Roditelj se rađa rođenjem djeteta ako roditeljstvo promatramo na lingvističkoj razini ili razini uloge koja je muškarcu ili ženi potpuno promjenila život. Roditelj nastaje rođenjem djeteta, ali roditeljem se i postaje. Možemo, dakle, razlikovati onaj instinktivni dio koji se osobito prepoznaje u prvim mjesecima života djeteta, i onaj dio koji odgovara onome u čemu smo ljudi i razlikujemo se od životinja. Taj se dio ogleda u putu koji je dugačak, očaravajući i težak jer ga prolazimo zajedno s djecom pomažući im i prateći ih u njihovom odrastanju. Između djeteta i roditelja oblikuje se veza - duboki, snažni i korijeniti odnos. U vezu se ulaže kroz kvalitetno obavljanje roditeljske uloge. Ako je uloga roditelja brinuti se o djetetu s povjerenjem, ozbiljnošću i snagom odraslog koje će postati i kojeg prepoznajemo u djetetu, uloga djeteta je prepustiti se s povjerenjem jednostavnom zahtjevu: «pomozi mi da odrastem».

U osobnom iskustvu djetinjstva pronaći ćemo i vlastitu djecu

Dijete razumije kroz ljubav. ljubav roditelja je gorivo za čitav život. Brinuti se za djecu znači pratiti ih, objašnjavati svijet djeci i «odgajati sretnu djecu».

Ako dijete doživljava razumijevanje, osjeća brigu i zainteresirenost roditelja, lakše će pronaći odgovore na svoja pitanja, a koja će ga učiniti snažnijim i sigurnijim na osobnom životnom putu.

Voditi brigu o djetetu nije samo skup spontanih i instinktivnih djelatnosti. Ponekad ih je potrebno ciljano promisliti i osmisliti. A za razmišljanje je uvijek potrebno vrijeme. Kažu stručnjaci «brinimo i o našoj brizi o djeci». Odvojimo vrijeme i promislimo upravo o tome «kako brinemo o djeci».

Instiktivnim pristupom odgajanju (bez promišljanja i aktiviranja duhovne dimenzije) djeteta riskiramo stalno pojavljivanje naših «slabosti». Nevjerojatno je kako djeca uspješno pronađu naše najskrivenije mane, našu (rekli bismo) «tamnu stranu», ono što mi sami ne volimo vidjeti: naš bijes, patnju, tugu i samosažaljenje. Zanimljivo je da upravo te osjećaje u odnosu s djecom ne uspijevamo kontrolirati.

Važno bi, dakle, za početak bilo naučiti voditi brigu o samodisciplini i kako osnažiti samoga sebe, osobnu samosvijest.

Kako ćemo  voditi brigu o samima sebi?

Bilo bi korisno za svakog mladog čovjeka, jednom kada postane roditelj, da se zaustavi i postavi si pitanja o svome vlastitom djetinjstvu (na koji sam način iskusio nježnost, strahove; kako su se moji roditelji brinuli o meni, koje su mi bile najteže patnje…) U osobnom iskustvu djetinjstva pronaći ćemo vlastitu djecu. Pronaći dijete u sebi put je za toleranciju prema vlastitom djetetu, za povjerenje u njegove osobne resurse. To još uvijek ne znači u potpunosti poznavati svoje dijete.

Odnos se oblikuje u vremenu, koji odvajamo za sebe i naše najbliže

Kako za upoznavanje samoga sebe, što je preduvjet samodiscipline, treba odvojiti vrijeme, tako i za «posao» odgajanja djeteta potrebno je vrijeme. Svaki odnos svoju posebnost i značenje u nečijem životu dobiva kroz vrijeme. U vremenu se stvaraju i isprepliću nevidljive, ali snažne niti međusobne privrženosti, povjerenja i nježnosti. «Vrijeme koje si uložio u svoju ružu, učinila ju je tako posebnom», poznati je citat «Maloga Princa». Odnos dviju duša zahtijeva vrijeme, «gubiti vrijeme» s malim djetetom znači pronaći ga kada ponovno odraste (Rousseau). Izazov tog odnosa sastoji se u susretu dviju različiti ritmova: onog odraslog i onog dječjeg, kako bi se otvorio prostor u kojem će vrijediti treći ritam, ali ritam koji poštuje i potrebe djeteta i potrebe odraslog.

Ulaznice za unutrašnji svijet djeteta

Vrijeme djeteta je vrijeme igre. Vrijeme djeteta je i vrijeme za bajke. Osim odvajanja vremena za igru i čitanje bajki potrebno je odvojiti i vrijeme za slušanje. Na taj smo način dobili tri veličanstvene ulaznice u unutarnji svijet djeteta. Promatrajući dijete u igri možete otkriti njegov spoznajni svijet – što čini, kako misli i osjeća. Bajke su idealne za dijete da na jezik mašte prevede svoje osjećaje, strahove i na taj način osnažuje volju za nove pothvate. Dijete zna kako se treba uživiti u likove iz toga svijeta. Potičite ga da govori i prepričava ono što je čuo. Većina roditelja je svjesna da su novi pothvati nerijetko na uštrb reda i čistoće. Ipak, veselite se zajedno s njima.

Na kraju, postoji i vrijeme za «mala slušanja». Sjetite se koliko su vas puta do sada  prekinuli baš u trenutku kada razgovarate o nečemu važnom ili ne želite propustiti neku vijest na televiziji. Njihove priče, njihova pitanja i zapitkivanja su njihov svijet. Lakše i bolje ćemo ih razumijeti ako se zaustavimo i poslušamo što nam imaju za reći.

Da bismo mogli voditi brigu o vlastitoj brizi za djecu, moramo pronaći i prostor za slušanje, moramo znati što uistinu znači «slušanje». Nije svako slušanje prilika za upoznavanje drugoga, za ulazak u novi spoznajni svijei  osobno obogaćivanje. U odgoju nam je potrebno slušanje koje zna, prepoznaje i empatično osluškujući prihvaća svijet druge osobe… ali to je tema za drugu kolumnu.