Za laudato.hr piše:

Tanja Popec

četvrtak, 18. travnja 2013. Arhiva kolumne

Putna karta bez kompasa?

Možda je trenutak da organiziramo akciju za kupnju kompasa koji će pokazivati u smjeru Hrvatska.

Izbori za zastupnike u Europski parlament bili su provjera kako „dišu“ Hrvati. Slikovito bismo mogli reći da dišemo „na škrge“, sa svega 20% kapaciteta. Jesu li izbori, „vrijedni“ oko 80 milijuna kuna, postali svojevrsna „anketa“ za predstojeće lokalne izbore kad danima nakon njih čitamo statistički obračun stranačkih grupacija? Logično se nameće pitanje hoće li izabrani zastupnici zastupati sebe, tj. svoju stranku, ili svoju zemlju? Naime, o Hrvatskoj i nema baš puno govora. Ili se varam?

Tragedija

Dok nam je uloga zastupnika u Europskom parlamentu sve do nedavno predstavljena kao časna i važna, bez obzira što će sada izabrani zastupnici svoj mandat „odraditi“ kroz svega deset mjeseci, cjelovita priča o Europskom parlamentu, ulozi zastupnika i njihovom funkcioniranju zasjenjena je govorom o njihovim povlasticama, plaćama, borbom za materijalna prava, ali i za stranačke interese. Koliko je u njihovoj moći „progurati“ Hrvatsku naprijed, da naša zemlja bude njihova prva i osnovna zajednička tema? Od premijera naše jedne zemlje nakon tih, kako su ih predstavljali, povijesnih prvih izbora eurozastupnika, očekivala sam nastupe s jednom jedinom, i prevažnom temom, a to je položaj naše zemlje, a ne položaj stranaka u izbornoj utrci. Kako bi narod mogao shvatiti što je Europska unija i zašto je Hrvatskoj mjesto u njoj kad i sam premijer od europske priče radi stranačku tragediju?

Izgubljeni kompasi

Niti 6 mandata desnice, niti 5 mandata ljevice nisu podaci koje bi trebalo slaviti. Rezultat može biti tek trenutno zadovoljstvo, ali više od toga je obveza. Tko god da je izabran kao zastupnik Hrvatske u Europski parlament, Hrvatsku treba staviti na prvo mjesto. Barem bi trebalo biti da su nacionalni interesi iznad stranačkih, a ne obratno. No, ako tijekom više od godinu dana nacionalni interesi postaju tek govorna fraza, a sve se vodi stranačkim bojama, onda će se naša „zvjezdica“ utopiti u „europskom moru“. Mogli bismo postati vrlo ukusan „zalogaj“ velikim „ribama.“ Da je nacionalni kompas u rukama vladajućih izgubljen pokazuju upravo ovi dani postizbornih analiza. Dok su rezultati svedeni na obračune, bilo unutarkoalicijske, bilo međustranačke, dok se predsjednik Vlade RH bavi sramotnim i ponižavajućim opisivanjima pojedinih zastupnika (točnije zastupnice) i lažnim hvalospjevima na vlastiti račun (u intervjuima posljednje vrijeme vrlo često koristi „ja“ formu), što drugo iščitati iz događanja koji „hrane“ narod negoli potpunu izgubljenost u prostoru i vremenu? Možda je trenutak da organiziramo akciju za kupnju kompasa koji će pokazivati u smjeru Hrvatska.

Što je časna služba?

Želim vjerovati da među našim političarima ima ljudi koji znaju što znači biti u službi naroda i službu zastupnika ostvariti časno i dostojanstveno. No, praksa zastupnika u Hrvatskom saboru uporno ruši takvu viziju. Vrtoglavi podaci o povlasticama i pravima, o nagradama bez sankcija „isplivali“ su ovih dana u javnost. Ne želim hraniti ničiju ogorčenost, pa ću „izbjeći“ isticanje činjenice da, bili u Saboru ili ne, zastupnici primaju plaće iznad 10 tisuća kuna, plus cijeli popis dodataka i materijalnih naknada: od prijevoza, stanarine do naknade za „odvojeni život.“ Čitajući Poslovnik Hrvatskoga sabora vrlo je lako uočiti da nigdje nije predviđeno oduzimanje mandata niti povlastica u slučaju da zastupnici ne dolaze na saborske sjednice. Konkretan primjer je srijeda, 17. travnja, kada je od 151 zastupnika u sabornici bilo njih pedesetak. Bio im je to trideseti ovogodišnji radni dan. No, isti taj Poslovnik (u članku 7.) donosi i tekst prisege koju zastupnici daju na početku mandata: „Prisežem svojom čašću da ću dužnost zastupnika u Hrvatskom saboru obnašati savjesno i odgovorno i da ću se u svom radu držati Ustava i zakona i poštovati pravni poredak, te da ću se zauzimati za svekoliki napredak Republike Hrvatske.“ Prisegnuti svojom čašću, a kasnije ne dolaziti na častan posao, i to pred očima naroda koji te izabrao? Je li čast izgubljena na putu do sabora? Zauzimati se za svekoliki napredak Republike Hrvatske svojim nezauzimanjem? (Čast izuzecima!) Kako bismo narodu prije izbora za zastupnike u Europskom parlamentu predstavili tu službu i mogućnosti za Hrvatsku koje ona nosi ako u vlastitoj zemlji časna služba i zauzimanje za svekoliki napredak zemlje postaju sinonimi za osobno zgrtanje novca i povlastica do kraja života? Teoretski gledano, ako biti zastupnik u saboru znači predstavljati narod, a sjednice sabora se prenose i o njima se redovito izvješćuje, onda sve što pojedini zastupnik radi može biti dobar (ili loš) materijal za izbore. To je već, samo po sebi, kampanja za koju zastupnik prima saborsku plaću. Međutim, ova teoretska postavka ruši se praksom po kojoj svi zastupnici, valjda „solidarni“ s onima koji će se kandidirati na lokalnim izborima, uzimaju stanku kako bi ovi mogli „odraditi“ svoju promidžbu pred biračima. Narodnim rječnikom rečeno, kampanja im je posao „u fušu“, jer i dalje će primati saborsku plaću, a ondje su uzeli stanku. Za nas obične radnike primjenilo bi se pravilo, u najmanju ruku, neplaćenog dopusta. No, zastupnici nisu obični radnici.

Iskreno – neće biti lako

Našoj je javnosti prešućena istina da Hrvatsku neće biti lako zastupati u Europskom parlamentu. To ne znači da je Hrvatska „problem“, već je funkcioniranje toga tijela Europske unije nadnacionalno postavljeno. 754 zastupnika ondje su podjeljena u 7 stranačkih blokova (političkih skupina), i naši se zastupnici moraju prikloniti onim blokovima koji su najbliži njihovim strankama. Dakle, prva „selekcija“ mogla bi biti po stranačkim bojama. I prava je vještina u takvom startu sačuvati Hrvatsku.  No, tko nam je to iskreno rekao? I što sada zastupnicima koji idu u ovaj izazov govore izabrani predstavnici hrvatskog naroda (da ne spominjem stalno premijera)? Hrvatsku kao cjelinu, s njezinim povijesnim, kulturnim i (svidjelo se to nekom ili ne) kršćanskim identitetom trebat će sačuvati i u usvajanju europskih zakona, što je jedna od tri zadaće Europskog parlamenta (druge dvije: demokratski nadzor nad drugim institucijama EU i utjecaj na proračun EU). Spomenuti europski zakoni, koji se donose u Europskom parlamentu, tiču se unutarnjeg tržišta, okoliša, prometa, građanskih sloboda, potrošača, ali i (ne)primanja novih članica u EU. Pada li vam možda na pamet usporedba Hrvatske u kojoj imamo 151 zastupnika naroda od 4,3 milijuna Hrvata, i Europske unije u čijem Parlamentu ima 754 zastupnika koji predstavljaju oko 500 milijuna građana EU?

Poruka predsjednika, ali kojega?

Vjerujem da ćemo u europskim tijelima pronaći i ohrabrujuće primjere časne službe zastupanja naroda. Nije mi nakana nikoga favorizirati, ali svidjela mi se rečenica Ruže Tomašić novinaru Večernjeg lista koja kaže: „S obzirom na to da smo na korak od toga da postanemo punopravna članica, sada trebamo raditi na tome da nešto i dobijemo, a ne da izgubimo ulaskom u europsku zajednicu.“ Jer, i već površan pogled na funkcioniranje Europskog parlamenta daje naslutiti da se bez sigurnoga kompasa vrlo lako moguće izgubiti. Umjesto da premijer zemlje svojim javnim ponašanjem i djelovanjem usmjeri izabrane zastupnike u Europski parlament s jednom zajedničkom temom, a to je Hrvatska, a narodu već jednom iskreno kaže da Europska unija nije igra, a Hrvatska nije „igračka“, do sada sam jedino od predsjednika HBK mons. Želimira Puljića pročitala poruku dvanaestorici koji su poslani kao prvi predstavnici Hrvatske na europsku pozornicu. Od hrvatskih zastupnika u Europskom parlamentu očekuje „da najprije brane svetinje naše na kojima je naša prošlost izgrađena, da brane naše nacionalne interese i integritet zemlje, da čuvaju baštinu jezika, običaja i povijesnu istinu, kao i sva prirodna bogatstva koja nam je Bog udijelio.“

Radi vlastite informiranosti pogledajte:
O Europskom parlamentu i tijelima EU
Poslovnik Hrvatskog sabora

Da biste komentirali, prijavite se.