Za laudato.hr piše:

Tanja Popec

četvrtak, 31. siječnja 2013. Arhiva kolumne

Ma kakvo navijanje?

S ovim pitanjem otvaram kratko promišljanje o drugom danu boravka dr. Judith Reisman u Hrvatskoj. Poput gotovo tisuću ljudi, i sama sam se našla u dvorani Filozofskog fakulteta u Zagrebu čekajući debatu dr. Reisman i hrvatskog sociologa dr. Aleksandra Štulhofera.

S ovim pitanjem otvaram kratko promišljanje o drugom danu boravka dr. Judith Reisman u Hrvatskoj. Poput gotovo tisuću ljudi, i sama sam se našla u dvorani Filozofskog fakulteta u Zagrebu čekajući debatu dr. Reisman i hrvatskog sociologa dr. Aleksandra Štulhofera. Kako vam je zasigurno poznato, debata se nije dogodila, iz sigurnosnih razloga. I, ako se nešto nije dogodilo, onda nema vijesti. No, u ovom slučaju ima, itekako.

Utakmica ili dijalog?

Već samo stajanje gotovo sat vremena prije zakazanog termina, ne u redu, već u masi, u kojoj smo bili doslovno jedan na drugom, bilo je prilika za osluškivanje. Vidjelo se, mladih, starijih, svećenika, redovnica, gospođa i gospode. Čula sam razgovore onih kojima je jedini motiv bio doći izraziti potporu dr. Reisman. No, bilo je i onih drugih, koji su već u hodniku bili „naoštreni“ medijskim zaključcima o pseudoznanstvenici, kontroverznoj znanstvenici, upitnosti njezinih istraživanja, itd. Čak su se „dvije strane“ u pojedinim trenucima čekanja i raspravljale. Malo mi je neobično djelovalo kako su vrata dvorane otvorili nekoliko minuta prije termina unatoč tome što je i sat vremena prije na ulazu stajalo više stotina ljudi, a kasnije se broj samo još povećavao. Je li netko nekim drugim putem napunio stolice, pa smo i mi, u prvoj stotini odmah uletjeli u gužvu? Možemo samo nagađati. No, i ta gužva je donijela ponešto. Ako ništa više, osluškivanje „pulsa nacije“. S jedne strane mogla sam pratiti novinara jednoga portala koji je svakih nekoliko minuta javljao u redakciju situaciju iz dvorane. Njegova su izvješća bila nalik onima ratnih reportera: „U dvorani je nesnosna gužva. Sve je pretrpano. Vjerojatno će otkazati predavanje. U ovim se uvjetima ne može održati.“ Vjerno je prenosio i dekanove pozive studentima da se raziđu oni koji ne mogu ući, jer se „iz sigurnosnih razloga“ debata ne može održati. No, masa se nakon tih riječi nije niti pomakla. Moj kolega, „ratni reporter“ samo je zaoštravao izvješća. Na drugoj strani, imala sam prilike čuti predstavnike udruga homoseksualne orjentacije kako su „nabrušeni“ stigli na ovaj događaj. Da su bili „željni rasprave“ pokazali su i s vrlo upadljivim pitanjima pred organizatorima, a da su imali spremne transparente u ruksacima, šaptali su mi pred očima. Samo što nije bio trenutak da ih pokažu. Kako sam u masi stajala više od dva i pol sata, mogla sam čuti i studente koji su se ovdje pojavili, ne da nešto čuju, već da podrže svoga profesora (Štulhofera) i da „rasture pseudoznanstvenicu.“ U moru lica, studenata i ostale publike bilo je njih nekoliko s ružama u rukama koje su donijeli dr. Reisman u znak zahvale za dolazak u Hrvatsku. Prilično šaroliko društvo, u duginim i drugim bojama. Iako podržavam organizatore ove debate, ipak sam malo zatečena zaključkom da je ovo bila pobjeda želje za dijalogom, pokazatelj demokracije i otvorenosti mladih za informacijama. Imajmo hrabrosti vidjeti istinu! Večer na Filozofskom fakultetu nije pokazala ničiju pobjedu, jer ovo nije bila niti utakmica niti natjecanje. Guranje publike na vratima, neposluh dekanu koji je pozivao na odlazak onih koji ne mogu ući, kako bi se predavanje ipak održalo, pokazao je izuzetnu razinu nepoštovanja prema predavačima, organizatorima i uopće pokušaju dijaloga dviju različitih strana. Štogod mislili o dr. Reisman i dr. Štulhoferu, pokušaj da se njih dvoje prvi puta u životu susretnu u debati hvale je vrijedan primjer stvarne želje za dijalogom i spremnosti na dijalog. A sve ostalo što se događalo daleko je od dijaloga. Budimo iskreni i recimo da je masa jednim dijelom pokazala nepristojnost. Štoviše, na trenutke je sve to izgledalo kao namjerno guranje ljudi koji kao da ne žele da se debata održi. Tako je, umjesto sudionika debate, vijest večeri postala nerazumna masa.

Je li ovo stvarni pokazatelj zanimanja?

Dr. Judith Reisman ovo je doživjela kao pokazatelj zanimanja za temu. Bogu hvala na ljudima koji su doista došli s tom namjerom. Ali Bogu hvala i što se debata nije održala, jer bi je zasjenili oni koji su imali drugačiju viziju, a mediji bi to jedva dočekali. Vjerujem da postoji puno profinjeniji način debate, bez ovako loše publike koja bi od dijaloga učinila nogometnu utakmicu. Slažem se s dr. Štulhoferom da se ovim događajem na Filozofskom fakultetu pokazala jedna strana našega „mentaliteta.“ Rekao bi dekan dr. Nenad Zakošek da su studenti rođeni u Hrvatskoj, a ne na Balkanu. Pitam se onda zašto se ne ponašaju kao da su rođeni u Hrvatskoj? Odakle im baština „prošlih vremena“ u ponašanju? U to ih sigurno nije indoktrinirala Katolička Crkva. No, vratimo se debati. Kad već postoji raspoloženje sudionika, dr. Reisman i dr. Štulhofera, koji su „na suprotnim stranama“ u ovoj javnoj raspravi o spolnom odgoju, onda učinimo sve da se taj susret dogodi na zavidnoj razini. Nemojmo ga otežavati. Učinimo ga primjerom tolerancije, uvažavanja, dijaloga. I, ako već tražimo pobjednika, to jedino može biti dijalog, a ne niti jedna strana ove priče. Dijalog u civiliziranoj zemlji traži određenu razinu dostojanstva. Mogu postojati suprotna mišljenja, možemo se nazivati pseudo ili kontroverznima, ako za te nazive imamo argumente. Njih dvoje sigurno su se pripremili za suočavanje s činjenicama. Zašto ih ne podržati dostojanstveno? Bez navijanja, bez riječnika pobjede i poraza. Uspjela sam u toj masi nakratko razgovarati i s dr. Štulhoferom. Iako je izbjegao odgovoriti na neka pitanja, poput onih istraživanja koja je Kinsey stavio u tablice, ističući da će o tome govoriti u debati ako i kad do nje dođe, ipak je izrazio slaganje s tezom da pornografija može imati negativne posljedice. A dr. Reisman to odavno tvrdi. Dr. Štulhofer tu mogućnost nije zanijekao, iako je – kako je rekao - treba dokazati. Ostaje otvoreno pitanje kako će jedno drugome priznati znanstvenost, legitimnost titule, rezultate istraživanja, stavove.

Dobar primjer

Dan je obilježio i jedan dobar primjer – gostovanje dr. Reisman u Školi narodnog zdravlja dr. Andrija Štampar. Kako izgleda dijaloški otvoren pristup pokazao je dekan Medicinskog fakulteta prof. Davor Miličić kada je rekao: „Bit je medicine razumjeti sve ljudsko, a mi smo dio fakulteta, pa stoga moramo biti otvoreni prema svim stavovima i mišljenjima bez obzira na to slagali se s njima ili ne.“ Pozvao je studente da budu pozorni slušači, tolerantni, kritični i pristojni u postavljanju pitanja. Nakon predavanja o teoriji seksualnosti neki su (novinari) zamjerili profesorici što na nekoliko kratkih pitanja studenata nije dala konkretne odgovore. Umjesto toga pozvala ih je da sami prouče literaturu i da sami prosude. Novinarima ni to nije po volji, a kad odgovori na pitanja, onda kažu da to nije znanstveno utemeljeno, jer (neki) mediji ipak „sve“ znaju. No, bilo kako bilo, i ovaj dobar primjer s Medicine ohrabruje da imamo dijaloško ozračje. Daj Bože da dijalogu otvoren razum pobijedi i idućih dana!

Da biste komentirali, prijavite se.