Za laudato.hr piše:

Tanja Popec

subota, 18. siječnja 2014. Arhiva kolumne

Teolozi su donijeli mišljenje o Međugorju? A što čeka papa?

Prateći vijesti o temi Međugorja, učinilo mi se malo neobičnim da najprije (necrkveni) mediji saznaju što članovi Međunarodnog povjerenstva koje proučava taj fenomen misle, a tek nakon javnosti to saznaje papa?
Foto: wap.medjugorje.ws

Zato bih rado složila jedan mozaik činjenica najnovijih vijesti želeći se osloboditi svake površnosti i senzacionalizma i – za dobro vjernika i duša koje traže utjehu i snagu u toj hercegovačkoj oazi – donijeti smiren zaključak. Kažem smiren, jer svaki tekst o Međugorju probudi reakcije „za“ i „protiv.“ Jedno je sigurno, tema ne ostavlja ravnodušnima ni jedne ni druge.

Kako se saznalo za zasjedanje Povjerenstva?

Kako se saznalo? Rječnikom svjetovnih medija: ekskluzivno, a kako bi drugačije?! Međutim, da je u Vatikanu zasjedalo Međunarodno povjerenstvo o fenomenu Međugorja, mogli smo saznati iz samo jednog službenog (crkvenog) izvora u Hrvatskoj. To je priopćenje Tiskovnog ureda Zagrebačke nadbiskupije koji je objavio da zagrebački nadbiskup kardinal Josip Bozanić, kao član Povjerenstva, 17. siječnja odlazi u Rim na zasjedanje. (I ni retka više o toj temi!) Drugi izvor koji nam daje slutiti (u njemu ne nalazimo službenu potvrdu slutnje!) je izvješće koje je objavila Katolička tiskovna agencija BK BiH da se vrhbosanski nadbiskup kardinal Vinko Puljić, također član Povjerenstva, susreo s papom Franjom 16. siječnja. Dakle, u Rimu je. U tome tekstu ne navodi se razgovor o Međugorju. Ali, pretpostavlja se da je u Rimu vezano uz Povjerenstvo, jer je njegov član, a ono zasjeda dan nakon kardinalova susreta s papom.

Što se (ne) smije znati o radu Povjerenstva?

Papa Benedikt XVI. ustanovio je Povjerenstvo (Međunarodu komisiju) u današnjem sastavu. Vratimo se kratko u 2010. godinu kada je Komisija sastavljena (17. ožujka), te predstavljena po imenima članova i teološkom profilu. Tada je izričito rečeno da će se „sastajati bez prisustva javnosti i neće objavljivati ni priopćenja za javnost“, odnosno „rad Povjerenstva je povjerljiv“, a zaključke svoga rada predat će na razmatranje Kongregacije za nauk vjere. Dakle, to je pravilo rada. Međutim, površnom čitatelju, slušatelju ili gledatelju možda će promaknuti jedna, za novinarsku etiku i struku važna činjenica, a to je da pojedini mediji ne navode svoje izvore kada donose vijesti o ovoj temi. Uzmemo li kao konkretan primjer vijest s jednog domaćeg portala koji „doznaje da stav povjerenstva nije niti da niti ne“ za proglašenje mjesta ukazanja, i da je papi 17. siječnja predalo konačni izvještaj u kojem stoji „da se ne protive tome da se u Međugorju okupljaju vjernici“, logično slijedi da je autor toga priloga, u najmanju ruku, imao u rukama tekst spomenutog izvještaja i prije samog pape. Je li to moguće? Ako znamo pravilo rada Komisije, odakle njihovi rezultati najprije u medijima, a potom u rukama Svetog Oca? Na žalost, i neki katolički portali posegnuli su za logikom ekskluzive zaboravljajući pritom da Crkva ima svoju proceduru u ovakvim postupcima, te da – prije papine odluke – postoje još neki koraci. Konkretno, u ovom slučaju Kongregacija za nauk vjere. Ne zaboravimo i da je u tom kontekstu, za novinara katolika, važno i poštivanje crkvene discipline, jer sigurno postoji razlog zašto Komisija radi daleko od očiju javnosti (što će nam kasnije objasniti papa Franjo). Isto pravilo poštivanja discipline vrijedi i za sugovornike iz „dobro obaviještenih crkvenih krugova“ ili „iz krugova bliskih Povjerenstvu“ koji svojim izjavama ne čine uslugu nikome, a najmanje Crkvi. Samo daju materijal za prigodni i povremeni senzacionalizam koji ne vodi bistrenju fenomena Međugorja. (I opet moram reći na žalost, nije ovo jedina crkvena tema u kojoj se iz vida „gube izvori“.)

Je li papa stvarno dobio izvještaj?

Pričekajmo da nam on to sam kaže, ili za to iskoristi već postojeće strukture unutar Kurije koje javnost upoznaju s ovakvim zaključcima. Ne prejudicirajući ništa, niti papin mogući komentar i zaključak, nije loše prisjetiti se jednog stava sadašnjeg Svetog Oca. U studenom prošle godine postala je popularna njegova rečenica da „Gospa nije ravnatelj poštanskog ureda“ da svaki dan šalje poruke. Bilo bi nepravedno istrgnuti tu rečenicu iz konteksta, jer baš ta cjelina kojoj pripada, govori nam o zdravom, biblijskom i crkvenom temelju za vrednovanje pojava poput „ukazanja“ u Međugorju. Dakle, u svojoj propovijedi u Domu Svete Marte Franjo je govorio o duhu znatiželje koji nas udaljuje od Duha mudrosti, „jer nas zanimaju samo pojedinosti, novosti, svakodnevne nevažne priče. Ili kako nešto učiniti? To je radoznalost, duh znatiželje. Duh znatiželje nije dobar, jer je duh rastresenosti, udaljavanja od Boga.“ I Gospu je predstavio kao „Majku koja nas sve voli, ali ne radi u pošti da bi nam svakodnevno slala poruke.“ Govoreći nadalje o Isusu, rekao je da Kraljevstvo Božje ne dolazi u pojavama koje privlače pažnju, već dolazi s mudrošću. I upravo zbog te mudrosti, a ne tek privlačenja pažnje, donošenje suda o fenomenu Međugorja ima svoj put sazrijevanja.

Što misli Povjerenstvo?

Uz pretpostavku da se članovi Povjerenstva zaista „ne protive da se u Međugorju kao mjestu vjere okupljaju hodočasnici-vjernici“, možda je prerano naslućivati određene pomake „za“ Međugorje ako znamo što je rečeno 1991. godine kada je u Zadru donesena izjava tadašnje BKJ. U njoj čitamo da je brojnim hodočasnicima koji pohode Međugorje, potrebno osigurati duhovnu skrb (iako službena hodočašća nisu dopuštena). Sada, 23 godina kasnije, zasigurno uzimajući u obzir duhovne plodove proizašle iz Međugorja, možda se možemo nadati blažem odnosu prema hodočašćima. Ipak, oslobodimo se slutnji i kalkulacija dok ne dođe konačan – Papin - zaključak. A taj isti papa ne želi niti sebe niti nas udaljiti od Duha mudrosti koji ne prati medije, već funkcionira neovisno i slobodno – kad hoće i kako hoće!

Kako „diše“ Povjerenstvo i kakva je stvarna procedura?

U Povjerenstvu su dvojica hrvatskih kardinala, Bozanić i Puljić. Dok zagrebački nadbiskup o temu Međugorja ne govori u javnosti, vrhbosanski je prije mjesec dana za Fenu rekao koliko mu je dopušteno. Prije svega, pojasnio je proceduru prema kojoj Povjerenstvo nakon završenog studijskog istraživanja, rezultate predaje Kongregaciji za nauk vjere (a ne izravno papi). Ona izrađuje prijedlog i predaje ga Svetom Ocu na donošenje konačne odluke. Na nedavnom druženju s novinarima u Sarajevu, rekao je da Povjerenstvo ne donosi zaključke: „Mi samo naše rezultate istraživanja predajemo Kongregaciji za nauk vjere.“ Ne zaboravimo i da Međugorje NIJE službeno proglašeno svetištem. Njega vjerni puk i hodočasnici nazivaju Svetištem Kraljice mira, ali da bi službeno bilo svetište, to ovisi o mjesnom biskupu. I intervju za Fenu kardinal Puljić iskoristio je kako bi naglasio da se „Crkva ne žuri.“ I dodaje: „Ali vjera ne ovisi od privatne objave. Ti fenomeni mogu biti posebnog značenja za osobe ili zajednice kao poticaj u pojedinom vremenu ili potvrda nečega u životu pojedinca ili zajednice.“ Ujedno je napomenuo da „nije svaki fenomen o kojem javnost govori vjerodostojan. Mnogi su znatiželjni, mnogi su gladni duhovnoga, a mnogi žele na jeftin način do Boga.“ Osim dvojice hrvatskih kardinala, u Povjerenstvu ima i naših teologa: docent fundamentalne teologije na KBF-u u Sarajevu dr. Franjo Topić čija je specijalizacija ekleziologija (nauk o Crkvi), kršćanska objava i povijest religija; docent psihologije i psihologije religija na Filozofsko-teološkom institutu  Družbe Isusove u Zagrebu isusovac dr. Mijo Nikić; docent duhovnosti na Papinskom sveučilištu Gregoriana u Rimu isusovac dr. Mihály Szentmártoni i docentica na Teologiji u Rijeci sestra dr. Veronika Nela Gašpar.

Ako mogu drugi, zašto ne i Međugorje?

Kada govore o “ukazanjima” u Međugorju i njihovim priznanjima mnogi se pozivaju na Fatimu i Lurd, ali i druga marijanska svetišta u svijetu. Možda je dobro podsjetiti da je portugalska Fatima postupno dobivala službenu crkvenu potvrdu kao marijansko svetište na svjetskoj razini. Gospina ukazanja malim pastirima ondje su se događala tijekom 1917. godine, i ne više. Do trenutka kada je mjesni biskup potvrdio njihovu autentičnost prošlo je punih 13 godina. Francuski Lurd, pak, ima nešto drugačiju povijest. Bernardica Soubrious, kćer seljaka, bez škole, na obali rijeke Gave 11. veljače 1858. doživjela je “ukazanje” Gospođe obučene u bijelo koja joj se, u jednom od posljednjih ukazanja predstavila riječima: “Ja sam Bezgrešno Začeće.” I upravo objava tog Marijinog imena bila je odlučujuća za crkveno priznanje autentičnosti ukazanja. Ipak se radi o teološkom pojmu koji djevojčica bez završene teološke škole sigurno nije mogla znati. Međugorju možda može “pomoći” iskustvo meksičkog svetišta Guadalupe koje se, uz Lurd, smatra najposjećenijim marijanskim odredištem u svijetu. Ondje se, tijekom više desetljeća nakon ukazanja koje je bilo 1531., obratilo oko osam milijuna meksičkih Asteka. Bečki nadbiskup kardinal Christoph Schönborn, nakon osobnoga posjeta Međugorju, 2011. izjavio je nešto što vrijedi i danas: “Nužno je da se fenomen Međugorja prestane dramatizirati.“ Točno. Jeste li se možda zapitali gdje je nestao „svjetleći kip“ iz Međugorja? Eto, zbog takvih senzacija fenomen Međugorja treba Duha mudrosti, a ne znatiželje.
 

Da biste komentirali, prijavite se.