Svaki nezaposleni sanja o tome da dobije posao. Svaki zaposleni sanja o tome da ima što više slobodnih dana. Naravno uvijek postoje iznimke, ali u prosjeku sam u pravu. I što se tu dogodilo. Naša još uvijek nova vlada odlučila zaposlenima ukinuti tri slobodna dana. S obzirom da smo stručnjaci u spajanju slobodnih dana i vikenda to su barem još tri.

Dakle, Vlada nas je oštetila. Trebat će raditi više za istu plaću. To posredno dovodi u težu situaciju i nezaposlene koji traže posao. Jer počet će zaposleni raditi više pa će se naučiti raditi. Tada ćemo raditi još više i, eto nas, za koju godinu ćemo biti radišni kao Japanci. A oni koji čekaju posao neće ga dobiti od ovih što su se naučili raditi duplo. Možda bi se ova teorija i potvrdila da se radi o nekom drugom narodu. Hrvati se barem do sada nisu tako brzo mijenjali.

Vlasti su donijele i politički odmjerenu odluku razmišljajući o ukinuću triju državnih blagdana. Jedan je partizansko-komunistički, drugi vjersko-crkveni i treći domoljubni. Tako bismo trebali ostati bez Dana antifašističke borbe, Tijelova i Dana državnosti. Ukoliko stvar prođe svatko će izgubiti po nešto i nitko se ne bi trebao buniti. Obavijestili su nas kako će to biti golema ušteda. Svaki neradni dan gospodarstvu stvara gubitak od milijardu i sto milijuna kuna. Ako je taj broj točan onda je lako izračunati koliko nam dobitka donose radni dani.

Raditi što manje

Meni se čini kako bi se veći uspjeh polučio uvođenjem još barem pet neradnih dana. Lako ćemo pronaći naziv tih dana i objašnjenje za njihovo uvođenje. Time bi se moglo zaposliti još ljudi jer moraš zaposlenicima dati slobodne dane, a onda ti treba dodatni broj ljudi jer mora netko dežurati. Tako bi se malo smanjila nezaposlenost. Naravno da takav način ne paše poslodavcima jer su sa više ljudi troškovi veći. Moraš plaćati poreze, doprinose i razna davanja za povećani broj ljudi, a onda je dobit manja. Ja unatoč tome tvrdim kako to ne mora biti tako. Samo treba ispuniti jedan detalj. Svi koji rade trebali bi biti učinkovitiji unutar radnog vremena. Trebalo bi iskorijeniti običaj da se na poslu najprije ode jednu zapaliti i popiti kavu. Onda malo radiš. Onda treba po gablec ili se ode na pauzu za ručak koja traje barem duplo duže od predviđenog. Dok se još popije koja kava i popuši koja cigareta učinkovitost pada ispod pedeset posto. Znam kako nije tako u svakom poslu, ali u mnogima jest. Mnoge liste čekanja bi bile puno kraće. Mnogi projekti bi bili završeni puno prije, a onda bi i nadnice mogle biti veće. Jer nije isto ako zgradu ili brod radi sto ljudi za sto dana ili kada bi radili osam umjesto četiri sata bili bi gotovi za 50 dana. To ne znači da bi imali manje posla. Svi bi vidjeli da su učinkoviti pa bi tražili baš njih, a kada te traže možeš dići cijenu. U našem slučaju ne treba dizati cijenu nego je povećana učinkovitost pa ti ostaje vremena za drugi posao u onih preostalih 50 dana. Ljudi će u konačnici imati veću plaću za više rada.

Zato smatram kako je krivi način otpuštati ljude kako bi se povećala dobit. To je samo kratkoročna mjera. To me podsjeća kao da imamo hrpu hrane, ali namjerno gladujemo da je ne bismo pojeli prebrzo, a onda umremo od gladi.

Koliko treba slobodnih dana?

Uvođenje ili ukidanje slobodnih dana nije ovih dana spominjano samo u Hrvatskoj. Nisam vidio da je itko izračunao koliko bi se uštedjelo na električnoj energiji, nafti i plinu da su se zatvorile sve škole, a onda i poduzeća koja to mogu dok ne prestane snijeg i minusi. Možda bi to bila ušteda veća nego za ona tri dana blagdana. A onda se sve može naknadno odraditi. U Srbiji su spojili državne blagdane i jedan radni dan pa dobili pet slobodnih dana. Sigurno će uštedjeti dosta energije. Rusi su još bolji. Tamošnja komunistička partija je zatražila da se petak pretvori u vikend. Dakle, radnici bi trebali imati tri dana vikenda, a četiri raditi. Smatraju kako je to jedini način da se radništvo spasi od podivljalog kapitalizma. Zamisli čuda. A kod nas Vlada, odnosno stranka, kojoj su komunisti preci odlučuje povećati broj dana u kojima će radništvo trošiti svoju snagu na kapitaliste. Tu nešto ne štima.

Razmišljao sam još malo o radnim danima pa mi pade na pamet stvaranje. Ispada da je Bog pravi udarnik i proleter. Radio je šest dana i sedmi odmarao. Bog je svemoguć. Mogao je stvoriti sve u jednome danu, a onda šest dana ljenčariti i uživati. Ipak se odlučio za polagani rad. Svakoga dana po nešto i tako šest dana. Sedmoga odmaraj. Ne znamo da je išao na godišnji. Očito nam je Bog dao obrazac kako je najbolje polako, odgovorno, ali učinkovito i korisno raditi šest dana. Zato mi se prijedlog ruskih komunista ipak čini malo prevelik. Iako bih i ja rado radio dva dana od sedam. Ako se može. S obzirom da to neće biti osim ako ne dobijem na lotu valja mi za ujutro naviti budilicu, a večeras pripremiti što obući u hladno zimsko jutro.