im se događa u susjedstvu svjedoče da, primjerice na jednoj adresi i u jednoj obiteljskoj kući, u kojoj tijekom godine živi samo jedna baka, ima prijavljeno 68 Srba koji su tijekom godine u Srbiji, a po potrebi – zbog popisa i dokumenata – dolaze u Vukovar. I pitaju se kako to može biti stvarna slika grada? Isto to vrijedi i za rodilje koje su prijavljene u Vukovaru, žive u Srbiji i kad dođe vrijeme poroda, dolaze u vukovarsku bolnicu kako bi dijete bilo Vukovarac/Vukovarka. Dodamo li tome još i profesionalne predstavnike srpskog naroda na lokalnoj razini, kao i u Zagrebu, onda je lako povjerovati izjavi mitropolita Jovana Pavlovića s proslave Badnjaka prošle godine: „U nas se može govoriti i o profesionalnim Srbima kojima je srpstvo profesija!“ Čast izuzecima, ima malih običnih građana Vukovara, Srba, koji prihvaćaju i poštuju Hrvatsku.

Zastrašivanje samo nekih
Najnovije informacije o optužnicama protiv ljudi koji su među prvima skidali ploče početkom rujna (Igor Smolčić, Enver Arnautović, Ivica Stančić, Zvonimir Kološnjaja), jer su time remetili javni red prisilom prema službenoj osobi, te traženje kazne zatvora za njih od jedne do dvije godine, situaciju dovodi do apsurda. Naime, Vukovarom šetaju zločinci koji još nisu niti procesuirani, a primjerice, silovali su Hrvatice Vukovara prije dvadesetak godina. Žrtve susreću svoje silovatelje i njihovi slučajevi stoje u ladicama, a zbog ploča se novim braniteljima grada prijeti zatvorom, i to u slobodnoj Hrvatskoj. Imovina je važnija od ljudi. Marijan Živković koji je skinuo prvu ploču rekao mi je da se ne boji zastrašivanja. Hrabrost i snagu ima u žrtvi svoje dvojice sinova koji su u cvijetu mladosti poginuli uoči pada Vukovara.

Hoće li netko stati na loptu?
Iz niza postupaka i izjava ministra branitelja, ali i samoga premijera, vidljivo je da iz Zagreba neće doći rješenje za Vukovar. Mjesta stradanja u Vukovaru izuzeti od postavljanja dvojezičnih ploča – to može biti prijedlog nekoga tko nije živio u Hrvatskoj za vrijeme rata, tko nikada nije posjetio Vukovar niti razgovarao s nekim iz Vukovara. Eto, „slučajno“ je taj prijedlog dao premijer Zoran Milanović. Ministar branitelja Predrag Matić, pak, sastanke sa Stožerom prepričava kao naučeno gradivo ne vjerujući niti sam svojim riječima. Začuđuje njegov zaborav na 1991.-1992. kada je bio vukovarski branitelj i devetomjesečni zatočenik srpskih koncentracijskih logora. Iz susreta Stožera i Vlade nema ploda. Koplja se lome na pločama, i dok ploče stoje, pomaka nema. Vladajući Stožeru predbacuju političke ambicije. (Bit će da polaze od vlastitoga iskustva.) Nadam se da su i Srbi shvatili da ploče nisu tu zbog njihovih prava i povlastica koja već uživaju u Vukovaru, već su samo figure na „bojnom političkom polju.“ Vukovaru neće mir donijeti dvije kolone sjećanja, jer u stvarnosti je bila jedna kolona smrti. Vukovaru treba treća opcija. Netko mora „stati na loptu“ u ime Vukovara, njegovih žrtava. Možda bi to, kao i u ratu, mogla biti Crkva? Franjevci su s Vukovarcima bili i u skloništima i u logorima. Prvi su se s njima vratili. I danas svakodnevno slušaju iste priče s kojima Vukovarci ustaju i idu na počinak. Manje je poznato da su, uoči skidanja prvih ploča i najavljenih prosvjeda, upravo vukovarski franjevci pozvali na molitvu za mir, da ne dođe do sukoba s policijom niti nasilja zbog ogorčenosti građana na prisilnu provedbu zakona.

Učiti iz povijesti
I dok se energija troši na rasprave oko dvojezičnosti – a ona počiva na sumnjivom temelju o broju stanovnika – nitko da se pozabavi poukom iz prošlosti kada je jedan češki industrijalac pokrenuo i osigurao egzistenciju za više od 20 tisuća radnika. Bio je to Jan Bata koji je 1931. godine utemeljio tvornicu „Borovo“. Rad u proizvodnji cipela, guma, gumene tehničke robe povezivao je i Hrvate i Srbe. Uz „Borovo“ se razvijalo i naselje. I danas se mnogi radnici sjećaju kako je to bilo prije tridesetak godina. A onda se umiješala politika koja (to sada ironično zvuči) služi narodu za njegovo dobro. Monstruozni „Plan Z4“ želio je hrvatski Vukovar pretvoriti u srpski grad. I danas se ta tenzija podgrijava. Nju posebno osjećaju mladi koji kave piju u odvojenim kafićima, treniraju u odvojenim klubovima.

Vječna Sinišina opomena
S ganućem uvijek čitamo ili slušamo glas Siniše Glavaševića i njegove Priče. No, nisu one samo pisani tekstovi. One su opomena, ohrabrenje, putokaz, poput Priče o gradu:
„Odustajem od svih traženja pravde, istine, odustajem od pokušaja da ideale podredim vlastitom životu, odustajem od svega što sam još jučer smatrao nužnim za nekakav dobar početak, ili dobar kraj. Vjerojatno bih odustao i od sebe sama, ali ne mogu. Jer, tko će ostati ako se svi odreknemo sebe i pobjegnemo u svoj strah? Kome ostaviti grad? Tko će mi ga čuvati dok mene ne bude, dok se budem tražio po smetlištima ljudskih duša, dok budem onako sam bez sebe glavinjao, ranjiv i umoran, u vrućici, dok moje oči budu rasle pred osobnim porazom?
Tko će čuvati moj grad, moje prijatelje, tko ce Vukovar iznijeti iz mraka? Nema leđa jačih od mojih i vaših, i zato, ako vam nije teško, ako je u vama ostalo još mladenačkog šaputanja, pridružite se. Netko je dirao moje parkove, klupe na kojima su još urezana vaša imena, sjenu u kojoj ste istodobno i dali, i primili prvi poljubac - netko je jednostavno sve ukrao jer, kako objasniti da ni Sjene nema? Nema izloga u kojem ste se divili vlastitim radostima, nema kina u kojem ste gledali najtužniji film, vaša je prošlost jednostavno razorena i sada nemate ništa. Morate iznova graditi. Prvo, svoju prošlost, tražiti svoje korijenje, zatim, svoju sadašnjost, a onda, ako vam ostane snage, uložite je u budućnost. I nemojte biti sami u budućnosti. A grad, za nj ne brinite, on je sve vrijeme bio u vama. Samo skriven. Da ga krvnik ne nađe. Grad - to ste vi.“

P.s. Svaka sličnost sa sadašnjim stanjem oko Vukovara je slučajna. Siniša Glavašević ubijen je 19. studenog 1991. godine na Ovčari.

Da biste komentirali, prijavite se.