Za laudato.hr piše:

Ines Grbić

srijeda, 12. veljače 2020. Arhiva kolumne

Riječki (anti)kulturni manifest - Dokidanje različitosti, autentičnosti i originala

Vi stvarnost naravi i pomoću kulture dokidate, dostojanstvo ljudi obezvrjeđujete. Izneredi čovjeka, uznemiri ga, a ne ga utjehom i smirajem upokoji i ljepotom obasjaj.
Foto: Josip Regovic/PIXSELL

Kad se dar slobode odvoji od dobra, od uzdignuća osobe, imamo ponudu viđenu na konceptu svečanosti proglašenja Rijeke europskom prijestolnicom kulture 2020. Htjeli su da pročitamo, ne između redova, nego frontalno, direkt s pozornice, dalekosežnije, i jesmo. Poruka je tim tužnija jer su u za širu javnost najvidljiviji, najvećeg dosega voditeljski dio manifestacije otvaranja toga kulturnog proglasa u riječkom kazalištu, istaknuli nastranu i protuprirodnu pojavu koja se naziva transvestizam, da se muškarac izvanjski transformirao u pojavu žene. Tako izgleda suvremeno i napredno poimanje kulture - kao poništavanje izvorne osobnosti, rodnih originala. Do razine (ne)prepoznatljivih atributa.
 
Još je prije dva tisućljeća sveti Pavao, čovjek koji je obilato koristio slobodu u svrhu progona Puta, mučenja Istine i destrukcije Života, iz vlastitog iskustva rekao: 'Sve mi je dozvoljeno, ali sve ne izgrađuje'. Nije sve korisno. U slučaju transvestije, nije korisno za dostojanstvo osobe, nije autentično, realno nego imaginarno i lažno, nije poštovanje biološke datosti nego manipuliranje njome. I najblaže rečeno, zbunjujuće je za djecu koja se začudno pitaju 'Mama, pa ovo je muško, kako se to obukao? Zašto muško izgleda kao žensko?'.
 
Ako ćemo ovom naraštaju 'dragi teren', nije ni rodno ravnopravno, da na sceni javnog otvaranja i predstavljanja Rijeke/Hrvatske svijetu, nemamo dvije normalne (pridjev koji su riječki glasači većinski izabrali i na predsjedničkim izborima) pojave muškarca i žene, ljude koji se kao muška i ženska individua rađaju. I tako će uvijek biti, koliko god netko, pomodarski zaveden i ideološki zadojen, nasilje nad svojom stvorenošću propituje i provodi.
 
Muškarci, koji urednički prebivate u prikazanoj nekulturnoj riječkoj koncepciji koja s predumišljajem želi šokirati, u ime umjetnosti i slobode, jer u tom području si zaštićen, ne strahuješ od odgovornosti za činjeno. A javni moral, kojemu svaki pojedinac doprinosi a država ga je dužna štititi - što je to? Kultura je postala sigurno sklonište, u nekim segmentima javna kuća, za nesankcionirano provođenje kojekakve izopačenosti i perverzije! Bez ikakve sankcije. Dok zapravo ponižavate naravno i konstruktivno, kreposno, što je ljudsku civilizaciju gradilo i čuvalo. Kultiviralo.
 
Dakle, muškarci iz RI-EPK organizacije: Jeste li toliki slabići i inferiorni da ste svoj biološki, antropološki identitet muškarca do te razine spremni podložiti i pogaziti, učiniti da vas u toj predstavi nema, pa baš vas briga što niste normalno zastupljeni u paru voditelja koji predstavlja državu i najavljuje djela kulture kojima ste vi svojom muškom osobnošću i muževnom originalnošću, vjekovima umjetnička djela stvarali i ovu zemlju svekoliko podizali?
 
To je tim tragičnije i sramotno jer je na proglašenju Rijeke EPK-a na taj način transvestizam dobrohotno ustoličen i odobravajuće lansiran na najvišoj državnoj instanci, od strane visokih pokrovitelja, Vlade RH i njenog Ministarstva trenutno nedostojnog imenice 'kultura', u najvećoj mogućoj službenoj formi. U nacionalnoj kulturnoj ustanovi, u događaju kojim bi jedna zemlja specifično blago svojih kulturnih dostignuća trebala predstaviti svijetu, koja najnovije slobodna postoji zahvaljujući životima i krvi čeličnih muškaraca u vojnim uniformama, koji se, muškog imena, spola i govora, muški i odijevaju.
 
Nisu nas oslobađali neozbiljni ljudi koji se u dokolici ozbiljno šminkaju, stavljaju dugokose perike, odijevaju haljine i štikle i poigravaju svojim identitetom. Koju ti sigurnost može pružiti onaj tko ni sam sa sobom i u sebe nije siguran, tko je i što je? U koji trenutak, kontinentalno kulturno-prijestolnički, prosvijećena Hrvatska pokazuje Europi, uz pljesak službenih državnih ložnika, kako transvestizam dobiva legitimitet, institucionalno pravo javnog nastupa i vrijednosnu poruku da je normalna i opće društveno prihvatljiva pojava!?

Ako vam i nije do odraslih zatucanih konzervi, jeste li u ikojem trenutku pomislili gledaju li to, gledaju li nas - (naša) djeca? Što ćemo odgovoriti djetetu, zašto jedno vidi i misli, drugo čuje? Gdje inače takvi ljudi nastupaju, zašto ga takvi prizori u redovnoj svakodnevici baš ne okružuju?
 
U ime koje naravi i razuma, civilizacije i kulture, u ime kakvog hrabrog stvaranja, slobode i napretka, riječki i ini organizatori, gradonačelniče Obersnel, ministrice Koržinek, povjerenice Šuica, u ime koje i čega inkluzije i eventualnog nemiješanja u odluke organizatora čiji ste vi pokrovitelji, a porezni obveznici financijeri, premijeru Plenkoviću i svi drugi službeni državni i europski predstavnici!?
 
Je li moguće da niste osjetili, je li vam đon toliko na mjesto obraza došao, da vas ni na trenutak nije štrecnulo, kako je zaparalo tolike koji su se zgražali i pitali 'Što je ovo?' - koliko ste u javni moral i zdravi razbor naroda hladnokrvno pljusnuli!? U sve hrvatske naraštaje naroda iz kojega potječe i po kojemu se zove svjetski muški odjevni simbol, kravata? Ali da. Porijeklo kravate je vojna konotacija, pa nije da se imamo s njom na pozornici ponositi, u izvornom znaku ženko - muške privrženosti kojega je svijet prigrlio i u svoju svakodnevicu, uz svoje tijelo i nastup, integrirao.
 
Riječki organizatori, distancirana ministrice, EU povjerenice lakonskog osmijeha i ini službenici. Tolikima ste mučnim učinili doživljaj i omalovažili događaj koji je trebao biti trenutak nacionalnog i državnog ponosa, erupcija organske snage darovane talentima, duhovnog i mentalnog zdravlja, oda stvaralaštvu tolikih ženskih kulturnih djelatnika koji su uvijek bili prepoznatljivi kao žene i tolikih muškaraca, kulturnih djelatnika koji su u svojoj pojavnosti uvijek bili prepoznatljivi kao muškarci - prizemno se poigravajući s nekulturnim poimanjem života i silovanjem pameti. Danas je umijeće biti kreativan i doživjeti šok od zadivljenosti u normalnosti, a ne izopačenosti.
 
Suvremena i valjda ažurirana enciklopedija Wikipedija kaže da transvestizam - izraženu potrebu za oblačenjem u odjeću suprotnog spola neovisno o tome je li ta potreba popraćena seksualnim uzbuđenjem ili nije - medicina klasificira kao mentalni poremećaj: ''U Međunarodnoj klasifikaciji bolesti nalazimo takva stanja svrstanima u grupu 'Poremećaji ličnosti i poremećaji ponašanja odraslih' (šifre F60 - F69). Prvog od njih nalazimo pod šifrom F64.1; Svjetska zdravstvena organizacija u verziji Međunarodne klasifikacije bolesti iz 2010. definira transvestizam kao 'nošenje odjeće suprotnog spola kao dio egzistencije pojedinca u svrhu uživanja u privremenom iskustvu pripadnosti suprotnom spolu, ali bez želje za trajnijom promjenom spola ili povezanim kirurškim zahvatima, i bez seksualnog uzbuđenja koje bi pratilo takvo oblačenje'“.
 
Organizatori, uz odobravanje i nevjerojatnu propusnicu Ministarstva kulture RH, koje se izuzima od uloge cenzora izopačenosti u svojoj, našoj, nacionalnoj kulturnoj instituciji: Vaša prezentacija kulture nije odraz stvarnosti i njeno napredno viđenje, nego pogubna i natražna manipulacija realnošću koja ovaj svijet nije kultivirala. To nije tolerancija razlike, nego tiranija individualaca egzibicionista nad većinskim dijelom čovječanstva gdje ljudima jedne zemlje i društva kultura biva poželjni identifikacijski obrazac, a ne ponor i jaz u odnosu na potvrđeni i usuglašeni zajednički način ponašanja i poimanja egzistencije.
 
Vi ste umjetnost temeljno sveli na provokaciju i iritaciju. Vi umjetnost makijavelistički instrumentalizirate, iskorištavate. Podvrgavate je svojim politikama u službi obračuna s omraženim vam, prihvaćenim javnim konvencijama i prokušanom, postojanom tradicijom, da biste indoktrinirali um i vrijeđali razum, prirodne datosti i kulturu kao intelektualno i moralno stvaralaštvo, uzvišeno nasljeđe jednog naroda i baštinu čovječanstva.
 
Da bi, kako reče na pozornici riječkog proglasa EPK-a vaša direktorica, umjesto hoda za utabanim stazama i klišejima (to je, valjda, sva dosad stvorena i postojeća kultura - predvidljiva, dosadna),  promicali neobičnosti. I kažete kako želite da takve pojave postanu buduća tradicija. Kao vjerojatni pobornici evolucije, previđate da sposobnost opstanka i prirodnu selekciju izdržavaju i preživljavaju najsposobniji prenositelji života, a ne smrti.  
 
Više od plemenite kreacije duhovnog i materijalnog djela, vama je kultura postala od čovjekove bîti i iskona otuđeni eksperiment, politikanstvo i protu-humanistički animalizam. S kakvom s(a)vješću i odgovornošću? Vi ne propitujete kritički stvarnost, ti vrli izrazi kojima se u neodgovornoj i neodgoj(e)noj umjetničkog slobodi kitite! Vi stvarnost naravi i pomoću kulture dokidate, dostojanstvo ljudi obezvrjeđujete. Izraz uznemiravati baš volite i kao svoj cilj djelovanja navodite. Izneredi čovjeka, uznemiri ga, a ne ga utjehom i smirajem upokoji i ljepotom obasjaj.
 
Vi i samom autoru docirate i sadržaj autorskih djela izvrćete, pa njegovu skladbu, u kazalištu njegova imena, Ivana pl. Zajca, klišejsku formu 'U boj, u boj' mijenjate u antiklišej 'Za mir, za mir'. Toliko o poštivanju autorskih prava Franje Markovića, pisca stihova te domoljubne pjesme koju je Zajc učinio integralnim dijelom svoje opere Nikola Šubić Zrinski. Ali ljevičarima oduvijek ide teže s nezadiranjem u privatne posjede drugoga i autorska vlasništva. 'U boj' pak ne smeta Japancima koji su među najmiroljubivijim narodima svijeta. I oni u svojoj harmoničnoj intuiciji prepoznaju taj poklič kao divljenja i poštovanja vrijedno. Ali koji su kriterij svjetski Japanci naspram Riječana, koji propisuju što je pjesnik zapravo trebao reći. I od svih povijesnih konteksta, razumijevanje imaju samo za i kao činjenicu koja se ne propituje poštuju jedino onaj od 1945. - 1990.
 
Vi organizatori, dične formule Luka različitosti, ne ističete razlike među ljudima. Vi relativizirate apsolute, ujednačavate i nivelirate ljudske pojave. Niste svijetu kao prezentere pokazali ženu i muškarca nego ženu i muškarca/ženu (muškarca u ženi, ženu na muškarcu, uglavnom, dva u jedan). Ili, da zvučim banalno seksistički, jer vas i banalnost poput stereotipnog odijevanja smeta, voditelje odijevate u dvije ženske haljine, a ne u haljinu i muško odijelo. Pa feministice su se borile da muško i žensko budu ravnopravno vrednovani i jednakih prilika, a ne da se muškarce baš toliko nagazi. Unakazi.
 
Da nije bilo krupnog televizijskog kadra, ne bih znala da u riječkom baletnom ansamblu ima i muškaraca, jer, vi, kao Luka različitosti, želite da žene i muškarci baletani odijevaju isto, budu u suknjama. Vi ne otkrivate stvarnost i život u njihovoj istini. Nego ih beskrupulozno sakrivate. Vi želite cjelogodišnje maškare i institucionalizaciju perverzije uz pljesak iz loža i javno odobravanje. Borite se protiv predrasuda, a baletanima i baletankama, u ime različitosti ujednačeno, svima stereotipno odijevate istu, nerazlikovnu, žensku suknju i ružičastu boju. I muškom voditelju klišejski, od čega bježite, stavljate stereotipno dugu, žensku kosu.
 
Spominju vrijednosti. Vrijednosti su podloga ponašanja koje se smatra dobrim, poželjnim, ispravnim, osnova za društvene norme i uređenje opće prihvatljivog ponašanja. Je li transvestizam poželjna društvena norma? Medicinski stručnjaci kažu da je to mentalni poremećaj. Ili ćemo doskora i u tome doživjeti kolektivnu metanoju, jer će u obrani te perverzije biti usvojena studija moguće kupljenih članova Svjetske zdravstvene organizacije koji će tu pojavu redefinirati i maknuti je s liste Međunarodne klasifikacije bolesti.
 
Uz osiguranje poreznih obveznika, Rijeka je pokazala kako kultura postaje dekadencija, a oni je nazivaju avangarda. Nisu oni ispred vremena, nego izgubljeni u vremenu. Manifestacija proglasa EPK-om drsko je promovirala nihilizam koji ne degradira samo svijet kulture, nego njenog temeljnog nositelja - čovjeka.
 
Zdravo kulturno stvaralaštvo proniče smisao ljudskog postojanja i djelovanja. Koji objektivni smisao života i oplemenjujuću nutarnju vrijednost promiče muškarac koji se predstavlja kao žena i obrnuto? Kada život postane glumatanje izvan kazališta, nije dobro to brisanje granica. Takva kultura pretendira određivati, nametati, a ne odražavati. Ali, što postaje normalno u društvu uopće, biva normalno i u kulturi. Ako je kultura refleksija stanja oko nas, transvestit na pozornici riječkog HNK zorno odražava stupanj defektnosti koji nas okružuje i dohvaća. Riječ je o ranjenom dostojanstvu osoba kojima treba pomoć, zacjeljenje i vlastito prihvaćanje, a ne odobravanje postupaka kojima degradiraju sebe i potkopavaju javni moral.
 
Poziv i sastavnica kulture jest i odgajati. Na najvećoj službenoj razini u jednom narodu, pozdravljati svijet s pozornice visokog državnog događaja i sebe, svoju prijestolnicu kulture najavljivati posredstvom transvestita nije odgojno, nego destruktivno. Odgoj treba biti u skladu s čovjekovim dostojanstvom, podržavati razvoj emocionalne inteligencije. Smisao odgoja uopće, pa i kulture je težiti za uzvišenim idealima. Kultura je povezana s usavršavanjem i razvitkom ljudske zajednice. Ako je odgoj temelj koji podržava održavanje ljudske vrste, kako se u to uklapa transvestizam, kao medicinsko definirani mentalni poremećaj?
 
Odgojni aspekt umjetnosti spominje i sv. Ivan Pavao II. u svom Pismu umjetnicima. On kaže da 'društvo treba umjetnike kao što treba znanstvenike, tehničare, radnike, učitelje, očeve i majke, koji jamče rast osobe i razvoj društva pomoću uzvišenog oblika umjetnosti kakva je 'odgojna umjetnost'. Kada su poslušni nadahnuću u ostvarivanju uistinu vrijednih i lijepih djela, umjetnici ne samo da obogaćuju kulturnu baštinu nacije i čitavog čovječanstva, nego vrše stručnu društvenu službu na korist općeg dobra'.

Wojtila poziv umjetnika vidi i u odgovornosti s kojom se treba suočiti. ''Umjetnik mora djelovati ne dopuštajući da njime vlada traženje isprazne slave ili pomama za plitkom popularnošću, a još manje da njime ovlada proračunatost mogućeg osobnog dobitka. Postoji, dakle, etika, postoji 'duhovnost' umjetničkog služenja koja doprinosi životu i preporodu pojedinog naroda''.

Ivan Pavao II. kaže da je ljudsko biće kao autor vlastitih čina odgovorno za njihovu moralnu vrijednost. Ako je umjetnik sposoban stvoriti djela, to još uvijek ne govori o njihovoj moralnoj osnovi. Važna je povezanost između te dvije razine, moralne i umjetničke. 'U stvaranju djela umjetnik zapravo izriče samoga sebe do te mjere da njegovo djelo tvori osobit odraz njegova bića, onoga što on jest i kako jest. Kada oblikuje svoje djelo, umjetnik ne samo da ga oživotvoruje, nego po njemu na neki način očituje i vlastitu osobnost. On u umjetnosti pronalazi novu dimenziju i izvanredni put izražavanja za svoj duhovni rast. Pomoću ostvarenih djela umjetnik govori i komunicira s drugima. Povijest umjetnosti stoga nije samo povijest djela, već i povijest ljudi. Umjetnička djela govore o svojim autorima, uvode u poznavanje njihove intime i otkrivaju izvorni doprinos koji su oni dali povijesti kulture', poručuje Wojtila.

Kako je komunikacija Opere industriale i kakvo izražavanje osobnosti redatelja Matanića izgledalo u Rijeci? Kao obezvrjeđivanje osnovnih ljudskih atributa - rada i govora. Buka, kaos, delirij, dezorijentiranost, mračne gestikulacije i zbunjenost, u industrijskoj kulisi lučkih radnika koji su, u stvarnosti, sve suprotno tomu. Škverani se ne prenemažu, nego su sabrani, koncentrirani, mirni i precizni. Mi smo pak vidjeli depresivna tjelesna savijanja plesača u monturama i hvatanja za glavu.

Nasuprot artikuliranog jezika kao komunikacijskog sustava i sredstva umjetnosti, puštani su  nerazgovjetni glasovi i ponavljani neartikulirani slogovi do razine degradacije jezika, a baš je on među odrednicama nacionalnog identiteta i autentični, povijesni element u svjetskoj raznolikosti. Ali ne i u riječkoj Luci različitosti. Na čijoj kazališnoj pozornici službenog zatvaranja voditelji složno pozdravljaju Ciao - opet tolerancija različitosti, s talijanskim susjedima ujednačeno, a ne specifično hrvatski pozdrav. Europa poziva da pokažemo što je izvorno hrvatsko, što i jest smisao proglašavanja europskih prijestolnica različito uvjetovanih i postojećih kultura. 

Dreka, paranje grla do zvukova nalik povraćanju, histerija i krikovi kao supstitut za osnovnu identifikacijsku oznaku, jezik. Zato se jasno i razgovijetno čulo 'Hej Slaveni'. Stihovi hrvatske himne bili su ispresijecani, kombinirani, jer redateljska sloboda nalaže da se ne naviknemo previše na harmonični tonalitet Lijepe naše. Vrištećim ponavljanjima 'Nema egzaltiranja više', kao dio stiha J. P. Kamova, kao da se željelo oživotvoriti prijevod te riječi: Nema zanosa, ushita, oduševljenosti, svega što bi umjetnost u čovjeku trebala izazvati.
 
Umjetničko stvaranje ne diktiraju samo povijesne okolnosti i funkcionalni razlozi, ali Rijeka je, barem u danima otvaranja, baš to uzela za podlogu svog kulturnog manifesta. U promociji simbola iz svoje povijesti u kojoj je 1230. g. prvi put zabilježeno ime grada, Rijeka svetog Vida, od svih kulturoloških i povijesnih razdoblja istaknuto se fiksirala na jedno povijesno razdoblje, komunističko. Pa 'grad kulture u kojem se umjetnošću slavi sloboda', paradoksalno i apsurdno, ističe povijesno razdoblje kojemu je imanentno dokidanje i oduzimanje građanskih sloboda. Na otvaranju Rijeka je svoj konceptualni okvir kulture na razini društveno prihvatljivih simbola vezala uz tjelesnu komponentu, mentalni poremećaj - transvestizam i uz političku komponentu, režimski poremećaj - jugoslavenski komunizam, kao da je on najznačajnija riječka kulturna matrica i zadužbina. E sad, što je to bila totalitarna vladavina, budite hrabri, poput Riječana. Zločince amnestirati i nazvati osloboditeljima.
 
Na transvestizmu Hrvatska i Europa nisu izgrađeni ni kultivirani. Nisu to ni na komunističkoj crvenoj zvijezdi, pod kojom smo kao narod desetkovani a avangarda je bila nositi kamenje vlastitih mučilišta na Golom otoku, Staroj Gradiški, biti likvidiran diljem križnih putova i bacan u bezdane jame. Prema prvim dojmovima koji ostavljaju traga, riječka Luka poziv prijestolnice kulture osmislila je kao utvrdu kulture u kojoj, u Europi osuđeni komunizam, po predstavljenim simbolima, nesmetano pliva.
 
Rekoše nam da je crvena petokraka na riječkom neboderu instalacija u funkciji memorije na jedno povijesno razdoblje. Naivno pomislih da će tu stati, da neće dalje i više. No niz se nastavio, do partizanske pjesme Bella Ciao. Tu antifašistički prepjev partigiano pripjeva za mirnodopsko dozivajuće 21. st. ne treba. Tradicija, kad je komunistička, jako dobro zvuči. To nije propali i nadišli klišej, nego evociranje uspomena i komunikacija s dijelom naše neosuđene prošlosti. Za koju katarza i iskupljenje ne treba.   
 
Od Hrvata se traži da se srame i odreknu fašističke NDH, ne i od komunističke tamnice Jugoslavije u kojoj su fašističkim metodama Hrvati javno i na otvorenom masovno ubijani. Razvlašćivani i obespravljivani na svim egzistencijalnim razinama. To je bila kultura smrti i ubijanja. Rijeka pokazuje tko se i kako kulturom, do najviše državne i europske razine, benevolentno može baviti.
 
Bit će da su oni krikovi, vriskovi i hvatanje za glavu u riječkoj luci performera prije asocijacija na tamu mučenja i smaknuća tisuća ljudi u stotinama masovnih grobnica i jama, još uvijek neotkopanih. Iz vremena kad su antifašistički i partizanski egzekutori i avangarda u Hrvatskoj pjevali Bella Ciao.
 
Riječki gradonačelnik Obersnel reče: 'Ako se ovaj brod treba nagnuti, neka bude ulijevo'. I jest tako. U ime umjetničke slobode, u riječkoj luci 2020., istovar komunizma i iskopana jama - koju duh i materijalna očitovanja hrvatske kulture ipak nadilaze. Riječka vizija kulture u jednom prolaznom postavu traje jednu godinu. Hrvatska kultura traje stoljećima i ima traga u Vječnosti. Mučeničkog, svetačkog i ljudskog dostojanstva dostojnog.
 
Koliko god neki svojim instalacijama lupali i lutali, bježali od etimološkog korijena svoga djelovanja, korijen riječi kultura nerazdvojno je povezan s kultom - štovanjem Boga.
 
Kulturne promjene često pokazuju tolike oblike nečovještva i nameću ih pod krinkom kulturnih postignuća, upozorava Benedikt XVI. U suvremenoj kulturi potrebno je 'Osloboditi slobodu' - što je i naziv nove knjige Pape emeritusa koji poručuje: 'Nada u nebo nije usmjerena protiv vjernosti zemlji - ona je nada i za zemlju.'
 

Da biste komentirali, prijavite se.