Za laudato.hr piše:

Tanja Popec

subota, 16. ožujka 2013. Arhiva kolumne

Prijestolje siromašnoga bogataša

Bog izabrao ponizne i skrivene kako bi posramio one koji misle da su mudri.

Živimo dane veličanstvene Božje objave svijetu. Sadržaj objave: Crkva je Kristova i on je snagom Duha Svetoga vodi i u naše vrijeme. Tako možemo čitati izbor kardinala Jorgea Maria Bergoglia za poglavara Katoličke Crkve. Pred našim je očima poražena logika svijeta, a proslavljena logika Crkve. Ovih se dana nižu svjedočanstva oduševljenja izborom novoga pape, a njegovo ime kao „papabile“ uoči konklava nije bilo na naslovnicama. Slijedeći biblijsku logiku, možemo reći da je Bog izabrao ponizne i skrivene kako bi posramio one koji misle da su mudri.

Bergoglio kao iznenađenje?

Teško je zaboraviti neizvjesnost i skrivena pitanja kada je s lođe Bazilike sv. Petra kardinal Tauran objavio „Habemus papam“ i njegovo ime: Jorge Mario Bergoglio. Tko je to? Bilo je potrebno nekoliko (dugačkih) trenutaka da i sami vidimo novoga papu. Ime nije odjeknulo kao europski prepoznatljivo, a još manje očekivano. Štoviše, novinari su „ izbrojali“ 50-ak od 77 potrebnih glasova za drugog kandidata unatoč činjenici što nitko nije znao stvarni rezultat koji se čitao unutar Sikstinske kapele. (A javnost k'o javnost, vjerno je slijedila moderne kreatore mišljenja.) No, kardinali izbornici nisu se dali zavesti. I pokazalo se koliko je mudra drevna disciplina Crkve o izolaciji izbornika od javnosti, a u naše vrijeme osobito od medijskih kampanja koje se, po ključu onih političkih, žele primijeniti i na crkvene „izbore.“ Ipak, Bogu se ne može zapovijedati. Može ga se samo moliti! U ovom slučaju molitvena kampanja za izbor nasljednika Benedikta XVI. išla je prema tome da kardinali prepoznaju Božju volju i između sebe odaberu onoga koji će imati dovoljno hrabrosti ponijeti tu službu. Ivan Pavao II. u Apostolskoj konstituciji o izboru pape nije nepotrebno napisao: „Molim onoga koji bude izabran da, iz straha od njezine težine, ne odbije službu na koju je izabran, nego da se ponizno podvrgne naumu Božje volje. Bog ga, naime, natovarivši mu teret, podupire svojom rukom da ne bude nedorastao da ga nosi.“ Uostalom, dr. Mihaly Szentmartoni s papinskog Sveučilišta 'Gregoriana' lijepo je to objasnio novinarki Ivani Petrović: „Isus Krist je već odabrao papu, a kardinali ga moraju pronaći.“ I sami kardinali govore kako su u ovim konklavama osjetili molitveni polet sveopće Crkve za izbor novoga pape. I u tom slučaju argentinski kardinal Bergoglio nije bio iznenađenje, već u skrovitosti pripremljena objava spremnosti nositi Crkvu kroz naše vrijeme. Logika svijeta time je bila poražena! A logika vjere onih koji su konklave nosili u svojim molitvama bila je nagrađena već u prvim minutama susreta s novim poglavarom koji je uzeo ime Franjo. I njegova prva gesta – poziv da najprije vjernici njega blagoslove i da mole za njega – slomila je i najtvrđa srca na Trgu u Vatikanu, ali i pred malim ekranima. Time je rekao da nije papa taj koji vodi Crkvu, već smo svi mi u pokretu, u „hodanju, izgradnji i ispovjedanju vjere u Isusa Krista“, kako će dan poslije reći u svojoj prvoj propovijedi. Prvom je gestom pokazao koliko poštuje vjerničku snagu naroda i da računa s njezinom molitvenom potporom. I tim prvim korakom na lođi Bazilike sv. Petra papa Franjo, umjesto rednog broja kojega su mu mnogi pripisali - prvi, postao je Franjo Veliki. Poniznost je najljepša ljudska krepost i zbog nje ga s pravom možemo zvati Velikim.

Franjo iznenađuje?
Svaki čin koji nam je dostupan, kao i ono što o novom papi ističu svjedoci koji su s njim ovih dana, govore koliko Franjo iz Buenos Airesa iznenađuje. Već su vam zasigurno poznati detalji koje smo mogli pratiti: od promjene protokola pri prvom obraćanju, preko prvog papinskog dana kojega nije samostalno organizirao već je najprije pitao kardinale izbornike je li im odgovara da prvu misu slave poslije podne kako bi on ujutro mogao hodočastiti Nebeskoj Majci u Baziliku Svete Marije Velike, do plaćanja računa za smještaj prije konklava. I kada dolazi na obroke u Domu Svete Marte u Vatikanu, u blagovaonicu stiže posljednji. No, ne zauzima posebno mjesto, već sjeda na prvo slobodno, kao i ono u autobusu kada je, nakon izbora, odbio voziti se u limuzini, već je poželio „ići s dečkima“, kako je to simpatično kasnije prepričao američki kardinal Timothy Dolan. Ni zlatni križ nije mogao uzeti, jer poznaje da je istinska ljepota križa u sjaju koji mu daje Isus Krist, a ne u blještavilu zlata! Gledajući ga kako se osobno susreće s kardinalima, zadivile su me njegove geste kada je poljubio ruku kardinalima iz Azije. On, papa, poglavar Crkve, pred očima svijeta prignuo se i poljubio ruke predstavnicima Crkve „bijelog mučeništva“. S ljubavlju je primio i narukvicu prijateljstva jednog afričkog kardinala i odmah je stavio na svoju desnu ruku. Pred kamerama, spontano i sa srcem, blagoslovio je dva paketa nabožnih predmeta koje je jedan kardinal ponio za uspomenu iz Rima u svoju domovinu. Ništa umjetnog nije bilo na licu Franje Bergoglia.

Bez celofana
Ni drugoga dana pontifikata nisu izostala iznenađenja: kardinale ne oslovljava kao gospodu, već ih naziva braćom. U izravnom prijenosu ih obavještava o srčanom udaru i hospitalizaciji subrata, kardinala Mejila kojega je kasnije, ponovo na iznenađenje svih, i posjetio u bolnici. Kardinalima govori imajući na umu ljude u starijoj životnoj dobi koja, za papu Franju, dobiva novu dimenziju – rađa mudrošću koju su dužni prenijeti na mlade! I dok su mnogi očekivali da će u prvoj propovijedi donijeti dugačak program i viziju pontifikata, on se oslonio na Pismo i tri riječi: hoditi, izgrađivati i ispovjedati vjeru u Isusa Krista. Nije se ustručavao kardinalima izravno reći: „Možemo mi hoditi koliko želimo, možemo graditi mnogo toga, ali ako ne ispovijedamo Isusa Krista, nije dobro. Postajemo pobožna nevladina organizacija, ali ne Crkva, Gospodinova zaručnica. Kada se ne hodi, stoji se. Kada se ne gradi na kamenju što se dogodi? Dogodi se ono što se dogodi djeci na plaži kada grade kule od pijeska, sve se sruši, nema postojanosti.“ Citirajući Leona Bloya, bez dvojbe je rekao: "Tko se ne moli Gospodinu, moli se đavlu, jer kada se ne ispovijeda Isusa Krista, ispovijeda se svjetovnost zloduha.“ Iako je ljubitelj umjetnosti, opere, književnosti, pa i plesa, papa Franjo govor o stvarnom identitetu poglavara u Crkvi nije sakrio ni u kakve govorničke figure. Razotkrio ga je onako kako Krist govori. A učinio je to spontano, prepuštajući se nadahnuću i oslanjajući se samo na Riječ što je stajala na ambonu pred njim. Ipak, kad malo bolje pogledamo, nije ta Riječ bila samo oslonac. Ona mu je dovoljan oslonac i smjerokaz. Riječ koja živi po križu: „Želja mi je da svi, nakon ovih milosnih dana, imamo hrabrosti – upravo hrabrosti – kročiti u Gospodinovoj prisutnosti, s Gospodinovim križem; da imamo hrabrosti graditi Crkvu na krvi koju je Gospodin prolio na križu i ispovijedati jedinu slavu – Krista raspetoga. I tako će Crkva ići naprijed.“

Posljedice izbora

No, ima jedno pitanje koje ostaje otvoreno. Kako je moguće da svijet, kojemu je toliko važna moć, više „imati“ nego „biti“, više titula i čast negoli iskrena jednostavnost i spontana radost, sada ostaje zadivljen papom Franjom? Jednoglasno je divljenje pred „revolucijom“ koju je donio u prvim danima. Je li divljenje samo varka ili stvarni pokazatelj da čovjek ipak ima sposobnost prepoznati ono što dušu uzdiže? Zašto je Franjina jednostavnost toliko privlačna, dok na drugoj strani mnogi nemaju hrabrosti živjeti tako? Zašto je Franjo privukao i one koji nisu vjernici da barem na trenutak zastanu? Je li to samo znatiželja ili odraz iskrenog traženja primjera kako se dolazi do sreće? Papa Franjo iskra je koja je potrebna i vjernicima i onima koji ne vjeruju, i to ne kao autoritet, već kao onaj koji „miriše kao i ljudi ovoga svijeta.“ Već su ispisane brojne stranice i ispunjeni sati tv i radijskog prostora s epizodama iz života ovoga „kardinala siromašnih“ kako su ga zvali u Argentini. Ipak, svjestan je papa da će ovi dani slavlja proći i da će trebati nastaviti kročiti u Gospodinovoj prisutnosti. Svećenici iz Argentine svjedoče da se izborom kardinala Bergoglija za poglavara Crkve u toj zemlji dogodila „duhovna eksplozija“ u kojoj su crkve neprestano ispunjene molitvom, a ispovjedaonice po cijele dane otvorene slavlju sakramenta Pomirenja i za one najupornije odbijatelje Crkve koji nakon deset, dvadeset i više godina traže pomirenje s Bogom. Ovaj prvi papa isusovac, prvi koji je uzeo ime Franjo, prvi iz Latinske Amerike i prvi koji nakon 1272 godine ne dolazi iz Europe,  upravo našem starom kontinentu otvorio je prozore i vrata za Crkvu u cijelom svijetu tako da nad našim kontinentom kruži novi zrak stvarne svježine sveopće Crkve. Iako je sjedište Crkve u Rimu, ona nije samo rimska niti samo europska. S Franjom ćemo sada i sami proširiti obzorja, onako kako je Krist želio, da Radosna vijest zaista dolazi do na kraj svijeta, a ne samo do europskih granica.

Pripremljen put za Franju

Uz veliko zanimanje cijeloga svijeta, što pokazuje više od šest tisuća medijskih djelatnika koji su pratili konklave, u izboru pape Franje na Petrovu stolicu logikom Crkve vrijedi iščitati i put pripreme. Koliko mogu pratiti u ovom jednom životu koji je za mene počeo u godini trojice papa, Bog je Crkvu vodio kroz odlučnost, polet i križ Ivana Pavla II., preko hoda u vjeri Benedikta XVI. do pape Franje koji zasigurno nije slučajno na mjesto Petrova nasljednika došao u Godini vjere. Koliko god je zadivljujuća brzina kojom su se kroz medije proširile informacije o njemu iz Argentine, tim istim medijima moramo biti „zahvalni“ što su u određenim trenucima postali i „saveznici“ Crkve u razotkrivanju grijeha koje sama nije bila spremna priznati, ili se barem s njima obračunati. Može nam se činiti da je pri kraju pontifikata Benedikta XVI. lice Crkve u javnosti prikazano kao potresno zastrašujuće. Međutim, to je možda bilo i potrebno čišćenje da bi sada zasjala Božja inicijativa. Kakvu je Crkvu preuzeo papa Franjo? Crkva nisu samo biljezi zbog skandala i ljudskih slabosti. To bi bilo kao kad bismo na čovjekovom tijelu gledali samo ožiljke ili rane od padova s bicikla ili kruške. Svatko od nas želi biti promatran kao cjelina. I Crkva je cijelo tijelo, tijelo Kristovo u ovome svijetu. Krist se ne odriče slomljene ruke ili ozlijeđenog koljena, već ga liječi i nosi naprijed. Stvarna i otajstvena strana Crkve progovarala je u polikromiji Sikstine, daleko od očiju ljudske javnosti, a tako blizu prizoru Posljednjega suda na koji dolazi svaki ljudski račun. Nije li to čudesno? Samo je 115 kardinala bilo povlašteno tih dana uživati milosnu intimu vodstva Duha Svetoga! Netko se ovih dana našalio i komentirao kako „Duh Sveti nije čitao novine za vrijeme konklava.“ Jer da jest, kardinal Bergoglio danas ne bi vodio Crkvu. U izboru ovoga pape pokazalo se da Bog vodi Crkvu! I tu činjenicu slavimo! U trenucima kad smo se mogli i uplašiti svega što o Crkvi čitamo u medijima, kao i kardinala koji su sve samo ne idealni za mjesto Kristovog namjesnika na zemlji, Božji odgovor po novome papi došao je kao lijek! Božja se strana pokazala, a bila je skrivena. Ljudska konstrukcija je slaba, a Božja pobjeđuje! Birajući ime siromaška iz Asiza, kardinal Bergoglio pokazuje da je u njemu pravo bogatstvo dovoljno da osvoji svijet – i to ne za sebe, već za Krista. A to je poslanje Crkve, one koja nije ostatak prošlosti i tradicije, već Crkve koja je ispružila ruke i noge do najpotresnijeg kutka ljudske egzistencije.

Klikni like ako želis više saznati o papi Franji! 

Da biste komentirali, prijavite se.