Za laudato.hr piše:

Tanja Popec

ponedjeljak, 11. veljače 2013. Arhiva kolumne

Moćna tajna i čudesno "razotkrivanje" Crkve?

Crkva nije sakrila slabost svojih velikana, nije napravila cenzuru biblijskih tekstova u kojima oni spominju svoju grešnost. Upravo suprotno! Koristeći se Pismom, i danas Crkva dijeli uvjerenje da Božji uspjeh u svijetu prolazi kroz grešnog čovjeka koji je u spoznaji svoje malenosti sposoban zakoračiti prema Nebu.

Mogli bismo se pitati jesu li u pravu oni koji članove Crkve prozivaju za grijehe, koji upiru prste u neke svećenike zbog nemorala raznih oblika? Je li točno da su i neki vjernici skloni uhvatiti „krive staze“ i činiti sve što čine i ljudi „od ovoga svijeta“? Štoviše, i među vjernicima se čuju komentari kako neki župnik živi, kakav automobil vozi, koje mu je radno vrijeme, itd. Istina je da i za takve riječi postoje konkretni primjeri. Budimo iskreni i recimo da su te primjedbe na mjestu, jer od Kristovih se učenika ipak očekuje drugačiji život. No, ta upiranja prstom nas obvezuju na malo promišljanje: zašto je Crkva neprestano pod povećalom? Zašto „svijet“ očekuje da u Crkvi žive nadnaravni ljudi? Ili, jednostavnije rečeno, savršeni? I što im članovi Crkve svojim životom mogu pokazati?

I oni su (samo) ljudi?

Možda bismo u određenoj situaciji bili skloni grijehe službenika Crkve opravdati riječima: „I oni su samo ljudi.“ Međutim, to nije isprika za loša djela. Tu je početak priče koja vodi u jednom potpuno drugom smjeru. Svatko tko se nađe na putu duhovnoga poziva, ili na trenutak dotaknut iskustvom Boga živoga, razumijet će riječi proroka Izaije kada kaže: „Jao meni, propadoh jer čovjek sam nečistih usana. U narodu nečistih usana prebivam, a oči mi vidješe Kralja, Gospodina nad vojskama“ (Iz 6,5). Iako je njegova spoznaja grešnosti, kao i Božji zahvat u njegovom životu opisan rječnikom viđenja, lako je iz toga poglavlja shvatiti da se spremno stavio na raspolaganje svome Bogu, kako bi bio prorok Izabranom narodu. Proroci nisu bili omiljeni među ljudima, jer su govorili stvari koje su „probadale uši“, ali nisu popuštali. Jer, bio je to Božji nalog, a ne njihova volja. I apostol Pavao je u svojim poslanicama otvoreno priznavao svoje slabosti: „Da, ja sam najmanji među apostolima i nisam dostojan zvati se apostolom jer sam progonio Crkvu Božju“ (1 Kor 15,9). No, uz nemale napore ostvario je misijska putovanja i širio Radosnu vijest, bio je zatvaran i progonjen, ali nikada slomljen. Zasluge za širenje Evanđelja nisu bile njegove, što je jasno rekao: „Milošću Božjom jesam što jesam i Njegova milost prema meni ne bijaše uzaludna; štoviše, trudio sam se više nego svi oni – ali ne ja, nego milost Božja sa mnom“ (1 Kor 15,10). U tome, dakle, leži tajna članova Crkve! Nije njezin uspjeh ostvaren na temelju ljudskih zasluga, već je milost Božja ona koja vodi glavnu riječ. Današnjim, pak, rječnikom govoreći, to je čudesno razotkrivanje Crkve. Ona nije sakrila slabost svojih velikana, nije napravila cenzuru biblijskih tekstova u kojima oni spominju svoju grešnost. Upravo suprotno! Koristeći se Pismom, i danas Crkva dijeli uvjerenje da Božji uspjeh u svijetu prolazi kroz grešnog čovjeka koji je u spoznaji svoje malenosti sposoban zakoračiti prema Nebu.

Zar je Krist želio baš takvu Crkvu?

Izaija pripada Starom zavjetu, Pavao je novozavjetni lik, ali ne iz kruga Isusovih učenika. No, što je Isusu bilo da Šimunu Petru da ključeve Crkve (usp. Mt 16,16-18)? Petar, iskusni ribar na Genezaretskom zajedno sa svojom ekipom nije umao uspjeha u noćnom ulovu. Tako razočaran, a zasigurno i bezvoljan, usred bijela dana na Isusov se poziv otisnuo na pučinu i ponovno je bacio mreže. Zasigurno postoji razlog zbog kojega evanđelist Luka spominje spoznaju Petrove grešnosti. Petar, naime, koliko god bio temperamentan, nije se prepirao s Isusom, već se zastidio svoje grešnosti pred punom mrežom: „Idi od mene! Grešan sam čovjek, Gospodine!“ (Lk 5,8). Taj ljudski poraz prvog čovjeka Crkve, priznavanje grijeha, ušao je u Evanđelje. I upravo je to prijelomni trenutak da Bog može djelovati. Sigurno bi se i danas našlo onih koji bi se s Isusom upustili u prepiranje da se ne razumije u ribolov kad po danu zahtjeva baciti mreže, i to još na ono mjesto koje pokazuje neuspjeh. Koliki bi mu željeli savjetovati, možda čak i osnovati odbor stručnih savjetnika za pitanje uspješnog ribolova. Sigurno bi se našlo i onih koji bi mu korigirali kadrovsku politiku prozivajući kandidate za apostole zbog njihove grešnosti, nestručnosti, nesigurnosti. Možda bi mu i savjetovali da malo promijeni riječnik svoje „organizacije“, da ne bude „konzervativna“, već da ide „u korak s vremenom.“ S Petrom je to bilo drugačije. I osim što mu je darovao pune mreže, Isus je dodao: „Ne boj se! Odsada ćeš loviti ljude“ (Lk 5,10). Zamislite trenutak ribara koji nije mogao sam napuniti mreže, a sada ga čeka još jedan teži zahvat – napuniti „mrežu“ ljudima. A ni ribama, kao vrsni ribar, nije mogao biti gospodar. No, upravo na takvom čovjeku Krist Gospodin je odlučio postaviti temelj Crkve. I nasljednici apostola u našem vremenu prolaze istu muku. „A ja sam ovdje, s osjećajem poniznosti pred vama, dragi vjernici, samo zato jer postoji Božja riječ i jer postoji njegova Crkva, ne govoreći vam ono što bi netko htio čuti, nego ono što mojoj službi daje smisao, pred tom istom Riječju koja propituje i mene i svakoga čovjeka“, rekao je kardinal Bozanić na Stepinčevo ove godine.

Što je Milost?

Čovjek koji pred Božjim čudom, osim zadivljenosti, priznaje i vlastitu grešnost, otvara vrata Milosti koja mijenja život. „Tim stavom ulazi u pročišćenje i spremnost za navještaj Božje riječi koja 'prosuđuje nakane i misli srca' (Heb 4, 12)“, kako je to rekao kardinal Bozanić u Katedrali 10. veljače. Katekizam Katoličke Crkve reći će da je milost „naklonost, ničim zaslužena pomoć koju nam Bog daje da bismo odgovorili njegovu pozivu: da postanemo sinovi i kćeri Božje, posinci, sudionici božanske naravi i vječnoga života“ (KKC 1996). Taj je poziv nadnaravan i predstavlja Božju inicijativu koja nadilazi sposobnost čovjekova razuma i moći volje. Crkva tumači da je već i sama spremnost čovjekova da je prihvati, pretpostavka da Milost djeluje. Sveti Augustin koji je govorio da nas je Bog stvorio bez nas, ali nas ne želi spasiti bez našega sudjelovanja, o čovjekovoj pripravnosti da prihvati milost je zapisao: „I mi djelujemo, ali djelujemo sudjelujući s Bogom koji djeluje pretječući nas svojim milosrđem. Pretječe nas da nas ozdravi, a potom nas prati da ozdravljeni očvrsnemo. Pretječe nas da bi nas pozvao i pratit će nas da nas proslavi. Pretječe nas da bismo u pobožnosti živjeli, a pratit će nas da bismo s njime vječno živjeli, jer zasigurno bez njega ne možemo ništa.“ Iako djelovanje Milosti pripada nadnaravnim kategorijama i rječniku, vjerom je možemo dodirnuti i surađivati s njom, što je vidljivo iz iskustva sv. Ivane Arške. Naime, odgovarajući na pitanje zna li da je u milosti Božjoj, odgovorila je: „Ako nisam, Bog želi da budem; ako jesam, Bog me želi u njoj sačuvati.“ Pismo nas uči da Božji suradnici (vjernici svih kategorija, službenici Crkve svih staleža), prolaze spoznaju vlastite grešnosti da bi došli do otvorenosti Milosti. Jer Gospodin se može poslužiti samo onima koji su slabi, a spremni su na iskorak iz slabosti. Samodostatni ili „savršeni“ Ga ne trebaju. Ipak, potrebna je jedna napomena. Grešnost nije poželjno stanje da bi Bog djelovao u našem životu. Grešna ljudska narav je, na određeni način, „zadano stanje“ još od praroditelja, ali Milost je ta koja nas podiže iz njega. Zagrebački nadbiskup kardinal Josip Bozanić u propovjedi na Stepinčevo želio je zaustaviti svaku mogućnost bijega od zauzetosti za Evanđelje zbog slabosti govoreći „da pred žarom Božjeg izabranja vlastiti grijesi ne smiju postati razlogom odbijanja poziva, jer jedino Gospodin vidi u pravome svjetlu našu nedostojnost i našu veličinu; jer samo On u punini proniče naše srce.“

Suradnica Milosti

Suradnja s Milošću ima svoje uspone i padove. Naravno, ne zbog Božjeg odustajanja, već zbog čovjekovog posustajanja. Sv. Grgur Nisenski u jednoj je homiliji zapisao: „Tko se penje, neprestano ide od početka k početku; nikada ne prestaje počimati. Tko se uspinje, nikad ne prestaje željeti što već poznaje.“ Onaj koji surađuje s Milošću sposoban je dostići uzvišene vrijednosti. Zato možemo reći da, primjerice, svetost svećeničkog ili redovničkog poziva nije moguća snagom ljudske naravi koja je u sebi sklona grijehu, već snagom Božje milosti. Možda bismo mogli reći da je mali postotak onih koji mole da uspiju, koji bacaju mrežu kad Isus kaže, bez obzira koje je doba dana i kakve su ljudske šanse za ulov! Malo je bilo onih koji su se pred Isusom izravno priznali grešnicima. Pa ipak je On s njima učinio čudo do mjere da je Crkva živa i u našim danima. Kao što vidimo, Crkva je nastavila živjeti i nakon što je svoje živote završilo nepregledno mnoštvo njezinih članova. U životu svakoga od njih, Bog je ostavio trag. No, u povijesti Crkve istaknutim slovima ostali su upisani oni koji su priznali ne snagu vlastite moći, već svoju nemoć, a Božju moć. „U Tebe se, Gospodine, uzdam!“ – bilo je geslo bl. Alojzija Stepinca. Crkva je po nama slaba u svijetu, ali je po Kristu jaka! I opstaje ne kao ljudska organizacija, već kao Kristova stvarnost zato što je On prisutan među nama. Kroz naše živote On piše najdivniju povijest spasenja! I uspješan je kod grešnih, a ne kod „savršenih“, samodostatnih. To je tajna Crkve! To je tajna i Stepinčeve pobjede. „Blaženi je Kardinal toliko puta ispovjedio svoju nedostojnost za poslanje koje mu je Bog namijenio; toliko puta osjetio svoju slabost i u njoj snagu Božje jakosti i veličine!“, podsjetio je kardinal Bozanić i dodao da iz toga dolazi njegovo pouzdanje u Gospodina koje odražava vjeru i vjernost, i u najtežim časovima života. „To isto pouzdanje omogućilo mu je jasnije vidjeti i procijeniti događaje tadašnjega doba, a mogao je to samo predanom vjerom, izoštrenom savješću i življenjem temeljne istine da Bog ne prestaje biti prisutan u ljudskoj povijesti, ni onda kada čovjek odluči pristati uz najveća zla i biti njihov nositelj“, zaključio je zagrebački nadbiskup Bozanić.

Da biste komentirali, prijavite se.