Za laudato.hr piše:

Tanja Popec

ponedjeljak, 11. veljače 2013. Arhiva kolumne

Papa je iskren i – umoran

Benedikt XVI. pokazao je tako da papinstvo nije dekorativni dodatak Crkve, a Petrov nasljednik nije tek figura koja se pojavljuje na velikim crkvenim događanjima i slavljima.

Sve nas je iznenadila vijest o Papinom odreknuću od službe rimskoga biskupa i Petrova nasljednika. Benedikt XVI. učinio je to sa stilom odgovornog ranika na njivi Gospodnjoj. Kao što nam se predstavio 19. travnja 2005. kao ponizan radnik u Gospodnjem vinogradu, tako je sada priznao da su malaksale njegove snage. Pokazao je tako da papinstvo nije dekorativni dodatak Crkve, a Petrov nasljednik nije tek figura koja se pojavljuje na velikim crkvenim događanjima i slavljima. Njegova odluka govori o odgovornosti koju papinstvo nosi za više od milijardu katolika u svijetu.

Otvoreno pred Crkvom – za dobro Crkve
„Nakon što sam se više put preispitao pred Bogom, došao sam do uvjerenja da mi moje snage, zbog poodmakle dobi, više ne dopuštaju vršiti na prikladan način moju papinsku službu.“ Koliko je to zahtjevna služba vidi se iz njegovih riječi koje je podijelio s članovima konzistorija. Govoreći o današnjem svijetu, izloženom brzim promjenama i potresanom veoma važnim pitanjima za život vjere, Benedikt XVI. smatra da su za upravljanje lađom svetog Petra i naviještanje evanđelja potrebni  također tjelesna i duševna snaga. I u tome je malaksao. Odrekao se službe ne zato što ju nije volio, već zato što je shvatio da ne može pratiti tempo u kojem Crkva treba svježinu i dinamiku kako bi istodobno bila i ispred i iznad potresa kojima je izložena. Pritom ne mislim samo na hijerarhijski dio, već na većinu koju čine laici izloženi „diktaturi relativizma“, mučeništvu, ravnodušnosti, netrpeljivosti. Papino je pravo odreći se službe, prema Zakoniku kanonskoga prava (kan.332, p. 2: Ako se dogodi da se rimski prvosvećenik odrekne svoje službe, za valjanost se zahtijeva da odreknuće bude slobodno i da se očituje prema propisima, a ne zahtijeva se da ga tko prihvati). Kao vrhovni autoritet Katoličke Crkve, samostalno je donio tu odluku i, što je svakako zadivljujuće, nije ju objavio u vrtlogu kalkulacija o mogućem odstupanju. Još za vrijeme Ivana Pavla II., osobito u njegovoj nemoći, javljale su se struje koje su poticale promišljanje o tome da bi se papa trebao povući. No, ovaj veliki papa to nije želio. Njegov nasljednik, međutim, učinio je iskorak. I to u trenutku kad je sam procijenio da je to potrebno, i na način da je iznenadio i svoje najbliže suradnike. Vijest o tome tako nije „procurila“ danima ranije, i papa je sačuvao dostojanstvo prava vlastite odluke. Kolikogod je time šokirao Crkvu, toliko je izazvao i veliko poštovanje njezinih članova. Istina, Benedikt XVI. novinaru Peteru Seewaldu govorio je za knjigu „Svjetlo svijeta“ o situacijama kada bi odstupio sa svoje službe. No, bio je i jasan kada to ne bi učinio: „Papa nikada ne bi napustio službu Petrova nasljednika u izvanrednoj situaciji teškoj za Katoličku Crkvu, jer to sigurno nije trenutak za odlazak iz te službe. Takve situacije bi od mene zahtijevale da im se oduprem i nadiđem ih.“ U toj knjizi također spominje da bi o odstupanju sa službe razmišljao kada više ne bi bio u mogućnosti vršiti je sa svim fizičkim, mentalnim i duhovnim snagama. I čini se da se upravo to dogodilo. Benedikt XVI. bio je dosljedan i vjeran svojim riječima. Kada je slavio misu uvođenja u papinsku službu 24. travnja 2005., rekao je: „Moj istinski program djelovanja jeste taj da ne vršim svoju volju, da ne slijedim svoje ideje, nego da, zajedno s čitavom Crkvom, osluškujem riječ i volju Gospodnju i dopustim da me On vodi, tako da On sam vodi Crkvu u ovom času naše povijesti." No, kada je shvatio da više ne može osluškivati izložen sve većem teretu koji je na leđima Crkve, svjestan odgovornosti službe, odlučio se povući.

Što ga je „slomilo“?

Je li potrebno spominjati kolikim je udarcima bila izložena Crkva proteklih godina? Pogledamo li Crkvu iznutra, lepeza događaja je široka: od pedofilskih skandala, financijskih pronevjera, „curenja“ povjerljivih dokumenata iz kruga papinih najbližih suradnika do pojavljivanja imena visokih crkvenih dužnosnika u sumnjivim poslovima. Sve je to moralo ostaviti trag na poglavaru Crkve koji, iako teolog i racionalan, čovjek vjere i duhovnosti, svoje poslanje proživljava sa srcem, uronjen u muku poniženja, poput Krista. Na drugoj strani, Crkvu su izvana počele udarati antropologije bez uporišta u Bogu, a za sve to potrebna je vještina odlučnog i čvrstog kormilara čije  kormilo neće otimati nikakvi lobiji niti struje. Nepunih osam godina nakon što je o tome govorio, Benedikt XVI. vlastitim je očima doživio ostvarenje svoje propovijedi koju je izrekao u misi uoči konklava 2005. godine: „Kolike smo samo vjetrove nauka upoznali u ovim posljednjim desetljećima, kolika ideološka strujanja, kolike pomodnosti razmišljanja... Ti su se valovi nerijetko poigravali malom barkom misli mnogih kršćana, bacajući je s jednog kraja na drugi: od marksizma do liberalizma, sve do libertinizma; od kolektivizma do radikalnog individualizma, od ateizma do nejasnoga religijskog misticizma; od agnosticizma do sinkretizma i tako redom. Svakoga se dana rađaju nove sljedbe te se ostvaruje ono što kaže sveti Pavao o prijevarnosti ljudi, o lukavosti koja nastoji odvući u zabludu (usp. Ef 4,14). Imati jasnu vjeru, prema vjerovanju Crkve često se etiketira kao fundamentalizam. Dok se relativizam, to jest prepuštanje 'svakom vjetru nauka' da baca sad amo sad tamo, predstavlja kao jedini stav dorastao suvremenom dobu. U tijeku je ostvarivanje jedne diktature relativizma koja ne priznaje ništa konačno i koja ostavlja kao posljednje mjerilo samo vlastito ja i njegove prohtjeve." Prije Benedikta XVI. papa Celestin V., (1215.-1296.) odstupio je od svoje službe. No, to nije bilo zbog malaksalosti, već zbog političkih i drugih interesnih uplitanja u vodstvo Crkve.

Znakovitost trenutka?

Njegova odluka objavljena u Godini vjere također ima svoju poruku. Katolicima je otvorio „vrata vjere“ i dao im smjernice kako kroz njih proći. U tu apostolsku pobudnicu „Porta fidei“ utkao je sav svoj rad u Crkvi: Drugi vatikanski sabor, Katekizam Katoličke Crkve, te poniznu čežnju za traženjem lica Gospodinovog. Stalo mu je do vraćanja na izvore, do temeljitog uranjanja u obilje Pisma i Predaje, protiv svake površnosti na svim razinama Crkve. „Isusa iz Nazareta“ kao trolist ponudio je kroz teološki govor za svakodnevicu, pokazujući time da teologija nije tek kabinetska znanstvena disciplina, već pravi govor o Bogu, govor koji želi dijalog sa svima. Njegovim odreknućem od službe ne prestaju njegove zasluge za Crkvu, već im u povijesti spasenja daje svoje mjesto. Od Crkve je tražio intenzivno življenje vjere, i u tome je sam izgarao. Učinio je sve što je mogao da skrene pozornost na živoga Boga. Ivan Pavao II. približio nas je Kristu patniku, Njegovom križu i otajstvu otkupljenja. Poslanje Benedikta XVI. bilo je živjeti plodove toga otajstva otvarajući ih i skromnim vjernicima i zahtjevnim znanstvenicima. Ostaje nam pitanje koliko smo poslušali papu kada je u homiliji 24. travnja 2005. tražio: „Molite za mene kako bih naučio sve više ljubiti Gospodina. Molite za mene kako bih naučio sve više ljubiti Njegovo stado – vas, sveta Crkvo, svakoga od vas pojedinačno i sve zajedno. Molite za mene da ne bih pobjegao od straha pred vukovima. Molimo jedni za druge da nas Gospodin ponese i da naučimo nositi jedni druge.“ I odlukom o odreknuću od službe Benedikt XVI. potvrdio je ono što su mnogi pretpostavljali kad je izabran za poglavara Katoličke Crkve: „Bit će iznenađenje za mnoge koji su očekivali nešto drugo.“

Hvala, Sveti Oče

Papi Benediktu XVI. ostajemo zahvalni za pohod Hrvatskoj 2011. godine, za nove biskupije – Sisačku, Bjelovarsko-križevačku i Vojnu biskupiju u BiH, za nove biskupe: Kutlešu, Huzjaka, Košića, Vukšića, Uzinića. No, nadasve, tu je zahvala za svjedočanstvo vjere i poticaj da se odupremo mlakosti i s uvjerenjem nastavimo svoj vjernički hod u Crkvi. Na njegov poticaj sada svoju molitvu usmjerimo dobrome Gospodinu da providi novoga pastira po mjeri našega vremena. Benedikt XVI. podsjetio je na to koliko je papinstvo teška i odgovorna služba. A papin uspjeh ovisi i o našim molitvama!

Da biste komentirali, prijavite se.