Za laudato.hr piše:

Tanja Popec

petak, 01. veljače 2013. Arhiva kolumne

Sažetak: Nakon svega, opet na početku?

Iz svega je očito da je zdravstveni odgoj (p)ostao političko pitanje, da nemamo publiku za kulturu dijaloga i što je najpotresnije – mediji u Hrvatskoj vode glavnu riječ.

Gostovanje dr. Judith Reisman, američke komunikologinje nije riješilo hrvatski problem oko zdravstvenog odgoja. Štoviše, otvorilo je i neka nova „žarišta borbe.“ Međutim, očito je da nam je bila potrebna gošća izvana kako bismo – ako imamo hrabrosti za istinu – jasno postavili dijagnozu društva i probleme nazvali pravim imenom. Iz svega je očito da je zdravstveni odgoj (p)ostao političko pitanje, da nemamo publiku za kulturu dijaloga, da ovo nije samo stvar Katoličke crkve i da, što je najpotresnije, ali realno – mediji u Hrvatskoj vode glavnu riječ.

Mediji – kreatori javnog mišljenja
I prije nego je održala ijedno javno obraćanje, dr. Reisman se našla na meti medija kao „pseudoznanstvenica“, „kontroverzna znanstvenica“, „lažna znanstvenica“ koja „širi mržnju“, „klevete“, itd. Ta se verbalna dinamika nastavila svih dana njezinoga boravka, a s naslovnica novina, portala i tv ekrana (javne televizije) preselila se i u usta političara (ljevice), dijela građana i, nažalost, pripadnika akademskih krugova (profesora i stručnjaka humanističkih i drugih znanosti). Nevjerojatno je, primjerice, da jedna socijalna psihologinja može izjaviti: „Ono što sam vidjela prateći medije, gospođa Reisman nije me impresionirala ni kao govornik ni kao stručnjak.“ Imati titulu doktora znanosti i donositi mišljenje na temelju „praćenja medija“ i to javno iznijeti – je li potrebno komentirati?  Ili druga doktorica znanosti opovrgava dr. Reisman znanstveni kredibilitet, istodobno ne citirajući niti jedno njezino djelo, članak ili stav kojega je izrekla svojim, a ne riječima pojedinog novinara? Da su novinari „vodili igru“ ovih dana pokazuje i sljedeća činjenica: u izvješćima s predavanja na Fakultetu političkih znanosti navodili su da je odgovarala studentima na pitanja kako je željela, i nije bilo dobro. A kad je, primjerice, studente medicine, umjesto odgovora, uputila na literaturu koju im je ponudila, opet nije bilo dobro. No, dr. Judith Reisman nije se došla svidjeti novinarima, već je s hrvatskom javnošću željela podijeliti informacije do kojih je došla u svojim istraživanjima. Gdje je iščezlo istraživačko novinarstvo pa da novinari, umjesto klevete, krenu putem rezultata? Ako ništa više, provjeriti jesu li stvarni ili lažni? A ne na neviđeno donijeti zaključak da dr. Reisman laže. I na neviđeno donijeti zaključak da vrijeđa!

A gdje su ovih dana bili „pravi junaci“ priče?
Tijekom prosinca, osobito nakon Božića, pa prvih dana siječnja, ministar znanosti, obrazovanja i sporta dr. Željko Jovanović, zajedno s ravnateljem Agencije za odgoj i obrazovanje Vinkom Filipovićem, iz dana u dan je „lansirao“ ponešto o zdravstvenom odgoju. No, od prošloga vikenda ni slova se s njihove strane nije moglo čuti. Organizatori gostovanja dr. Reisman u Hrvatskoj pozvali su predstavnike Vlade RH na projekciju filma „Kinseyevi pedofili – Tajna povijest“ u Branimir Centar (koja je „zbog tehničkih problema“ bila otkazana) i u Hrvatski sabor. No, nisu se odazvali – ni dolaskom ni isprikom, već su se „glasnogovornici“ lijeve struje potrudili u medijima izreći „svoje stavove“ o njezinom gostovanju. Da, stavove koje su stvorili na temelju izvješća hrvatskih medija, valjda čak i onih izvješća koja su o njoj pisala i prije nego što je stigla u Zagreb. Jesu li ovaj primjer javne rasprave o spolnom odgoju promatrali iz neke „mišje rupe“ trljajući ruke kako su naciji podvalili „kost za zabavu“, dok će oni u pozadini zbrajati rezultate svojega nasilno uvedenog programa u škole? Jesu li „držali svijeću“ kolegama iz Vlade kako bi, bez povećala javnosti, Hrvatsku doveli do „smeća“ (razina Ba1), ocjene Agencije za dodjelu kreditnog rejtinga Moody’s? Ili su krojili novu politiku snižavanja plaća i socijalnih osiguranja?

Jedna čestitka
Debata koju su imali dr. Judith Reisman i dr. Aleksandar Štulhofer, što god netko mislio o njoj, događaj je koji zaslužuje čestitku – za obje strane. Budimo pošteni i stavimo se na trenutak u ulogu bilo koje strane. Pred očima javnosti imati hrabrosti suočiti suprotna mišljenja, s rizikom nelagode i „nikad ne znaš što će druga strana izvući“, uz neopisivo veliki medijski pritisak, zaista zaslužuje poštovanje. I način kako je krenula debata, s isticanjem zajedničkih polazišta, također je primjer dijaloga kakvoga ne viđamo često u medijski dostupnim događajima. I Reisman i Štulhofer slažu se da smo svjedoci hiperseksualizacije djece i mladih, osobito kroz medije, te da je spolni odgoj potreban. No, pristup je različit. Slažu se i da je sveprisutnost pornografije potencijalni rizik za djecu i mlade. U takvom okruženju roditeljima je potrebna pomoć. Reisman smatra da se u raspravu trebaju uključiti roditelji, da vlast ne može nametati takvo rješenje bez odobrenja roditelja. Štulhofer, pak, kaže da je dio postojećeg programa kontroverzan i da je potrebno o tome raspravljati. Iako je još ranije na Okruglom stolu u Zagrebu rekao da smatra da roditelje (djece osnovne škole) treba uključiti u izbor ovoga programa, pa je time zapravo u suprotnosti s naručiteljima programa, dr. Štulhofer na ovoj tribini nije mogao dati odgovor na najužarenije pitanje: zašto su roditelji isključeni iz priče? Jasno je da niti ne može. On je u cijeloj priči sociolog i jedan u nizu autora programa. Nije niti ministar niti ravnatelj Agencije za odgoj i obrazovanje, a njihovi su potpisi odlučujući. I suprotna mišljenja oko Alfreda Kinseya iznesena su na primjeren komunikacijski način, bez uvreda i ponižavanja. Ovo nije mjesto na kojem bih bila pozvana donositi ocjenu je li istina da dr. Štulhofer nije znao čime se bavio Theo Sandfort, s kojim je surađivao u knjizi "Seksualnost i rod u postkomunističkoj Istočnoj Europi i Rusiji.“ Dr. Reisman rekla je da je Sandfort pedofil. Štoviše, da se sam tako predstavio. I dan nakon debate javnost je dobila izjavu Ministarstva znanosti, obrazovanja i sporta u kojoj se navodi: „Optužba koju je u debati s profesorom Aleksandrom Štulhoferom izrekla gospođa Judith Reisman imala je za cilj narušiti znanstveni ugled i vjerodostojnost sugovornika, a posredno time i Kurikulum zdravstvenog odgoja čiji je jedan od autora i prof. dr. Aleksandar Štulhofer" – stoji u izjavi Ministarstva znanosti, obrazovanja i sporta od 1. veljače. "Ako gospođa Reisman ima saznanja koja profesor Štulhofer nema, dužna ih je prijaviti nadležnim organima u SAD. U suprotnom je riječ o kleveti", naglašava naše Ministarstvo. No, šutjeli su kao zaliveni kad su mediji „razapinjali“ dr. Reisman unatoč tome što su se svi (koji su to željeli) mogli uvjeriti u njezinu stvarnu biografiju (http://www.liberty.edu/law/index.cfm?PID=26321). Predstavila se kao profesorica na Sveučilištu u Sjevernoj Virginiji i istraživačica za Ministarstvo pravosuđa, za područje djece, kriminala i nasilja.

Pravi problem i dalje ostaje

Koliko god su se domaćini dr. Reisman trudili uključiti u javnu raspravu na znanstvenoj razini, to je samo jedan od dva jednako goruća problema u priči o zdravstvenom odgoju u Hrvatskoj. I dalje ostaje netaknut drugi (ili prvi) problem: da je državna vlast svojim građanima uskratila ustavno pravo odlučivanja o odgoju vlastite djece! O tome se – još uvijek – ne raspravlja. Tko će imati hrabrosti otvoriti tu temu? Zašto roditelji nisu pitani za mišljenje o ovakvom modelu zdravstvenog odgoja? Već je jasno da su ljudi shvatili da ovaj program i matematika ili zemljopis nisu isto. Zdravstveni odgoj ima za cilj stjecanje vještina, upoznavanje sebe, prepoznavanje ponašanja – kažu njegovi autori. A to se nikako ne može staviti u kategorije brojki i slova. Prema tome, prerasli smo tu smiješnu „ispriku“ da je ovaj kurikulum kao i kurikulum drugih predmeta. I nadamo se da nas mjerodavni neće takvim rečenicama više ponižavati. Čak je i jedan od autora kurikuluma zdravstvenog odgoja, dr. Aleksandar Štulhofer, u debati s dr. Judith Reisman priznao da u (4. modulu) postoji kontroverzni sadržaj i da je potrebno o tome raspravljati. No, roditelje se i dalje uporno zaobilazi. Do kada?

Kultura dijaloga?

Posjet dr. Reisman pokazao je da moramo pod hitno raditi na kulturi dijaloga svih generacija. I to ne zbog Europske unije, već zbog sebe samih. Odnos studenata na FPZ, ili onaj show na Filozofskom fakultetu kad je debata bila odgođena, zasigurno bi bio drugačiji da smo osjetljiviji za dijalog. I svakako je potrebno steći vještine odupiranja onoj vječnoj napasti da umjesto dobre stvari – u ovom slučaju dobra djece, činjenica, argumenata – pozornost skrećemo na vlastiti lik i djelo. Tužno je vidjeti kad publika postane svrha nečije promidžbe, kad se mikrofon uzima samo da kamera vidi lice i čuje komentar, kad nema konstruktivnog pitanja ili kritike. I u žaru „borbe“ za dobru stvar, lako se izgubi taj vjetar u leđa koji nadilazi osobnu promociju. Zato mislim da nam, uz zdravstveni odgoj, pod hitno treba kultura dijaloga: u obiteljima, školama, javnim ustanovama, u Crkvi… u svemu. Jer ćemo, u suprotnom, zbog svojih sitnih želja izgubiti kompas za one velike koje nas povezuju, čak i ako smo različitih stavova. Dijalog se gradi koliko je potrebno dok se nešto ne pomakne. A to nije moguće ako svatko gleda u svojem smjeru. Moramo gledati prema istom cilju – u ovom slučaju, prema dobru djece.

Jedinstveni
Obrisi dijaloga oko iste teme, bez obzira na razlike, naznačeni su u gostovanju dr. Judith Reisman. Zašto? Mediji, pa time i dio političara i pojedinaca iz akademskog kruga, danima su „servirali“ priču o „ratu države i Crkve“ zbog spolnog odgoja. Čak i izjava dekana Fakulteta političkih znanosti dr. Nenada Zakošeka, o tome da je Crkva indoktrinirala mlade, odjekuje „mržnjom“ ili, blaže rečeno, netrpeljivošću prema Crkvi. Ali ovih dana nije Katolička Crkva bila na prvoj liniji. Dr. Reisman je Židovka. I potrudila se to više puta naglasiti. Uz nju je britanski redatelj Timothy Tate koji sebe ne smatra vjernikom, ne prakticira vjernički život, a jedini dodir s vjerom mu je bio studij teologije. Dakle, spolni odgoj nije isključivo katolička tema. Predstavnici Katoličke Crkve u ovoj priči polaze sa stajališta teološke antropologije, dok su polazišta gostiju izvanreligijskoga porijekla: jedno je znanstveno, a drugo novinarsko istraživanje. Kad je motiv rada jasan, tada razlike nisu zapreka za dijalog. I katolici, i Židovka i ateisti smatraju da je potrebno roditeljima dati mogućnost izbora kakav spolni odgoj žele za svoje dijete, što postoji i u SAD i u Velikoj Britaniji. I na kraju ove zagrebačke priče dr. Judith Reisman opet smo na početku, kod pitanja zašto roditelji nisu uključeni kad im Ustav RH to jamči? No, možda smo se mrvicu pomaknuli naprijed. Vidjeli smo da je dijalog moguć i da ga je potrebno nastaviti. A tko će i kako? Ostaje vidjeti.

Naučimo i ovo: Dok je javnost danima izložena informacijama i novinarskim kreacijama o dr. Judith Reisman, vlast radi svoje! Moramo naučiti voditi „bitke“ na više linija. Koliko je žara – sa svih strana – uloženo u spolni odgoj, toliko bi trebalo biti i za nacionalna dobra (šume i vode), za novac u Ljubljanskoj banci, za mirovine i plaće, za stabilne cijene i život bez novih poreza, za hrvatski jezik i pismo u Vukovaru, ili barem odgode ćirilice u tom Gradu heroju. Hm, kad se to sve zbroji, ima dosta „frontova“. Ako udružimo snage, kao onih devedesetih, možda se i pomaknemo iz „smeća“ u koje nas je „strpala“ Agencije za dodjelu kreditnog rejtinga.

Da biste komentirali, prijavite se.