Za laudato.hr piše:

Ines Grbić

subota, 14. srpnja 2018. Arhiva kolumne

Vatreni mačeve prekovali u plugove! A Svjetsko prvenstvo pokazalo snagu onoga što je inače na udaru – naroda i država

Hrvatski nogometaši, Stožer i izbornik Zlatko Dalić svom narodu i svojoj zemlji konkretno poručuju: To što radimo je za vas! Volimo vas! Želimo vas učiniti ponosnima i radosnima! Želimo pokazati svijetu što možemo učiniti zajedno, vi za nas, mi za vas. Događa se razmjena međusobnih snaga, igrača i navijača.
Foto: Igor Kralj/PIXSELL

Vatreni mačeve prekovali u plugove! A Svjetsko prvenstvo pokazalo snagu onoga što je inače na udaru – naroda i država
 
Kad bih čula izjave hrvatskih navijača iz Rusije u prilozima, najviše su to bili, prepoznatljivi po govoru, ljudi iz Slavonije i BiH. To mi je osobito dirljiv prizor sa Svjetskog nogometnog prvenstva – tamo vidjeti navijača iz Slavonije. Iseljena je, opustošena, misao o (trenutnom) siromaštvu toga kraja, a onda u Rusiji vidiš baš toga Slavonca 'siromaha'. To pokazuje koliko je duhovno i materijalno bogatstvo tih ljudi, za što su spremni uložiti svoj 'udovičin novčić'. Iz 'prazne' Slavonije ili iz stranog svijeta kojeg su nastanili, zbog podrške reprezentaciji, dakle, čista ljubav bez kalkulacije, potegli su do Rusije. Srce Slavonsko, ravničarski prostrano!
 
Dvostruki je osjećaj, radosti i boli, vidjeti puno automobila s njemačkim registracijama u Dalmaciji s kojih se vijore crveno bijeli kvadrati kojima se slave pobjede reprezentacije. Nisu to Nijemci na ljetovanju, nego Hrvati iz Njemačke, na par dana u svojoj zemlji, u prolazu. Opet podsjetnik na tužnu stvarnost Hrvatske koju se napušta...
 
Kad s ulica Rusije čujem navijače iz BiH, pomislim kakav je to osjećaj tjelesno živjeti u jednoj zemlji (BiH), a srcem tako žarko pripadati domovini matici, Hrvatskoj? Više od podnošljivog umijeća življenja takve razdvojenosti, promatram to kao zadivljujuću duhovnu, emotivnu sjedinjenost Hrvata iz BiH sa svojim narodom u Hrvatskoj. Na četvrtfinale i polufinale u Rusiju poletjeli su mnogi, kako tek bogati, poznati. Dok se igralo u skupini i osmini, kad tron još nije bio na vidiku, tko je kao navijač bio uz Vatrene – kamera je nasumce birala i prišla najvećem broju Slavonaca, ljudi iz BiH i dijaspore. Oduvijek su mali bili najveći, uza te i prije slave, dok 'nepoznat' kopaš. To se zove ljubav.   
 
Iz Istre nam se plasira(la) ideja o potrebi jačanja regionalističke opcije, autonomije, stvaranja transgranične euroregije Istre, s  prizvukom 'distance od matice', slabljenja homogenizacije hrvatskog korpusa. A onda te zapljusnu prizori nimalo različitog velikog slavlja od onih u drugim dijelovima Hrvatske, s hrvatskim zastavama na glavnom trgu u Puli, u gradu koji ne dopušta nastup Thompsona, s čijim pjesmama pobjede slave hrvatski reprezentativci. To se zove 'Evo tko su Puljani zapravo'. 
 
Povezala je Hrvatska nogometna reprezentacija po sastavu igrača domovinsku i iseljenu Hrvatsku. Među sada glasnim navijačima Reprezentacije, mnogi su koji bi, barem donedavno, parlamentarno i demokratski oduzeli biračko pravo Hrvatima izvan domovine, zbog floskule o porezu kao jedinom kriteriju, ne živiš u zemlji 'o kojoj odlučuješ'. Ponižavali su tako veliki dio svoga naroda kojem sada kliču kao podrazumijevajuće 'svojima', iste razine poreznim platišama. Možda je uspjeh hrvatskih reprezentativaca i stožera predvođenih Livnjakom Zlatkom Dalićem konačno 'riješio' i to pitanje, želje za oduzimanjem osnovnog izbornog, glasačkog prava Hrvata izvan domovine, pripadajućeg domicilnom državljanstvu.
 
Događanja oko Reprezentacije pokazuju kako se u Hrvatskoj dogodila zamjena postupaka u redoslijedu Velikog tjedna. U našoj je zemlji najprije (do)življen Veliki petak, a onda se dogodio slavni ulazak, Cvjetnica. Iskustvo Isusa koje je postalo paradigmatsko za opis situacije čovjeka kojemu javnost najprije kliče i slavi ga, a potom ga osuđuje i ubija, u Hrvatskoj je doživjelo inverziju. Prema reprezentativcima je najprije (godinama) išlo 'Raspni ga', onda 'Hosana'.
 
Koja je to životna ironija, ruka pravde, pljuska sudbine, kako se sada osjećaju pojedini hrvatski istražitelji, suci i mediji koji osobito i prvi stvaraju kopernikanski obrat u zemlji, (kao što su prije javni linč) da su svoje ključne, zlatne igrače gađali i iscrpljivali u trakavici čiji je vrhunac tempiran neposredno uoči prvenstva u Rusiji, isprativši ih kao lažljivce, utajivače, osuđenike, prizorima iz sudskih hodnika i s optuženičke klupe. Sada kliču njihovo ime i uz njih vežu cijeli kolektiv (Modrićeva Hrvatska, Ma ipak ga ne damo, On je naš) i veličanstvene atribute (Lovren, ministar obrane).
 
Najviše napadani Modrić, kojeg cijeli svijet upravo proglašava najboljim, Lovren i svi reprezentativci bili su poligon političkih i antidržavnih obračuna, a oni svojim 'domaćim' napadačima pružali su i drugi obraz. Na kamenje ne da su uzvratili kruhom, nego pokazanim u Rusiji, mirisnom pogačom. Igra koju pružaju ni po čemu ne pokazuje koliko ih je koštalo spletkarenje na njihov račun i uvlačenja u kojekakve obračune.       
 
U velikim, nezakulisnim bitkama, kad se igra u svoje ime, bez maski i s otvorenim kartama, gdje su jedino 'oružje' tvoje lice, tijelo, osobnost i srce, tvoja nogometna sposobnost, prirodni tijek događaja iz tog sportskog sudjelovanja automatizmom isključi kukavice i plaćenike. Njihovih djela smo se nagledali prošlih godina, želje za razaranjem snažnog i kohezivnog statusnog predstavnika hrvatskog naroda, kakva je Hrvatska nogometna reprezentacija. Toj torturi nasilja nad reprezentativcima u vlastitoj zemlji i inozemstvu, izloženi smo zadnjih godina, osobito i dodatno podržavano u vrijeme vlasti SDP-a.
 
Izdaja je kukavička a narudžba tih zlih djela koja su vodila do očaja, jeftina stvar. Koliko košta? Tek nekoliko crnih fantomki za lice, suzavaca i spreja kojima se u okruženju kamera i propusnih, mekih i niskih, a visokih željeznih ograda, može i uspije nacrtati svastika. Oni znaju kako malo, jeftino uložiti, a koliko puno, koje bogatstvo izgubiti! I gdje se to dogodilo? Eto baš na stadionu Hajduka, kluba koji trenutno, javno službeno, jedini ne dijeli radost rezultata u Rusiji.
 
Na Prvenstvu vidimo jedini pripadajući obrazac koji pokazuje svu raskoš, toplinu, ljepotu i uredno ponašanje hrvatskih navijača u prostranstvima Rusije. Zbog odlaska tamo u zadnji tren rade se putovnice. Uspješna i sigurnosna organizacija zemlje domaćina onemogućuje upad huliganskog kukolja ('akcija' tamo za nečiji džep ipak je skuplja) kojeg su u našoj zemlji, profesionalni rušitelji svega identitetski hrvatskoga, osiguravali do nereda međunarodno sankcioniranih novčanim kaznama i praznim tribinama.
 
Hrvatska nogometna reprezentacija, a pokazuje to i Svjetsko nogometno prvenstvo u Rusiji po sudionicima, promiču i u najpozitivnijem smislu uzdižu vrijednosti koje moćni akteri suvremenih globalizacijskih i društveno liberalnih procesa sustavno ugrožavaju, omalovažavaju i podjarmljuju. To su: zemlja (država, domovina), narod i obitelj (podrška stasanju sada nogometnih uspješnika). Sve tri su životne, a prve dvije i (glavne) identitetske vrijednosti, iako im se ta snaga pokušava oduzeti.
 
I u Hrvatskoj bi htjeli te stvarnosti rugalački, ponižavajuće predstaviti kao ograničavajući, nazadni, ognjištarski dio iz Thompsonove ili Škorine pjesme u raskoraku s modernim vremenom. Ali, po emocijama i ponosnom osjećaju pripadnosti određenoj zemlji ili etnicitetu, najveća svjetska sportska manifestacija mjesec dana intenzivno podržava ljepotu baš toga 'anti trenda' svijeta – tradicije i kulture pojedinih naroda.
 
Ustoličuje se ideja smrti nacije i nacionalne države kao daleka prošlost. Nastojanje da politički narod (državljanstvo) ima veću važnost od etničkog identiteta u javnom i političkom diskursu pobijedio je i nadvladao 'sakralni', sveuključivi, jednakopravni, antidiskriminirajući pojam građanin koji je istovremeno nadnacionalni i subnacionalni, naddržavni i poddržavni. Ipak. I Prvenstvo pokazuje kako sport još uvijek, i među rijetkima, (pre)ostaje kao veliki, javni prostor dopuštenog spomena i pravilno shvaćene proslave, podrške, proklamacije svoga narodnog podrijetla, nacionalnog identiteta ili 'barem' države, u smislu mnogima dodijeljenog državljanstva.
 
Koliko to neke smeta, kazuje primjer pjevača Stinga. On je o cijelom Prvenstvu, kojeg smatra nacionalističkim natjecanjem, apostrofirao baš tu 'pozadinu'. „Svjetsko prvenstvo previše je obilježeno nacionalizmom“ kaže Sting. Zato više voli klupski nogomet. Zato on valjda pjeva samo u klubovima, a ne na stadionima država svijeta, jer nacionalistički bi bilo publiku u ikojoj zemlji pozdraviti pridjevom imena zemlje u kojoj se nalazi, koju je pohodio. Možda će uskoro postati nacionalistički pojam i riječ kultura. Pa i glazbena.
 
Da ta tema zanima i velikog argentinca Maradonu, koji je svoje zemljake u Rusiji korio i pitao ih znaju li oni uopće što znači nositi aregentinski dres, jesu li toga svjesni, pokazuje tvrdnja Maradone da je u završnici Prvenstva, od četiri reprezentacije, jedino Hrvatska 'autohtona europska momčad'. Naime, za Englesku i Belgiju igra po jedanaest igrača čiji su korijeni izvan tih zemalja, a u francuskoj reprezentaciji osamnaest igrača potječe iz imigrantskih obitelji.
 
U želji da se ovlada svakom samostalnošću, samosvojnošću, autonomijom, suverenošću, svakom zajednicom koja predstavlja neovisnost i živi slobodu, a takve zajednice su obitelj, narod, država, iste se čini mrskima i u samom spomenu.
 
Sastave reprezentacija ne čine samo pripadnici jednog etniciteta, ali ti su igrači članovi političkog naroda zemlje za koju igraju. Globalistima smetaju etnos i demos, narod i država. Zato nije zgodan ni pojam državljanin, čim mu je korijen država. Ako već i uspiješ pobjeći od naroda, ne možeš baš od države, pokazuje to i Svjetsko nogometno prvenstvo, ali i sva međunarodna natjecanja uopće. Uh, sad vidim, morat će se mijenjati i riječ 'međunarodni', jer i tu je diskriminacijski relikt njen nacionalistički sufiks – narodni.  
 
Sport, dakle, 'preostaje' kao teren na kojem se slobodno, zdravo i lijepo, bez straha od suda, kazne i krivog shvaćanja, igraju i pokazuju narodna domoljublja svijeta. Prema izjavama naših reprezentativaca, želja za učiniti svoju zemlju i narod ponosnima njihov je glavni i najveći motiv, pokretač na djelovanje poput prikazanoga. Taj homogenizacijski korijen iz njih izvlači i zadnje atome snage, a iz navijača podršku i emocije koje podižu, međusobno iskazujući jedno drugima poštovanje.
 
Hrvatski nogometaši, Stožer i izbornik Zlatko Dalić svom narodu i svojoj zemlji konkretno poručuju: To što radimo je za vas! Volimo vas! Želimo vas učiniti ponosnima i radosnima! Želimo pokazati svijetu što možemo učiniti zajedno, vi za nas, mi za vas. Događa se razmjena međusobnih snaga, igrača i navijača.
 
Reprezentativna natjecanja pokazuju kako nazvati i spominjati svoj narod po imenu ne znači ugrožavanje pripadnika drugih naroda (koji žive u tvojoj zemlji), dotle da FIFA odredi kako se, radi sprječavanja diskriminacije u građanskim državama, motivaciju za igru i pripadnost nacionalnom dresu mora pratiti riječima: Igram za moje hrvatske građane! Igram za svoje njemačke, engleske, francuske, španjolske, brazilske, ruske, japanske - građane!
 
Tu je (još) dopušteno i smatra se podrazumijevajućim, zdravim reći: Ovo je bilo i jest za moj hrvatski narod! S ponosom sam igrao i igram za moju hrvatsku zemlju, domovinu. S ponosom igram za svoj njemački, švicarski, engleski, argentinski, kolumbijski, nigerijski, urugvajski – narod!
 
Sport prati krilatica da nadilazi granice država, naroda, jezika, da je to univerzalan jezik uzornog angažmana koji povezuje ljude bez obzira na njihova podrijetla. On to zaista i jest. Ali, činjenica je da zapravo i najviše, baš sport promiče državne identitete. Pokazuje to i na osobit, sportski način, potvrđuje i Svjetsko nogometno prvenstvo. Štoviše, reprezentativni sport počiva na nacionalnim i državnim identitetima. I to ne bilo kako. Nego ponosno. Prestižno. Časno.
 
Zato se govori o brazilskom nogometu, ruskoj gimnastici, francuskom rukometu, austrijskom skijanju, engleskoj atletici, američkom plivanju... Sve su to identiteti naroda i država čiji su ljudi izgradili cijele tradicije i kulture bavljenjem pojedinim sportovima, shodno svojim raznim osobitostima.
 
Ni sport nije imun od pokušaja da se umjetno, protuprirodno, ne podržavajući bazu iz koje potječeš,  mentalno, verbalnim nasiljem i društvenim (pre)odgojem, odjene u globalizacijski ogrtač odašiljanjem poruka koje dokidaju subjektivitet. Pa niveliraju da baš sportaši moraju pokazati kako su iznad svih granica (koje se naziva barijerama), država, naroda, rasa, religija.
 
Kaže se da se sport uzdiže nad parcijalne identitete, ali sport čini baš suprotno. On se spušta. Gdje? U ono na što su kreatori novog svjetskog poretka alergični – u granice. U imena država, u nacionalne zastave, himne, grbove i simbole naroda. Koji ne ograničavaju, nego te 'samo' zemljopisno, povijesno, kulturološki, smještaju. Čine prepoznatljivim, originalnim.
 
Ne možeš protiv fakta. Najveća globalna, svjetska i kontinentalna prvenstva, smotra su nacionalnih zastava i znače natjecanja država i naroda. Koji je smisao terora krilaticom 'Poštujmo različitosti', ako se istovremeno svaka originalnost, individualnost, narodnost i državnost, ponižavaju i žele dokinuti?
 
Zato je dobrodošla, pristojna i poučna lekcija i po(r)uka goropadnom engleskom novinaru koji je pretenciozno htio poniziti jednu nacionalnu posebnost, jezik, pitajući zašto izbornik Dalić na konferencijama za medije u Rusiji ne govori engleski.
 
Odvažni odgovor koji i u tom segmentu potvrđuje veličinu tog čovjeka jest da je to iz poštovanja prema hrvatskim novinarima, hrvatskoj javnosti, svom narodu. Oni koje reprezentacija predstavlja, zaslužuju poruke i pojašnjenje u originalu, na svom, materinjem jeziku.   
 
„Možda nas niste očekivali među četiri reprezentacije svijeta. Ali tu smo i dopustite da pričamo na hrvatskom jeziku. Ponosni smo što smo ovdje i ponosni smo na našu zemlju! Dobili smo šansu da govorimo na hrvatskom jeziku. Držimo do naše države, respektiramo naše suparnike, ali još više našu zemlju” rekao je zlatni Dalić.
 
Izbornik Zlatko Dalić, cijeli Stožer i Hrvatska nogometna reprezentacija: Hvala što znalački svijetu pokazujete koliko je Hrvatska velika i da, uz pravo vodstvo i samopoštovanje, (još uvijek) nije izgubljena (u prijevodu).

 

Da biste komentirali, prijavite se.