Za laudato.hr piše:

Martina Šimunić

petak, 30. ožujka 2012. Arhiva kolumne

Mama, zašto ljudi umiru?

Djeca svojim pitanjima gađaju "u sridu". Stavljaju nas pred zid, a naš arsenal odgovora mora biti spreman. Suočavanje sa strahovima općenito, a ne samo sa temeljnim strahom kao što je strah od smrti, zahtjeva od strane roditelja svijest da bez njihove podrške i vještine slušanja taj proces može biti ugrožen.

Nema roditelja kojeg sljedeća pitanja ne bi iznenadila i natjerala na razmišljanje: "Zašto stari ljudi moraju umrijeti?", "Mama, hoćeš li ti umrijeti?" ili "Zašto je Isus morao umrijeti kad je dobar?" ili "Gdje su sada oni vojnici koji su ubili Isusa?". Djeca gađaju "u sridu". Stavljaju nas pred zid, a naš arsenal odgovora mora biti spreman na sva pitanja, a osobito na ona koja u sebi kriju strepnju i tjeskobu. Suočavanje sa strahovima općenito, a ne samo sa temeljnim strahom kao što je strah od smrti, zahtjeva od strane roditelja svijest da bez njihove podrške i vještine slušanja taj proces može biti ugrožen.

Naravno, različite su okolnosti u kojima djeca postavljaju pitanja o smrti. Nije isto ako dijete postavlja pitanje u trenutku kada mu je netko blizak pogođen bolešću, nije isto ako je došlo s vjeronauka ili misnoga slavlja, nije isto ako vidi majku ili oca kako plače, nije isto ako se šeće blizu groblja, nije isto ako sanja temu smrti i nije isto ako gleda crtani film (tema smrti u najnovijim obradama Disnyevih filmova direktinije je obrađena nego prije: netko od likova odlazi i više se ne vraća).  Ne postoji isti odgovor za sve situacije…

Djeca sa svojih pet-šest godina života izgledaju poput odraslih osoba s obzirom na sadržaj pitanja koja postavljaju, način na koji razgovaraju i kako se ponašaju. Snalaze se u nevjerojatnim situacijama u kojima se djeca od prije pola stoljeća ne bi tako lako snašla. Ali kada u igru uđu osjećaji sa svim svojim sjenama i tajnama, i djeca se preplaše te postanu osobito osjetljiva, kao da su uhvaćena u zamku nečeg nepoznatog i nedefiniranog. Roditelji su ti o kojima ovisi prepoznavanje intenziteta strahova u djetetu.

Strahovi su dio zdravog odrastanja

Epizode različitih strahova mogu biti prava noćna mora za mnoge roditelje. Strah je jedna od najprisutnijih stvarnosti u čovjekovom životu od njegovog rođenja pa sve do smrti. Prate razvoj djeteta i sastavni su dio njegova normalna psihičkog razvoja. Prvi strahovi se javljaju oko osmog mjeseca života, kada dijete zna tko i što čini njegov obiteljski kontekst pa razvija strahove prema nepoznatim osobama, prostoru ili situacijama. Upravo za predškolsku dob najkarakterističniji je strah odvajanja od roditelja. Osim separacijskih strahova dijete razvija strahove i u susretu s različitim bajkama i «proizvodima» iz mašte. Djeca slušaju i kanaliziraju pričaju priče o čudovištima, vješticama, krvi, mraku itd…U školskoj dobi na sve te priče nadovezuju se i realni strahovi: ugriza psa, uboda pčele, ratova… 

Strahovi se razlikuju po svome intenzitetu, trajanju i poteškoćama koje izazivaju u svakodnevnom funkcioniranju. Strah je intenzivno i neugodno čuvstvo koje dovodimo u vezu s percipiranom ili anticipiranom opasnosti. Ono priprema naše tijelo na obranu. Svaka opasnost znači neku ugroženost i gubitak i zato bismo se mogli složiti da gotovo svi strahovi proizlaze iz temeljnog straha da nismo vječni (premda stvoreni za vječnost) i da ćemo jednoga dana umrijeti. Filozof Berdjajev kaže da živimo u strahu od života i u strahu od smrti pa ga možemo promatrati kao stalnog pratioca u čovjekovom životu, a vrijeme u kojem čovjek živi kao vrijeme u kojem je neprekidno prisutan strah. Sv. Toma Akvinski kaže da je strah neka vrsta prijetećeg zla koje nadilazi mogućnosti onoga koji se boji i zato mu se teško oduprijeti. I jedan i drugi mislilac govore iz perspektive odraslog čovjeka. Kod djece je drugačije. I dobro da je tako. Ako to znamo, možda će vam kao roditeljima biti nekako lakše odgovarati na pitanja, na koja i sami ponekad nemamo odgovora. Maleno dijete još uvijek nema svijest da će ono umrijeti već misli da se to događa drugima.

Dječja autoterapija


Dijete ima emotivne i kognitivne sposobnosti koje odgovaraju njegovoj razvojnoj dobi i koje mu pomažu nositi se s vlastitim strahovima. Rastući dijete shvaća da roditelj odlazi i da se vraća, da su čudovišta samo u bajkama i na televiziji itd…. Ipak važno je djetetu moći reći da se smrti ne treba bojati jer ona donosi nešto novo i drugačije svima nama nepoznato. Ovdje je ipak tek predokus vječnosti. Već će djetetova mašta naći pravi odgovor.

Osim roditeljske uloge aktivnih slušača u nošenju sa strahovima važno je znati da djeca posjeduju i sami određene vještine (psihološke resurse) koji im pomažu u strahovima, a koje bismo trebali moći prepoznati i poštivati.

Roditelji rado prepričavaju  dogodovštine s lutkama, plišanim životinjicama i dekicama od kojih se njihova djeca nisu mogla odvojiti (tranzicionalan objekt). Baš žene nerijetko u razgovoru s prijateljicama spominju kako njihove majke još uvijek čuvaju  izgrižene lutkice kao uspomenu na odrastanje i razdoblje kada bi se svaki posao morao prekinuti ako bi se kojoj od njih izgubila najdraža i najčešće potpuno izmrcvarena lutka.

Neka djeca gotovo sva prva četiri razreda osnovne škole prekidaju san i usred noći dolaze k roditeljima u krevet. Za njih je biti sam u sobi pravi strah od smrti (čitaj: odvajanja i mogućnosti da će se probuditi bez mame i tate).

Sva ta ponašanja dio su repertoara nečega što bismo mogli nazvati autoterapijom.  U autoterapiji se pokazuju i razvija dječji kreativni svijet, sposobnosti i navike, svijest da sam sebi može pomoći kada mu je teško. Nisu sve nepodopštine negativne. One govore o dječjem načinu nošenja s temeljnim ljudskim potrebama. Kako da roditelj olakša svome djetetu taj proces autoterapije, unutarnje vlastite sposobnosti nošenja s strahovima? Upravo o tome nam govori i don Oreste Benzi, osnivač terapijske zajednice "Papa Ivan XXIII" u svojoj knjizi  "Il meraviglioso dialogo della vita - Očaravajući dijalog života". Roditelj mora pokušati izbjeći tri veoma riskantnih i nedjelotvornih ponašanja:

1. gušiti djetetovu spontanost…
Sjetite se situacija kada dijete padne u blato i onda ostane u njemu sjediti i promatrati kako je ljepljivo i zanimljivo baš sada primijeniti naučene igre iz pješčanika, a mama u isto vrijeme gubi živce jer nije ponijela rezervnu odjeću. Sve što dijete može činiti samo, neka čini. Naravno, uz budno oko majke ili oca.

2. veliki je rizik vjerovati da možemo život djeteta unaprijed planirati…
Biti stalno u napetosti ako ne stignemo dijete voziti na učenje gitare, igranje nogometa ili strani jezik, oduzima važno vrijeme koje možemo provesti s djetetom u razvijanju našeg odnosa. Dobar odnos je preduvjet za uspješno nošenje s mnogim strahovima.

3. treći rizik ima veze s pravilima i disciplinom.
Dijete ne može samo sebe voditi. dva potpuno suprotna načina mogu dijete učiti neurotičnim: potpuna represija ili neograničena sloboda. Ovdje je uistinu korisna mudrost sv. Franje Saleškog: "s djecom je potrebna čašica mudrosti, bačva razuma i more strpljenja".

Da biste komentirali, prijavite se.