Za laudato.hr piše:

Tanja Popec

subota, 29. prosinca 2012. Arhiva kolumne

Otvoreno "pismo" Ministru?

Rado bih napisala jedno takvo pismo. Ali pravo je pitanje bi li ga naslovnik dobio i pročitao? Je li to uzaludan pokušaj?

Rado bih napisala jedno takvo pismo. Ali pravo je pitanje bi li ga naslovnik dobio i pročitao? Je li to uzaludan pokušaj? Moram priznati da sam već pri samom određivanju naslova u nedoumici. Oko mene odjekuju petarde, koje nemaju nikakve veze s blagdanskim slavljem. Bilo bi nezgodno staviti naslov „Ministrova petarda“ ili možda „Oproštajka?“ Neka ostane ovako. Ne želim da se već u naslov slije raspoloženje koje ovih dana dominira u njegovom javnom govoru o Crkvi i Udruzi GROZD koje skreću pozornost na nedostatke 4. modula Zdravstvenog odgoja – Spolno/rodna ravnopravnost. Zbog lakšeg praćenja misli, podijelit ću ovo „pismo“ u nekoliko dijelova, a naslov mu je „otvoreno“, jer je dopušteno da ga i drugi čitaju. Pretpostavit ćete da imam puno pitanja. Pozorno pratim ovu temu o kojoj Ministar samo u medijima i javnim nastupima govori. I vidim da uporno izbjegava dati odgovor na pitanje zašto tijekom 2012. godine nije želio susret s biskupima HBK koji su ga tražili za razgovor? Ovoga tjedna čak je rekao da više o ovoj temi nećete trošiti riječi. Zapravo, medijima je poslao SMS da nema namjeru više potrošiti ni sekunde na neistine i dezinformacije GROZD-a, ni na srednjevjekovne poglede Crkve na današnjicu u 21. stoljeću. I s tim bih otvorila „pismo“.

Riječi mogu biti graditelji odnosa

Kad bi njemu netko rekao da na pitanja koja postavlja „nema namjeru više potrošiti ni sekunde“, što bi mu odgovorio? I zamislite, da još iz njegovog skromnoga džepa novac odlazi za plaće toj osobi, bi li Ministru bilo svejedno? Komunikacijski bonton o tome ima vrlo jasan opis, zar ne? Ministar je javna osoba, a njegova služba podliježe pravilima pristojne komunikacije. Osim toga, u službi je naroda, stoga bi trebao naučiti nositi kritike i reakcije naroda kojem služi. Zagrebački nadbiskup nije ništa krivo rekao kad je podsjetio da škole nisu, kako se kaže, državne i „tu se vlast ne može postaviti kao gospodar. Vlast je u službi tih škola“ (HKR, 26.12.2012.) Vjerujem da je Ministru kao intelektualcu poznato da riječ 'ministar“ dolazi od glagola 'ministrare', što znači služiti. Previše je grubih riječi izgovorio na račun Katoličke Crkve, imenujući i predstavnike hijerarhije, ali i vjernike laike koji su članovi građanskih udruga. Ne mogu se oteti dojmu da to pomalo podsjeća na „govor mržnje.“ Kad malo bolje razmislim, nije to bio ružan govor o Crkvi, već o samom govorniku. „Ta iz obilja srca usta govore!“ (Lk 6,45), rekao je naš Učitelj Isus Krist. Crkvu i GROZD optužio je da lažu, tj. šire dezinformacije. Ako je tako, zašto nije podigao kaznenu prijavu protiv njih/nas? To je vrlo teška optužba u javnosti. Osim što nije primjereno da takvo što izgovara intelektualac u javnosti, i to bez argumenata, mogli bismo i psihološki analizirali taj javni govor. Ali nije trenutak, da ne prekoračimo granicu onoga što podliježe javnosti i onoga što pripada osobnom životu. Malo je „nezgodno“ što novinari puno istražuju i pišu, pa je tako „isplivala“ ona Ministrova epizoda iz 1983. godine kada je, kao srednjoškolac i član Partije, teško proganjao jednog vjernika, svog razrednog kolegu, jer je s Crkvom za Božić otišao u Pariz na druženje katoličke mladeži Europe. (www.dnevno.hr 'Jovanović je 1983. u ime partije izbacivao kolegu iz škole jer je s Crkvom išao u Pariz!') Nije ovo demantirao, a ljudi koji o tome govore poznati su imenom i prezimenom. Danas je glavni lik ovoga „pisma“ javna osoba, a takvi se moraju znati kontrolirati, osobito u javnim nastupima.  Menageri koji su često u komunikaciji s ljudima, nauče kontrolirati emocije i vlastita mišljenja. U njegovoj biografiji, naime, piše da je u Rijeci na Ekonomskom fakultetu stekao specijalistički magisterij iz područja marketinga menadžmenta. Zato se s pravom možemo pitati što se sada dogodilo ovih dana? Marketing i menadžment znaju da dijalog otvara mnoga vrata, stišava i one tek načete strasti. No, Ministar nije pokušao ići tim putem. Zato imamo pravo sumnjati da nešto nije kako bi trebalo biti. Zar dijalog ne želi jer se boji nekih logičnih pitanja? Kardinal Bozanić na božićnoj misi postavio je isto takva pitanja o komunikaciji: „Zar je zbilja tako teško o nečemu javno raspraviti, čuti mišljenja, dopustiti roditeljima da u vlastitoj odgovornosti odluče o odgoju svoje djece, poštovati demokratsku suradnju i dati mogućnost izbora? Zar je zločin nas, članova Crkve, što to tražimo? Ili je posrijedi nešto drugo?“ Zanimljivo je da su riječi premijera Zorana Milanovića, koji je zapravo i Ministrov prvi šef, malo drugačije: „Jedino što mogu reći je da su naše namjere dobre i plemenite. Ne kažem da možda neki puta u tom nastojanju da se učini dobro i plemenito čovjek ne pogriješi, ali vjerujem da radimo pravu stvar.“ Očito je da su i Crkva i Vlada zainteresirane za „pravu stvar“, dobro građana Hrvatske. Zar se o tome ne može razgovarati?

Ukraden Božić

Ministar od početka nije želio javnu raspravu o Zdravstvenom odgoju. Da su sve stvari čiste, ne bi se trebali ničega bojati. Da je rasprave bilo, da je razgovarao s Crkvom i udrugama koje predstavljaju roditelje, do svega ovoga ne bi došlo i nitko mu ne bi „ukrao Božić.“ Nama ga nitko nije ukrao! Štoviše, Kardinal nam je „dao“ Božić. I to neopisivo snažan Božić koji je podsjetio da se Isus Krist rodio u tijelu s razlogom – da ga uzdigne na razinu djeteta Božjega, a to nužno znači oživjeti i ono duhovno, a ne samo tjelesno u čovjeku! Božić nije bez posljedica za ljudski život. I znate što? Božić može biti u srcu kada ono dopusti da se u njemu rodi Bog. Tako da... ima nade! Ako ćemo pošteno, retorika posljednjih dana podsjećala nas je na vrijeme kad su našim prostorima dominirali oni koji su vjernicima stvarno željeli „ukrasti“ i Božić i Boga uopće. „Krist se rodio radi čovjeka i Crkva postoji da bi bila u službi čovjeka. Stoga nas čudi kad se iznova ponavljaju već poznate parole o tome kako se Crkva miješa u područja o kojima ona nema što reći, a govori se o odgoju mladog čovjeka u našim školama. Čega se sve zadnjih dana nismo naslušali i što sve nije napisano o Katoličkoj Crkvi i vjernicima“, rekao je na Božić kardinal Bozanić.

Neodgovorena pitanja i puno manipulacija

Pitanja koja su ostala bez odgovora samo se nižu jedno za drugim. Nikako da nam Ministar odgovori zašto Kurikulum nije prošao recenziju neovisnih stručnjaka kakvu prolaze drugi kurikulumi? Zašto o njemu govore sami autori? Uporno preskače roditelje verbalno im „udarajući šamare“ kao da su nesposobni odgajati vlastitu djecu? Njegov argument je da djeca o spolnosti uče na ulici, pa bolje da informacije dobiju u školi. Nije li možda ipak potrebnije djecu „vratiti“ roditeljima da polako rastu u spoznaji vlastite intime, da je uče čuvati, štititi i poštivati najprije osjećajem stida, što je također normalna i prirodna reakcija, a potom da upoznaju i njezinu vrijednost? Zar ćemo se samo tako pomiriti s činjenicom da roditelji nemaju vremena za djecu? Olako je digao ruke od roditelja i obitelji, a obitelj je prva škola svega: čovječnosti, govora, hoda, vjere, ljubavi. „Podaci o zdravstvenom stanju učenika, o broju maloljetničkih trudnoća i abortusa, spolno prenosivim bolestima pokazuju da je zakazala i obitelj i škola i Crkva.“ To su Ministrove riječi s konferencije na Badnjak. Prema njima, njegov se program izdiže iznad ova tri oblika odgoja. Vrlo ambiciozno! Misli da će jednim potezom „ispraviti pogreške“ i škole i Crkve i obitelji? (Gospodine Ministre, više puta sam provjeravala tonski zapis izjave u kojoj ste izjednačili Kurikulum matematike i zdravstvenog odgoja. Molim Vas, zar je moguće usporediti djecu s brojkama?) Katolička Crkva – i hijerarhija i laici kroz udruge – upozorili su da je postojeći model Kurikuluma ZO-a nastao na upitnoj ideologiji. Naime, nije naša dezinformacija, već su riječi autora Kurikuluma da je izrađen prema anglo-saksonskom modelu. Istraživali smo tu temu i otkrili mnoge zaprepašćujuće podatke. Takvi programi nisu donijeli željene rezultate, štoviše, upravo suprotno, još gore. Primjerice, u Velikoj Britaniji visoku stopu maloljetničkih trudnoća, promiskuitet, izvanbračnu djecu, spolne bolesti. Osim toga, promicanjem kontracepcije, umjesto čuvanja nevinosti i čistoće, samo se pogoduje farmaceutskoj industriji. U sveopćoj krizi, ako malo računamo, jeftinije je mlade učiti apstinenciji, nego ih baciti u ralje užitka koji će im raniti ionako krhki emotivni život. A što se rodne ideologije tiče? Ministar je protumačio da SAMO želi da djeca nauče razliku između spola i roda. No, nije li to prvo poglavlje rodne ideologije? Upravo ona ukazuje na različito definiranje rodnih uloga koje ne počiva na biološkim razlikama. Ova tema nije nepoznata i nimalo bezazlena, a Kurikulum taj pojam koristi čak i u nazivu 4. modula – spolno/rodna ravnopravnost i spolno odgovorno ponašanje. Dok je u Oslu zatvoren jedan od najvećih europskih instituta za rodnu ideologiju, jer je neovisna znanost procijenila da je neznanstven i štetan, Ministar takvu podlogu donosi u Hrvatsku. Hvale vrijedna je njegova želja „pomoći mladim ljudima u donošenju odgovornih odluka da bi očuvali svoje zdravlje.“ No, zasigurno zna da razvoj spolnosti nužno ima i emotivne posljedice i očitovanja, tako da ne možemo zanemariti niti turbulentnost emocija, ali niti nemir duha u tim godinama. Čak ni nastavnici nisu spremni za ovaj program. Sigurna sam da Ministar nije zaboravio kronologiju događanja od kraja kolovoza do danas i kako je sve išlo na brzinu, samo da bude nešto najbolje što je Vlada kojoj pripada dala.

Srednji vijek

Korištenje usporedbe sa srednjim vijekom za stavove Katoličke Crkve pokazuju temeljno nepoznavanje povijesnih događanja u tome razdoblju, kao i doprinosa Crkve razvoju znanosti, kulture, prosvjete, civilizacije uopće. O tome je sjajan tekst napisao Nino Raspudić. Ministru savjetujem da ga uzme kao preporučenu literaturu koja ga, naravno, ničim ne obvezuje, baš kao i preporučena literatura za Spolni odgoj. (Oprostite, 4. modul Zdravstvenog odgoja.) Možda ga privuče njegov početak: „Blago čovjeku koji živi u 21. stoljeću i uvjeren je kako je, ne samo tehnologija, već i sve drugo današnje bolje od svega što je bilo prije te da će sve sutrašnje biti još bolje od ovoga danas.“ No, tekst ima i zanimljiv kraj: „Jadan je onaj čije je jedino spoznajno postignuće u tome što se rodio petsto godina nakon Srednjeg vijeka pa je dobio pojednostavljenu ideološku papicu s kojom misli da je apsolvirao ta prošla stoljeća. Pri tome mu je jedini kritički napor u tome da s kronološkog vrha goleme baštine, koju ne poznaje, stereotipno pljuje u njezine temelje. Bojim se kako takvima pripada 21. stoljeće.“(www.vecernji.hr/kolumne/o-erotizmu-bi-aseksualni-kukurikulum-mislioci-imali-sto-nauciti-boccaccia-kolumna-491501)

Vrijednosti i vrijeđanje

Da se razumijemo, jasna nam je Ministrova želja da djeca budu dobro informirana, ali postoje i informacije koje po svojoj naravi traže stav. Spolnost je područje gdje to osobito dolazi do izražaja. Nema spolnog čina koji bi bio moralno neutralan. Zato spolni odgoj ne može biti vrijednosno neutralan. Znanost nikada ne može pružiti osjećaj dostojanstva, čistoće i jakosti koji može pružiti odricanje i čekanje pravoga trenutka i prave osobe s kojom ćete u ljubavi i, za nas sakramentu, podijeliti najintimniji dio sebe. Na stranicama Ministarstva znanosti, obrazovanja i sporta objavljen je tekst „Istina o zdravstvenom odgoju“ u kojem pobijaju letak kojega je izdala HBK o spolnom odgoju. No, vidim da je Ministar upao u zamku vlastitog govora. Tvrdi da, primjerice, pri upotrebi kondoma, djecu uče „donošenju promišljenih i odgovornih odluka, bez obzira je li riječ o odgađanju seksualne aktivnosti ili, kod onih koji su već seksualno aktivni, uporabi pouzdane zaštite.“ Odgovornost je povezana s vrijednostima. Ili sam u krivu? U Ministrovom odgovoru na Letak HBK piše i da „kod mladih ljudi nastojimo razviti kritičnost i sposobnost donošenja odgovornih odluka, sustavnu brigu za sebe i druge.“ Opet bih ga pitala kako je to moguće bez vrijednosne podloge? Kako biti kritičan, ako ne postoje kriteriji, okviri vrijednosti unutar kojih se krećemo? Nevjerojatno je kako se usudio moralno kvalificirati preporuke Crkve u ovom navodu: „Inzistiranje na odgađanju spolnih odnosa (apsinencija) do ulaska u brak je nerealistično – jer više od 90% mladih započinje spolnu aktivnost prije braka – i neodgovorno jer mladim ljudima ne pomaže da se zaštite. Zatvarati oči pred činjenicom da su mladi ljudi izloženi rizicima da bi se očuvao privid moralnosti može biti prihvatljivo u nekim crkvenim krugovima, no nije spojivo s roditeljskom brigom za dobrobit njihove djece.“ Nije nam poznato odakle ovaj postotak, na kojem istraživanju se to temelji? No, je li Ministarstvu poznato kako živi onih, po njihovoj pretpostavci 10% mladih i kakav je njihov spolni razvoj i dostojanstvo? Da su istražili i tu temu, možda bi razumjeli o čemu govorimo i za što se zalažemo. Nisam baš sigurna da će se roditelji složiti s ovom tezom. Mnogi smatraju da je moralan život upravo za dobrobit njihove djece. Zato, ako već želi isključivo znanstveni rječnik, ne bi smio raditi „izlete“ u ovakve moralne prosudbe.

Znanost i vjera

Ako bi, čitajući slučajno moje pismo, naslovnik došao do ovoga odlomka, onda bih rekla nešto kratko i o Ruđeru Boškoviću (XVIII. stoljeće, dakle nije iz srednjega vijeka) koji mu je sigurno poznat. On je ime zajedničko i Crkvi i svijetu znanosti. I iz njegovoga primjera može se vidjeti kako vjera i znanost idu zajedno. Papa Benedikt XVI., kada je 2011. bio u Hrvatskoj, za njega je rekao da on „vrlo dobro utjelovljuje sretnu svezu između vjere i znanosti, koje se uzajamno potiču na propitivanje, koje je istovremeno otvoreno, raznoliko, ali i sintetičko.“ Sveti Otac napomenuo je da u njemu imamo „analizu, imamo proučavanje mnogovrsnih znanstvenih grana, ali imamo i strast za jedinstvom. A to je tipično za katoličku kulturu.“ Bio je isusovac, štovatelj istine koji je istodobobno znao da ga ona nadvisuje, ali je također znao, „u svjetlu istine, upotrijebiti do kraja sposobnosti razuma kojima ga je Bog obdario.“ To je zapravo primjer onoga što uči Crkva o odnosu vjere i znanosti. Crkva nije protiv znanosti, već samo podsjeća da za većinu građana ima Netko tko daje dar spoznaje i istraživanja ako ide u prilog čovjeka. U Katekizmu Katoličke Crkve (159) o tome piše: „Iako vjera stoji iznad razuma, između vjere i razuma ne može biti pravog neslaganja: jer isti Bog, koji objavljuje tajne i ulijeva vjeru, stavio je također u ljudski duh svjetlo razuma; a Bog ne može zanijekati sebe samoga, niti istinito (može) ikada proturječiti istinitom". Stoga se metodičko istraživanje ni u jednoj struci, ako se vrši doista znanstveno i po moralnim načelima, nikad neće stvarno protiviti vjeri, jer profane i vjerske zbilje imaju izvor u istome Bogu. Štoviše, onoga koji nastoji ponizno i ustrajno prodrijeti u tajnu stvari, njega, a da toga i nije svjestan, kao da vodi ruka Boga, koji sva bića uzdržava i čini da budu ono što jesu."

Znate što mi je žao?

Žao mi je što u zraku nešto miriše na to da će ova tema dobiti potpuno političke boje, a dobro djece i njihov rast u vrijednostima ostat će po strani. Nekoliko tjedana ova „bitka“ bila je Ministrova i naša (Crkvena), iako niti jedna strana nije željela takav razvoj situacije. No, sada se ubacila i opozicija. Hoće li pobijediti snaga zdravog razuma i vrijednosno utemeljeni argumenti? Ili će se stvarno dobro djece naći u političkoj areni?

„Isprika“

Osjećam potrebu „ispričati se“ što smo mnoge „zaprepastili“ svojim reakcijama. I iz Foruma za slobodu odgoja rekli su da nisu očekivali ovakvu reakciju Crkve. Crkva se na jedan novi način pokrenula, i to iz baze. Reakcije su došle najprije od roditelja, vjernika laika, a nakon njihovoga udruživanja uključila se i crkvena hijerarhija. Bili smo previše tihi prethodnih godina, no nova vlast u Hrvatskoj 2012. pokrenula nas je, što je bilo vidljivo i u reakciji na Zakon o medicinski pomognutoj oplodnji, a sada i na Zdravstveni odgoj. Da smo tako reagirali i ranije, bili bi se već navikli, pa se možda ne bi dogodio ovaj scenarij. Možda bi ipak shvatili da Crkva nije samo za sakristiju i da su Crkva živi ljudi, štoviše, većina građana Republike Hrvatske. Žao mi je što možda nije vidio i da Crkva ima stvarno ljudsko i Božje lice. To je naša odgovornost. No, želimo biti bolji i, kao što se vidi, ne želimo samo u svoje prostore zatvoriti istinu o Bogu i čovjeku, nego je dijelimo i s drugima. Možda je to nastojanje unaprijed osuđeno na propast? Nije važno, naše je svjedočiti, a moj mogući naslovnik neka odluči što će učiniti. I na kraju, ništa nije slučajno, pa tako ni ova javna (ne)rasprava o spolnom odgoju upravo u vrijeme Božića nakon kojega odmah, 26. prosinca, dolazi blagdan sv. Stjepana Prvomučenika. Znate, kad su kamenovali sv. Stjepana, jedan od njegovih progonitelja bio je i Savao. No, nije prošlo puno godina i upravo taj Savao postao je apostol Pavao i za Krista svjedočio sve do mučeničke smrti. Ostavio nam je predivna svjedočanstva svojega obraćenja. A svega nekoliko godina prije toga bio je revan učenik i poznavatelj informacija židovskoga obrazovnog sustava onoga vremena. No, susret s Isusom Kristom potpuno ga je promijenio. „Ljudima je nemoguće, ali ne Bogu! Ta Bogu je sve moguće“ (Lk 18,27).

Da biste komentirali, prijavite se.