Za laudato.hr piše:

Tanja Popec

subota, 02. ožujka 2013. Arhiva kolumne

Poruka u bijelom

Posljednja kateheza pape Benedikta XVI., izgovorena između redaka!

„Samo sam hodočasnik koji počinje posljednju dionicu svojega hodočašća na zemlji“ (Castel Gandolfo, 28. veljače). Pred očima javnosti priznati i svjesno prihvatiti da nakon starosti u zemaljskom životu nema više ništa, čin je koji nas obvezuje na promišljanje. Jedna od posljednjih rečenica koju je izgovorio papa Benedikt XVI. na kraju svojega pontifikata ostavlja dojam kao da je to njegova posljednja kateheza. Brojem riječi kratka, no sadržajno vrlo snažna. I dani koji su prethodili odlasku u Castel Gandolfo bili su poput kateheze kroz koju se provukla i tema o prihvaćanju starosti kao vremena svjesne pripreme za vrhunac života – susret sa Stvoriteljem. Ivan Pavao II. na kraju života pokazao nam je spasonosno trpljenje, a Benedikt XVI. starenje kao pripremu za kraj.

Zagledan u Krista

Biblijski gledano, doživjeti starost i „lijepe godine“ smatra se znakom blagoslova. Međutim, modernom svijetu sve više „smetaju“ stari i nemoćni, dok je starost u društvu shvaćena kao određeni poraz, a „industrija ljepote“ čini sve kako bi „zaustavila“ godine i izbrisala njihove tragove na licu. Sveti Otac kao da je na kraju osjetio da je potrebna još jedna poruka, ona o vrijednosti i smislu životnoga smiraja, jer mnogi su se nemiri nadvili nad svjesno i odgovorno prihvaćanje starosti. Poput drevnih mudraca pripremao nas je od dana kad je najavio odlazak do kraja veljače kako bismo prihvatili ovu odluku. Znao je Papa da će nas ipak ostaviti bez riječi, jer to baš i nismo očekivali. Promišljeno je dozirao pojavljivanje u javnosti ne želeći svojevrsni kraj svesti na sentimentalnost. Naime, tijekom osam godina govorio nam je o zreloj, odrasloj vjeri. Dao nam je do znanja da i Njegova duša treba „hranu vjere“ koju i vjernik, i svećenik, i biskup i papa nalazi u duhovnim vježbama. Zato se i povukao na tjedan dana iz javnosti, bez obzira što je ona vrvila njegovim imenom i pitanjima povezanima s krajem službe. Ovih je dana više nego ikada ostavljao dojam zagledanosti u Krista i sam priznajući da ostaje uz Njegov križ. Zasigurno je iz te zagledanosti proizašla ona rečenica o dugom preispitivanju savjesti pred Gospodinom prije nego što je donio odluku o odreknuću. Bez obzira što je završavao svoje poslanje u Petrovoj službi, i dalje se neumorno želio vinuti u „svemir vjere“, kako je rekao na kraju korizmenih duhovnih vježbi koje je vodio kardinal Gianfranco Ravasi. „U tišini 'tamne noći' možemo slušati Riječ. Vjerovanje nije ništa drugo nego doticanje ruke Božje u tami svijeta i slušanje Riječi u tišini, gledanje Ljubavi“ (23. veljače). Kako izreći ovako sažetu, a snažnu rečenicu bez zagledanosti duše u Isusa Krista?

Starost kao predvorje cilja

Benedikt XVI. volio je, a voli i danas, ove „'izlete' u tajanstveni svemir vjere da budemo uvijek sposobni moliti, naviještati, svjedočiti lijepu istinu, a to je ljubav.“ U knjizi „Svjetlo svijeta“ iz 2010. godine stoji tema koju je rado ponavljao i u svojim posljednjim porukama – čuvati se pretjeranog aktivizma u kojem se gubi pogled za bitno: „Ne izgubiti se u aktivizmu znači zadržati consideratio, promišljenost, pogled za dubinu, stanovište, vrijeme nutarnjeg odvagivanja, promatranja stvari i ophođenja s njima, s Bogom i razmišljanja o Bogu... (Papa) mnogo toga mora prepustiti drugima da bi zadržao nutarnji pogled, nutarnju sabranost, iz koje potom može doći pogled na bitno.“ Ima li snažnijeg prizora od pogleda koji seže sve do Krista za čijim je Licem tragao i kao vjernik i kao teolog i kao papa? Govorom o Crkvi koja nije papina, već Kristova, Benedikt XVI. između redaka poučavao nas je o vlastitoj prolaznosti kao i činjenici da se naša vjera ne temelji na papi, već na Kristu. On je temelj Crkve. „Krist je isti – jučer, danas, i bit će takav zauvijek. Svi smo mi sluge, dolazimo i odlazimo. Krist ne dolazi niti ne odlazi – On ostaje“, govorio je tako ovih dana kardinal Francis Arinze.

Povratka nema

„Došao sam do uvjerenja da mi moje snage, zbog poodmakle dobi, više ne dopuštaju vršiti na prikladan način moju papinsku službu“ (11. veljače). Unatoč kalkulacijama mnogih novinara i poznavatelja vatikanskih događanja, među ostalim i o mogućoj papinoj bolesti, Benedikt XVI. jasno je rekao da razlog nije bolest, već starost. Teško je reći što je lakše javno priznati – bolest ili starost? No, bolest u sebi ipak ostavlja prostor nade da će se zdravlje vratiti, ali u starosti nema mjesta za povratak mladosti. Prof. Ante Vučković to je jasno razdvojio: „Starost, za razliku od bolesti, ne obećava povratak snaga. Bolest se može povući i snage vratiti. Starost, što god oduzima, oduzima nepovratno... Ovom papi valja zahvaliti ne samo na onom što je bio, činio i pisao, nego i na hrabrosti za priznanje zbilje o načinu odlaska.” Iako o tome i ne razmišljamo u mladosti, a nerijetko niti i u „zrelim godinama“, ipak je životni hod usmjeren samo prema naprijed, povratka nema. Benedikt XVI. kao da nas je želio ohrabriti da i u starosti gledamo naprijed, jer smo tu nadomak cilja, susreta s Bogom. U starosti koja se proživljava sa svješću blizine kraja zemaljskog puta zrcali se i životna mudrost istkana vlastitim iskustvom. To je mudrost koja poznaje bol, odricanje, ali i vrhunac zrenja: „Posljednjih sam mjeseci osjetio da su mi snage oslabile, i tražio sam ustrajno od Boga, u molitvi, da me prosvijetli svojim svjetlom i pomogne mi donijeti odluku koja je najispravnija ne za moje dobro, već za dobro Crkve. Učinio sam taj korak u punoj svijesti o njegovoj ozbiljnosti kao i novosti, ali s dubokim mirom u duši. Ljubiti Crkvu znači također imati hrabrosti donijeti teške, bolne odluke, imajući uvijek pred očima dobro Crkve a ne nas samih“, Papine su riječi na posljednoj audijenciji 27. veljače.

Poruka ribara, a ne cara

Gledali smo ovih dana kako Petrova služba nije prvenstveno moć vlasti, autoriteta, upravljanja. Pred našim se očima dogodio susret moći vlasti i nemoći vlastite tragovima što ih na čovjeku ostavlja prolaznost vremena. Dr. Ivica Raguž u tome čita nevjerojatan paradoks vjere: „Odreknuće od moći potvrđuje istinsku moć, moć ljubavi.“ Pritom napominje da „moć nikada ne smije biti tako shvaćena da je se ne možemo odreći.“ Benediktu XVI. bilo je moguće odreći se te moći jer je znao što znači rečenica koju je smatrao „obaveznim štivom svakog pape“, a napisao ju je sv. Bernard iz Clairvauxa u XII. stoljeću: „Sjeti se da nisi nasljednik cara Konstantina, nego nasljednik jednog ribara.“ Na posljednjem susretu s članovima Kardinalskog zbora 28. veljače rekao je: „Nastojali smo živjeti u Kristu, davali smo nadu koja dolazi od Gospodina Uskrslog." A ta nada nisu obećanja političara i vladara, već iskustvo svjedoka, iskustvo duša koje „daju Bogu vlastito tijelo i vlastitu sposobnost da rađaju Krista“, kako je rekao papa. Potaknut evanđeljem o Kristovom preobraženju, u nedjelju 24. veljače, ostavio je smjernice za pravi put do konačnog cilja. Osjetio je da ga Gospodin zove „uspeti se na goru“, da se još više posveti molitvi i razmatranju: „Ali to ne znači napustiti Crkvu, štoviše, ako to Bog traži od mene to je upravo zato da joj mogu nastaviti služiti s istim predanjem i ljubavlju kojom sam to činio do sada, ali na jedan način koji više odgovara mojoj dobi i mojim snagama.“ Bez obzira što je osam godina imao najveću zemaljsku moć u Katoličkoj Crkvi, nosio ju je s poniznošću ribara koji prepoznaje trenutak kada tijelo više nema snage baciti mrežu, već se povući na obalu i svojom molitvom i skrivenom prisutnošću pomoći tkati ili popravljati mreže novoga kormilara.

Da biste komentirali, prijavite se.