Nova premijera u kazalištu Gavella "Prolazi sve" naišla je na dobar prijem i publike i kritike pa se već zbog toga isplati pogledati je. Ima, naime, i drugih slučajeva: recimo, jednu od najboljih Gavellinih predstava, "Peer Gynt", publika je zaobilazila, ali zato hrli na školski napravljenog "Tartuffea".
"Prolazi sve" režirao je Oliver Frljić, mladi redatelj koji svojim maštovitim i dinamičnim predstavama zadnjih godina žanje same pohvale; autor drame, Dubravko Mihanović, za svoje je tekstove već dobio više nagrada - već po tome smjela se očekivati solidna predstava. Dobilo se čak i više: Jelena Miholjević glumi Franju čiji životni put pratimo od rođenja do odlaska u starački dom; to je prva polovica predstave. U drugoj se upoznaje njeno društvo u staračkom domu sve do neumitnog kraja - Franjina odlaska na drugi svijet. Neki su glumci jednostavno izvrsni: Filip Križan koji kao Tino Latino starčeke u domu uči plesati, Ivana Roščić koja spava u koferu i pije svetu vodicu iz plastičnih kipova te Sven Medvešek kao Ćuk – glasnik smrti; no i ostatak ansambla je beskrajno simpatičan.
I baš ta simpatičnost, dobroćudnost i humanost kojom su opisani ljudi što svoje zadnje dane provode u domu umirovljenika najvažnije su odlike predstave – uz odličnu glumu i mjestimice maštovitu režiju, napose u prvom dijelu. U usporedbi s već spomenutim „Peerom Gyntom“ vidi se pak kakve drame proizvodi naše doba. Peer Gynt je, naime, žestok i umišljen čovjek, snažan karakter koji svojoj volji podvrgava najprije majku i voljenu Solveig, a potom sve ljude iz svojeg života; na kraju života pak doživljava potpuni duševni slom i prolazi najtežu moguću katarzu u susretu sa savješću, smrću i Đavlom – nalazeći iskupljenje u ljubavi. Franja je sve obratno: bezličan lik koji se kroz život 
kotrlja bez karaktera i volje, a svoje zadnje dane provodi plešući latino plesove, dok je za iskupljenje dovoljna tek blaga dobrota…
„Prolazi sve“ je drama u duhu aktualne stvarnosne proze: pisci s mnogo detalja opisuju stvarnost i često živopisne likove, ali ne vjeruju da ljudi imaju dušu pa u nju i ne ulaze. I zato sam na kraju ostao zbunjen sjediti u kazalištu.