Za laudato.hr piše:

Tanja Popec

subota, 16. lipnja 2012. Arhiva kolumne

Krik za istinom

Ako Sveti Otac ne krije zamke u koje upadaju službenici Crkve te moli da "budu pastiri koji ne pasu sami sebe", nije li vrijeme i za "čist račun" u "slučaju Dajla"? I to ne zbog medija, već zbog Isusa Krista i ljudi koje vodimo k Njemu.

Dubrovačka biskupija je 14. lipnja imala Dan posta i molitve za svećenike, redovnike, redovnice i vjernike, a na svetkovinu Srca Isusova, 15. lipnja molila se Posveta svećenika Bezgrešnom Srcu Marijinu prema tekstu što ga je napisao papa Benedikt XVI. Odluku o ovom molitvenom ozračju donio je dubrovački biskup Mate Uzinić potaknut ne samo ubojstvom što ga je počinio svećenik ove mjesne Crkve don Ivan Sinanović, već i sveukupnim ozračjem i među vjernicima i među svećenicima. A ono nije nimalo ugodno. Dan posta i molitve proglasio je, kako je istaknuo u izjavi za HKR, „u ozračju tragičnoga događaja koji se dogodio u mojoj biskupiji koji označava, u svojoj kompliciranosti i tragičnosti, jedan od bitnih problema moje biskupije, ali i općenito odnosa vjernika prema svećenicima, kao i svećenika u odnosu prema svome pozivu.“ Nije sakrio problem koji Dubrovačka biskupija osjeća zbog velikoga broja svećenika koji nisu domaći sinovi: „Uzrok tome je i nedovoljno živa vjera ljudi ovoga kraja, jer duhovna zvanja izlaze iz žive vjere.“ Govorio je i o vjernicima koji „Crkvu osjećaju tradicionalno, kojima trebaju svećenici i traže ih više za tradicionalne potrebe i osjećaje, a manje zbog vjerničke potrebe, što stvara napetost, jer se svećenike u takvoj situaciji ne cijeni onako kako bi trebalo.“ No, tu su i „svećenici koji se troše na tradicionalne potrebe, polako gube svoje ideale i polet koji ih je ponio na svećenički put i potaknuo da svoj život daruju biskupiji koja ima problema sa svećeničkim zvanjima.“ Štoviše, biskup Uzinić otvoreno je priznao: „Mislim da se nemamo pravo pozivati na posljedice prošloga vremena u smislu onoga što je komunizam sa sobom donio, već se moramo na to pozivati u smislu da smo ljudima podilazili i nismo se dovoljno trudili tražiti pastoralne načine kako bismo izgradili pravu i osobnu vjeru u njima.“

Slučajno ili ne?


Kako kod Providnosti Božje nema slučajnosti, tako zasigurno nije slučajno da, dok je jug Hrvatske molio zazive iz Posvetne molitve, sjevernije, u Istri, dogodilo se umirovljenje porečkoga i pulskog biskupa Ivana Milovana. Istog tog dana, 14. lipnja, uoči svetkovine Srca Isusova, objavljena je vijest da je papa Benedikt XVI. prihvatio njegovu ostavku „od službe pastoralnog upravljanja Porečkom i Pulskom biskupijom, u skladu s odredbom kanona 401 § 2 Zakonika kanonskoga prava.“ Biskupa Ivana Milovana „nasljeđuje mons. Dražen Kutleša, dosadašnji biskup koadjutor istoimene biskupije.“  Ovdje samo stoji da je biskup podnio ostvaku prema kanonu 401., paragrafu 2. Za prosječnoga vjernika, i uopće za širu javnost, ova informacija o kanonu Crkvenoga zakonika ne otkriva ništa sporno. No, kod onih koji Crkvi prate baš svaki korak, osobito kada postoji sumnja na tajnovitost, to je bio poticaj da otvore knjigu Zakonika kanonskoga prava i naiđu na tekst u kojem stoji: „Dijecezanski biskup koji je zbog slaba zdravlja ili zbog kojeg drugog važna razloga postao manje prikladan za vršenje svoje službe usrdno se poziva da preda odreknuće od službe.“

Što se (ne) zna?
   
Drugi dio paragrafa povod je kalkulacijama koje nisu izbjegli ni mediji, ali ni lokalni političari u Istri. Pogledamo li razvoj situacije, lako je uočiti sljedeće: U izjavama koje je medijima dao odmah nakon objave Papinog prihvaćanja ostavke, biskup Milovan kaže da je nedavno Papi poslao ostavku. Činjenica je da je ova ostavka neuobičajeno brzo prihvaćena. Također je činjenica i da biskup Milovan još nije za starosnu mirovinu (u koju se odlazi sa 75 godina, a on sada ima 72). Novinarima nije ništa tumačio, ali je više od tumačenja izrekao rečenicom koju je prenijelo više medija: „Razloge ostavke ne bih javno iznosio, razumjet ćete, stvar je složena.“ Također, na pitanje novinara Glasa Istre je li bilo pritisaka iz Vatikana da podnese ostavku, rekao je: „Ne bih o tome. Zaključite sami! Na to sam bio spreman.“ Večernjem listu  je, pak, rekao: „Prije nekoliko dana poslao sam Svetom Ocu zamolbu za razrješenje i odlazim u mirovinu. Ne mogu govoriti o konkretnim razlozima, ali pretpostavljam da se zna o čemu je riječ.“  Ono što se, navodno „zna“, a nije službeno potvrđeno, jest da je u Istri već godinu dana nejasno rješenje „slučaja Dajla.“ Je li biskup Milovan mislio da se „to zna“ ili nešto drugo? Inozemni mediji, poput Vatican Insidera  u svojim zaključcima idu i korak dalje nazivajući biskupa Milovana „Dajlinom novom žrtvom.“

Vapaj za istinom

Crkvo draga u Hrvatskoj, molimo, barem u skrovitosti svoga srca, da se ovaj bolan grč riješi, da ne dajemo povoda za sablazan svijetu, već da budemo „sol zemlje i svjetlo svijeta.“ Kad već druge stvari u našoj zemlji šepaju uzduž i poprijeko, kad smo sve više nalik plačućoj masi kojoj su ruke vezane političarima što rade protiv svoga naroda, nemojmo iz Crkve slati vijesti o podjelama, zavjerama. Crkva je još jedino što je našem patničkom narodu ostalo. Zar da nas materijalna dobra djele? Da smo zbog toga sablazan svijetu? Nije sramota priznati pogrešku, nesnalaženje, propust bez obzira s koje strane dolazili. Valja nam živjeti jedni s drugima, a ne jedni kraj drugih. U protivnom, nevjerodostojni smo kad slavimo misu kao zajednica Kristovih učenika. I među prvim učenicima bilo je podjela i muka. Mnoge od njih nastale su zbog ljudske časti i vlasti, a „žuljala“ su ih mjesta u redu veličina, kao što je slučaj kod Zebedejevih sinova. Zato im je Isus poručio: „Kraljevi gospoduju svojim narodima i vlastodršci nazivaju sebe dobrotvorima. Vi nemojte tako!“ (Lk 22,25-26). Ima onih koji me „upozoravaju“ da se ove stvari ne mogu olako uzimati i da nije tako jednostavno riješiti problem. Hvala svima, to mi je jasno kao dan. I ništa olako ne uzimam. Ali me neprestano muči jedno: zašto se u ovom slučaju ipak ne pokuša s istinom, bez obzira kako ona bolna bila? Dok mi iz Crkve svijetu citiramo Isusove riječi: „Istina će vas osloboditi“ (Iv 8,32), vrijedi li to pravilo i za nas?  Istina će nas osloboditi. Istina će izliječiti ovu ranu u Istri koja krvari! Ponovno se moram vratiti na primjer biskupa Uzinića. On je javno priznao da u Dubrovačkoj biskupiji neke stvari nisu dobre, da je vjera tradicionalna, da i svećenici na svoju službu ne gledaju kako bi trebali. Svojim javnim nastupima od ubojstva koje je počinio svećenik njegove biskupije zaustavio je moguće priče i rasprave na tu temu i pozvao sve da mole zajedno. Još uvijek mi odzvanjaju njegove riječi da, kao biskup, vidi da sam ne može riješiti to teško stanje, te je zato zazvao pomoć od Gospodina. Kako bi bilo dobro, a narodu od duhovne koristi, da u Istri, umjesto „slučaja Dajla“ našu pozornost privuče kandidat za blaženika Miroslav Bulešić? Mlad svećenik, mučenik za Krista i Crkvu, žrtva okrutnog komunizma, čeka uzdizanje na čast oltara. Dok svi svjedoci govore o njemu kao svećeniku sveta života, izvucimo na svjetlo dana riječi koje to i potvrđuju. U svojoj propovijedi na Božić 1944. vjernicima je rekao kakav stav zauzima pred prijetnjama komunističkih diktatora: „Ničega se ne bojim, jer znam da činim u svemu svoju dužnost, i miran sam pred Bogom i pred ljudima. Puštam vama da sudite i da prosudite moje djelovanje. Ja, znajte, da ću se uvijek držati vjere, držati svojega poštenja, koje neću prodati za ikakvu zemaljsku cijenu; bez straha ću svakome kazati ono što je pošteno i ono što nije pošteno. Prema tim ću načelima uvijek živjeti. A to su načela Kristova.“ Načela Kristovih pozvani smo držati se svi – i zaređeni službenici Crkve i laici, i to ne samo prigodno, nego uvijek. Uostalom, nitko u Crkvi nema svoj vlastiti dio, jer Crkva je Kristova, a mi smo tek jedna epizoda u njezinom zemaljskom hodu na kraju kojega ćemo položiti račun pred Njim što smo činili s onim što nam je povjerio. Zar smo zaboravili činjenicu da je Crkva stvarnost koja je krvlju „plaćena“? Isusovim križem i krvlju naših mučenika.

Na putu prema Istini

Ako se vratimo činjenici da smo, kao različiti udovi, jedno tijelo Kristovo u njegovoj Crkvi, kao i onome da tijelo osjeća bol zbog patnje jednoga uda, onda se i na putu traženja istine u Istri može primjeniti molitva koju je biskup Mate Uzinić koristio sa svojom biskupijom 14. i 15. lipnja. A što je posebno u toj Posvetnoj molitvi? Među ostalim, papa Benedikt XVI. napisao je ove zazive: „Majko Milosrđa, Tvoj nas je Sin pozvao da budemo poput Njega: 'svjetlo svijeta i sol zemlje'. Svojim moćnim zagovorom pomozi nam da nikada ne iznevjerimo ovaj uzvišeni poziv, da ne popustimo svojim egoizmima, laskanjima svijeta i đavolskim pokušajima.“ U nastavku slijedi: „Majko Crkve, mi, svećenici, želimo biti pastiri koji ne pasu sami sebe, nego se darivaju Bogu za braću, nalazeći u tome svoju sreću.“ Molitva završava riječima upućenima Mariji: „Neka tvoja nazočnost učini da procvjeta pustinja naših samoća i zasja sunce nad našim tamama, povrati mir nakon oluje, da svi ljudi vide spasenje Gospodina, koji nosi ime i lice Isusa.“ Da se razumijemo, Sveti Otac ovaj tekst nije sastavio za Dubrovačku biskupiju, već za sveopću Crkvu. I osim toga, od prvoga dana kako vodi Katoličku crkvu, nosi i njezine rane. Nije uzalud, svega pet dana nakon izboga za Petrova nasljednika molio, javno u homiliji, ove riječi: „Molite za mene da ne bih pobjegao od straha pred vukovima. Molimo jedni za druge da nas Gospodin ponese i da naučimo nositi jedni druge“ (Homilija, 24. travnja 2005.). Ako Sveti Otac ne krije zamke u koje upadaju službenici Crkve te moli da „budu pastiri koji ne pasu sami sebe“, ako otvoreno priznaje „strah pred vukovima“ kojih ni on nije pošteđen, nije li vrijeme i za „čist račun“ u „slučaju Dajla“? I to ne zbog medija, već zbog Isusa Krista i ljudi koje vodimo k Njemu.

Da biste komentirali, prijavite se.