Za laudato.hr piše:

Tanja Popec

petak, 18. listopada 2013. Arhiva kolumne

Robovi zakona

Ono što boli i Vukovar i savjesne Hrvate „šamaranje“ je zakonom. Vukovaru ne treba rješenje prema političkom ključu, već ono koje poštuje grad – a grad, to su ljudi sa svime što u sebi nose.
Foto: icv.com.hr

Nakon susreta premijera Zorana Milanovića i Stožera za obranu hrvatskog Vukovara, ostaje pitanje: Je li se Vukovar predao? Dijalog je svakako za pohvalu, kao i to što je predsjednik Vlade došao u Vukovar, iako je to trebao učiniti kad je krenulo „noćno postavljanje“ ploča i prve reakcije Vukovaraca. Odlučeno je da dvojezične ploče ostaju, samo ih sada više ne čuva policija i nema ograda. Premijer poziva na savjesno reagiranje. Glas savjesti? No, ono što boli i Vukovar i savjesne Hrvate „šamaranje“ je zakonom. „Zakon može biti dobar, manje dobar, loš ili nespretno izbalansiran, no mora se poštivati“, rekao je premijer Milanović. Pitam se ponekad slušaju li naši političari sami sebe? Tko kome služi? Zakon ljudima ili ljudi zakonu? Nije li smisao zakona olakšati život ljudima? Ne bi li njegov temelj trebala biti pravednost, dostojanstvo, poštovanje? Druga nelogičnost, i unatoč tome što zakon može biti i loš, mora se provoditi. (Mora se samo umrijeti, a sve ostalo se može promijeniti!) I treći detalj: doći u Vukovar i sakriti se od naroda, ući u zgradu poglavarstva kroz garažu… Izbjegavati narod kojem služi, a na drugoj strani govoriti o njihovoj odgovornosti nakon što se ukine „čuvanje“ ploča.

Promjena zakona?

Zanimljivo kako premijer nije izgovorio ovu (smiješnu i tragičnu) rečenicu o poštivanju Zakona kada je po hitnom postupku promijenjen Zakon o izručivanju naših građana zemljama EU. Preko noći je nastao „Lex Perković“, hrvatska sramota pred ulazak u EU. Očito je da se zakon poštuje od prigode do prigode. Dakle, kad se štite (određeni) pojedinci, sve je moguće. Kad je potrebno poštivati narod, većinu, i žrtvu, onda smo „robovi“ loših zakona. Rasprava oko „Lexa Perković“ se slegla, premijer otresao prašinu i pitao: „Je li nam ovo trebalo? Život je nepredvidiv. Nismo platili ništa, a puno smo naučili.“ Prilikom jučerašnjeg odlaska u Vukovar premijer Milanović je rekao je da uvijek nešto novo nauči. Da nije, prolaskom kroz garažu, pobjegao od ljudi koji su ga čekali pred zgradom poglavarstva, možda je mogao naučiti kako Vukovarci žive s otvorenom ranom koju su ponovno ogreble dvojezične ploče.

Ipak, nije ova Vlada za sve „zaslužna“!

Ćirilica u Vukovaru, međutim, nije nova tema. Još od srpnja 2009. godine, prema Statutu grada Vukovara (čl. 61., st.3), ćirilica je službeno uvedena: „U skladu s odredbama Ustavnog zakona o pravima nacionalnih manjina i ovoga Statuta, pripadnici srpske nacionalne manjine imaju pravo slobodne uporabe srpskog jezika i ćiriličnog pisma u društvenom i javnom životu, te u službenoj komunikaciji u javnim poslovima iz samoupravnog djelokruga Grada Vukovara." Sastav vijećnika koji su glasovali o tome bio je politički šarolik. No, ipak se radi o strankama jasnih usmjerenja (barem se tako mislilo!) HDZ,  HSP.a dr. Ante Starčević i SDSS-a ZA ćirilicu, SDP PROTIV. Kasnije se, na žalost, ispostavilo da je glasovanje za/protiv ćirilice bilo motivirano politički, a ne nikako domoljubno, s osjećajem zaštite žrtve i dostojanstva Vukovara kao hrvatskog grada Heroja. Zanimljiv je kasniji pokušaj HSP-ovaca da se „opravdaju“ na konferenciji za novinare, jer prije glasovanja nisu „pročitali Statut za koji glasuju.“ Sramotno je to potvrđivanje neodgovornosti prema časnoj službi koja odlučuje o sudbini grada. Jasno je to priznanje da se ne glasuje za dobro stanovnika, već isključivo iz političkog interesa. Jer, kad bi se gledalo dobro građana, onda bi se sigurno i prije dizanja ruke čitalo o čemu se radi.

Zar se desnica ne stidi?

Gledajući politički, od desnice se očekuje zaštita hrvatskog ponosa, dostojanstva žrtve, itd. Glasovanje o ćirilici u gradu Vukovaru 2009. godine, međutim, pobija ta očekivanja. Je li predsjednik HDZ-a ikada osjetio potrebu ispričati se zbog neodgovornog ponašanja članova HDZ-a u Vukovaru? Biti u stranci koja je po „defaultu“ domoljubna i na tako osjetljivom mjestu kao što je Vukovar traži apsolutno nadilaženje političkih igrica. I ispriku narodu! No, umjesto toga, naslušali smo se traženja prilika da se aktualnoj vlasti spočitava stavljanje soli na vukovarsku ranu. Isto pitanje ide i vijećnicima HSP-a dr. Ante Starčević.

Odgovornost HDZ-a

HDZ uživa „ugled“ jače desnice, no ta se jakost nikako ne potvrđuje u vukovarskom slučaju. Jasno je da predsjednik stranke ne može osobno odgovarati za čine svojih članova, ali ovdje se radi o stranačkoj odgovornosti, pa su relacije malo drugačije. Stoga začuđuju izjave (koje u javnosti mirno prolaze) da je „Milanovićeva vlada nezakonito instalirala dvojezičnost, odnosno ćirilicu u Vukovaru.“ To bi bilo točno da nije bilo 2009., gospodine Karamarko! Kao da jedva čeka priliku da u mikrofone i kamere izjavi: „Znamo koji je masakr doživio Vukovar, a drugi masakr danas doživljava od ove Vlade“, kako je rekao Tomislav Karamarko prigodom obilježavanja Dana neovisnosti. U prilog HDZ-u, na žalost, ide to što se u Hrvatskoj rijetko ili nikako ne broje grijesi propusta. A ako se sjetimo da je HDZ već bio na vlasti u našoj zemlji, onda se možemo pitati tko je svojom (ne)zaštitom Vukovara dopustio da sadašnja vlada ovako „masakrira“ grad Heroj? Bez ikakvog dodatnog komentara, samo ćemo pogledati politički sastav prethodnih vlada i sve će biti jasno, zar ne? Od osamostaljenja do 2000. HDZ, sljedeće 3 godine SDP, pa opet HDZ do kraja 2011. kada vlast preuzima SDP. Nije li bilo dovoljno vremena za zaštitu Vukovara i vukovarske žrtve? Vukovaru ne treba rješenje prema političkom ključu, već ono koje poštuje grad – a grad, to su ljudi sa svime što u sebi nose.
 

Da biste komentirali, prijavite se.