Za laudato.hr piše:

Tanja Popec

ponedjeljak, 27. siječnja 2014. Arhiva kolumne

Krik iza žice: ostati čovjek!

Svaka žrtva totalitarnog i autoritarnog režima bit će tek apstraktna brojka sve dok ne zastanemo pred krikom što dopire iz njezine savjesti. Taj se krik ne da ušutkati, čak ni onda kada je tijelo spaljeno, a prah razasut po zemlji.
Foto: Tanja Popec

Ako su tako glasni oni koji su mrtvi, što li je s još uvijek živim žrtvama? Čujemo li ih? Logori istrjebljenja ljudske vrste nisu stvar prošlosti. Samo svijet se danas pravi kao da se oni ne događaju. Nema više Hitlera niti aktivnog Auschwitza, ali sve zlo ovoga svijeta nije ostalo u prošlosti. Ono prati korak s čovječanstvom i prima nove oblike nesmetano prelazeći zemljopisne granice i stvarajući nove Hitlere i nove Auschwitze. Mogu li priče žrtava nešto promijeniti?

Zašto je Bog šutio?
Potresna je već i sama statistika Auschwitza kao najzloglasnijeg logora nacističke Njemačke, u kojem je život izgubilo više od milijun i tristo tisuća ljudi (Židova, Roma i drugih nacija, među njima i Hrvati). Bilo je to u vremenu od lipnja 1940. do siječnja 1945. godine kada je Sovjetska vojska oslobodila preživjelih svega 7650 logoraša. Računa se da ih je tijekom tih gotovo 5 godina postojanja logora uspjelo pobjeći svega oko 400. Mučenja koja su proživjeli zastrašujuća su: izgladnjivanje, iscrpljivanje radom, batine, nehigijenski uvijeti u kojima su umirali od bolesti. Likvidiranja su bila na prozivkama, pred zidovima, u plinskim komorama, injekcijama i spaljivanje u pećima koje su dnevno „obradile“ i do tisuću leševa. Mnogi će reći zašto je Bog šutio? Ne, nije šutio. Preživjeli logoraši  krikom svoje savjesti svjedočili su da je Bog bio sućutan s njima, u križu Kristovu su prepoznavali svoje križeve, s njim su prolaziti svoje križne putove ulažući velike napore da sačuvaju ljudsko dostojanstvo i Božju dušu u sebi. Uz fizičke muke, logoraši su tako bili izloženi još jednoj borbi: ostati čovjek u raljama poniženja.

Preživio da svjedoči
Među prvima je u Auschwitz vlakom dopremljen i Marian Kolodziej (1921.-2009.). Odgojen u katoličkoj vjeri, bio je zauzet pripadnik katoličkih skauta. Inače iz Gdanska, u Poljskoj je poznat kao autor dvaju oltara koje je izradio za misna slavlja s Ivanom Pavlom II. za vrijeme njegova pohoda domovini. Kolodziej je poznat poljski umjetnik i scenograf. Ipak, jači od njegovih materijalnih djela jest krik njegove savjesti koji ga je pratio punih pedeset godina nakon proživljenog pakla Auschwitza. I tek nakon toliko godina, odlučio je kroz slike reći što se ondje događalo. Do tada je živio pod maskom, „izbrisao“ godine logora, snagom samosvijesti i obrambenim mehanizmom vlastite psihe, odnosio se prema temi kao prema nepoznatoj, kao da je učio ispočetka što je to. Okidač savjesti bio je moždani udar nakon kojega mu je najbolja rehabilitacija bilo crtanje. I tada je olovka počela pričati njegovu priču koja se danas trajno čuva pod nazivom „Negativi sjećanja“ uz njegov grob u Harmezeu nadomak Oswinecima. S vremenom je počeo koristiti različite tehnike, a umjesto riječi, koristio je slike iz Knjige Otkrivenja: nepregledno mnoštvo što ga nitko ne mogaše izbrojati, zmajeve sa sedam glava, itd. Kroz umjetnost je progovorio potaknut riječima poljskog pjesnika Zbigniewa Herberta: "Ti si spašen ne da živiš, malo vremena imaš da svjedočiš." U njima je prepoznao zamolbu logoraša koji nisu preživjeli Auschwitz, da o proživljenom ne šuti. Savjest ga je obvezala i pobijedila njegovu šutnju nakon pola stoljeća.

„Samo da sačuvamo dostojanstvo!“
Marianu se ponekad činilo da osim fizičkih mučenja, postoje i ona puno gora, mučenja dostojanstva. „Što bi Auschwitz učinio od mene da nisam bio vjernik i da nisam volio svoju zemlju?“, govorio je. Logoraš vjernik u svim je situacijama morao ostati čovjek, a za to je u paklu mržnje potreban nadljudski napor da čovjek ne postane zvijer. Njega je vjera spasila, kratko je rekao na kraju života. Najgora je bila glad. Ona čovjeka baca na koljena i ponižava. Kada bi vojnici punih želudaca prolazili i putem po podu slučajno prolijali juhu, izgladnjeli logoraši bacali su se i poput pasa lizali tragove. Kako ponižavajuće i bolno! U obrocima, pak, u kojima su im dijelili kruh, vojnici nisu gledali da svi dobiju jednako, što je među logoraše posijalo podjelu, i gladnih očiju i tijela nisu se obazirali na one koji bi dobili manje. A onda je snaga njihove ljudskosti odlučila kreirati pravdu da i te mrvice poniženja ne budu sjeme razdora, već se okrenu prema jedinstvu i rastu ljudskosti. Tako su logoraši napravili malu vagu nazivajući je vagom pravde i na njoj mjerili kruh kako bi svatko dobio jednako. S takvom pravednošću među njih je ušao mir, a svatko se osjećao da jednako vrijedi. Za njih je ovaj kriterij pravednosti bio važan uvjet opstanka, prijateljstva, ljudskosti. One, pak, koje je glad odvela u krađu kruha, vojnici bi označili kao kradljivce i izvrgnuli ruglu tjerajući ih da ispred sebe po cijeli dan nose stolac s kruhom kojega na kraju nisu smjeli pojesti.

Sprovod prijatelja
Marian je jedno vrijeme radio na odvozu mrtvih tijela logoraša do peći u kojima su spaljivani. I sva su mu lica bila ista, ispijena, upala, glave bez kose, čovjek bez identiteta, samo broj. U prikolici bi ih odvozio više u jednom navratu. No, jednoga je dana u mnoštvu leševa prepoznao svojega prijatelja, imenjaka iz škole. I shvatio je da je i on, mrtav, predviđen da završi u peći kao smeće. Jedino što je mogao u tom trenutku učiniti jest uzeti ga u naručje i dostojanstveno donijeti do peći. Samo njega, i tako mu iskazati barem malo poštovanja, da ne bude masa niti broj. To je bio njegov jedini mogući način oproštaja od prijatelja. Prijateljstvo u logoru bilo je jako važno, jer je neprestano bilo izloženo opasnosti izdaje. Nacisti su tražili suradnike izdajnike i pritom ih nagrađivali, što je nužno unosilo podjele među logoraše. Razbiti njihovu ljudskost – to je mučenje kakvo poznaju i naša vremena. I pri prozivkama su imali isti cilj. Tjerali bi logoraše da satima trče u krug ne gledajući je li tko pao. Ako i jest pao, prelazilo se preko njega, čak i kad je ta trka za pala ljudska tijela bila smrtonosna. Kolodziej  je u svojoj savjesti nosio živote onih preko kojih je morao trčati, kao i drugi. Sve što je u njemu kroz logor i nakon toga odjekivalo u toj skrovitoj jezgri ljudskosti – savjesti – danas govore njegove slike. Ostao je čovjek. I iako su nacisti željeli izbrisati ljudska lica s logoraša označavajući ih samo brojem i mučenjem ih pretvarajući u nešto što čovjek nije, Marianov krik u njihovo ime čuva njihovo dostojanstvo. Njegove slike obiluju ispijenim licima koja su nalik jedno drugome, zastrašujućim likovima neprijatelja koji na vagi života gube svoje duše na Posljednjem sudu. Kolodziej je kroz logor prošao s Kristom. Prepoznao bi ga u sjeni koja ga vjerno prati. Pružio bi mu svoje ruke u Njegov raspeti zagrljaj moleći da ostane čovjek.

A što je sa zločincima?
Jedan od zapovjednika logora bio je i Rudolf Höss. On je tijekom suđenja tvrdio da je u logoru umrlo oko tri milijuna ljudi, od čega je pola milijuna umrlo od bolesti i gladi, a ostali su pogubljeni. Hössu, kao i još dvadeset i trojici zločinaca, presuđeno je u tzv. Nürberškom procesu (1945.-1946.). Poznat je kao jedan od „kreatora“ Auschwitza u kojem je, da drama bude još veća, živio sa suprugom i petero djece, upravo u neposrednoj blizini umiranja nedužne djece i žena. Rođen je 1901. i bio je katolik. Kako je kasnije pisao u zatvoru, nikada nije osobno mrzio Židove, samo je izvršavao naređenja nadležnih ne dovodeći njihove nakane u pitanje. Najpotresnija pisma pisao je u zatvoru u Wadowicama. Ondje je svojoj djeci poručio: „Imajte dobro srce. Postanite ljudi koji će biti vođeni prvenstveno toplinom i ljudskošću. Mislite svojom glavom i budite kritični prema sebi, budite odgovorni. Ne prihvaćajte stvari zdravo za gotovo. Moja najveća pogreška bila je to što sam apsolutno vjerovao zapovijedima s vrha, i nisam se usudio nimalo sumnjati u njih. Gdje god radili, mislite svojom glavom, ali prije svega slušajte glas svojega srca.“

Glas savjesti krvnika
Prije nego što je nad Hössom izvršena smrtna kazna, želio se ispovijediti. Dugo su tražili svećenika koji dobro razumije njemački jezik. Na kraju su pronašli jednog isusovca koji o tom susretu s Hössom nije želio govoriti punih jedanaest godina. Kako je nakon presude 1945. nekoliko mjeseci Höss proveo u poljskim zatvorima, imao je priliku iskusiti odnos Poljaka prema sebi, odnos naroda kojem je on potpisao smrtu presudu u Auschwitzu. I kad je on, njihov krvnik, upravo od Poljaka doživio dostojanstveno i ljudsko ponašanje, zapisao je sljedeće: „Moja me savjest tjera izjaviti sljedeće: U osami moje zatvorske ćelije došao sam do gorke spoznaje da sam ozbiljno griješio protiv čovječnosti. Kao zapovjednik Auschwitza bio sam odgovoran za ostvarenje okrutnih planova ‘Trećeg Reicha‘ koji je tolike ljude brisao s lica zemlje. Tako sam i ja čovječanstvu nanio strašne rane. Posebno sam izazvao neizrecivu patnju Poljaka. Plaćam sada zbog toga vlastitim životom. Neka mi Gospodin jednog dana oprosti što sam učinio. Poljake molim za oprost. U poljskom zatvoru po prvi put spoznao sam što je ljudska dobrota. Unatoč svemu što sam prije činio, doživio sam ljudski odnos. To nikada nisam mogao očekivati. Njihov odnos prema meni doveo me da se zastidim.“ Također je ostala zapisana i Hössova nada da će Gospodin prema njemu biti barem milosrdan toliko koliko su bili Poljaci. U službenim izvješćima stoji da je na vješala 16. travnja 1947. otišao potpuno miran. Kako je Höss završio na susretu „Oči u oči“ s Gospodarom Života? To nije naše pitanje. Nama ostaje opomena, ali i škola koju su prošli brojni kršćanski mučenici. U Auschwitzu Maksimilijan Kolbe, u Istri budući blaženik Miroslav Bulešić. Upravo Bulešićeve riječi, koje su proizašle iz škole Isusa Krista, uzimam kao zaključak ovog krika savjesti: „Moja osveta je oprost.“ A oprost, tako srodan milosrđu, liječi i otvara vrata Životu! Njegov je dom savjest čovjekova.

Da biste komentirali, prijavite se.