Komunikologija sa svojim principima u istraživanju međuljudskih odnosa i uočavanjem vještina potrebnih za osmišljen suživot uistinu je postala znanost bez koje je nemoguće zamisliti današnji život. Proces komunikacije koji se odvija između odašiljatelja poruke i primatelja poruke razrađen je u najmanje detalje. Priznajmo također da su mnoga postignuća komunikacijskih znanosti iskorištena i na načine koji nam ne pomažu osjećati se ugodno u svojoj koži. Sjetite se samo svakojakih marketinških inačica. Vjerujem da nema žene koja nije «ubrala» reklamu o proizvodima za njegu tijela jer je bio upakiran i predstavljen tako da je točno pogodio njezinu nesigurnost vlastitim izgledom i narušeno samopouzdanje. Svaka kupovina samo je zavoj ugodnih osjećaja koji će trenutno zavidati ranu nerješenih problema i neprepoznatih potreba. Čovjek će i dalje postavljati pitanja kako ću se približiti drugom čovjeku, kako biti bliskiji i povezaniji s njime, što me to sprječava i zašto me svaki neuspjeh i nerazumijevanje u međuljudskom odnosu toliko pogađa…Upravo radi tih pitanja i pitanje komunikacije bit će uvijek aktualno.

Komunikacija nije dobra ili loša, nego uspješna ili neuspješna i kao takova ključ je emocionalnog zdravlja

Komunikacija nije proces kojeg je moguće fotografirati i pohraniti. Još je nepraktičnije govoriti o dobroj ili lošoj komunikaciji jer sve što činimo, a ima neko značenje za naše međuljudske odnose, jest komunikacija. Prva je pomisao mnogih, vjerujem, da je komunikacija govorenje i slušanje. Ona je nešto još više. Pomaže nam postati ono što jesmo. Primanjem, prerađivanjem i prenošenjem informacije dobivamo orijentaciju o samome sebi i svome ponašanju. Za pomagačke struke loša komunikacija u obitelji nikada nije dijagnoza, nego važan pokazatelj emocionalnog zdrvalja i ključ za otkrivanje obiteljske dinamike.

O komunikaciji ne treba govoriti kao nečemu što je loše ili dobro. Dobro i loše je uvijek neko suđenje. A mi nismo pozvani suditi, nego prepoznati dobro ili zlo ponašanje. Hvala Bogu na savjesti, posebnom mjestu komunikacije s Bogom, jer samo na tom mjestu možemo osluškivati razliku Dobra i Zla. Za komunikaciju je važno prepoznati  kada je ona djelotvorna, a kada nije. Jesmo li nakon nekog razgovora bliži ili se činimo jedni drugima još dalji? Jesmo li postigli ono što što smo željeli i ono čemu se nadamo?

Slušamo li jedni druge?

Pojednostavimo primjerom iz svakodnevnice roditeljskog poziva. Sjetite se da je vikanje i prijetnje ono čemu najčešće pribjegnemo u situacijama dječjih nepodopština, od izbjegavanja obveza, ignoriranja upozorenja do izljeva bijesa, laganja, a u adolescenciji ponekada i bježanja iz kuće. Stručnjaci pomagačkih struka upozoravaju vas koliko takvo ponašanje zapravo loše utječe na život vašeg djeteta, ali vi si ponekad ne možete pomoći…Ili će vas mučiti grižnja savjesti pa ćete se baciti na čitanje psihološke literature ili podijeliti muku s prijateljima, ili će te se praviti kako to nije ništa i kako oni koji kažu da ne viču «lažu i mažu» stavarajući nerealnu sliku o sebi i svojoj obitelji…Onda najčešće počinjete primjenjivati obrnutu metodu od vikanja. Rekli bismo da se kontrolirate i  pokušavate razgovarati. Uvjeravate dijete u važnost određenog postupka. Pokušate s ucjenom. A  ako to ne uspije, hvalite ga ….Osjećate se bolje, a onda dijete napravi ponovno nekakav propust i sve se vrati na početak, a vi se počnete žaliti: «Pokušao sam sve i na lijepo i na ružno pa ništa. Što mi je činiti?» Ponovno iskrsne pitanje što je to komunikacija, ali ovoga puta i pitanje kako komunicirati djelotvorno?

Imajte u vidu da najveći dio komunikacije ipak pripada slušanju. Prema istraživanjima  80% vremena u budnome stanju potrošimo na komunikaciju. Od toga 45% se odnosi na slušanje, 30% na razgovor, 16% na čitanje i 9% na pisanje. Upravo nas na toj aktivnosti, koja u komunikaciji zauzima 45%,  nitko  ne poučava i ne uči (za razliku od npr. čitanja i pisanja).

Međutim ona nije tako teška i neosvojiva vještina. Slušanje znači dozvoliti drugome da izrazi svoje osjećaje, znači pokazati razumijevanje za svijet drugoga. Ono je svojevrsno dešifriranje koje traži i osluškivanje samih sebe - prepoznavanje osjećaja i ostalih pokreta duše. Upravo je zato važno prepoznati nesvjesne motive koji nas pokreću na odabir pojedinih komunikacijskih stilova. Ono što gasi kućno ognjište nisu svađe, niti poteškoće u odgoju djece, nedostatak novaca, nevjera itd. Obitelj uništava navika da jedno drugo ne primjećujemo, da jedno s drugim ne razgovaramo, da se više niti ne svađamo i to se zapravo događa na nesvjesnim razinama....Zato i kada su djeca u pitanju i problemi komunikacije s njima, pitajte se uvijek što želite postići određenim ponašanjem, koliko je riskantno udaljiti se od djeteta pa da u budućnosti nemate resurse na koje ćete se osloniti. U odgoju koristite dvije posebne «tehnike»: osluškujte sami sebe i slušajte druge. Potrebno je dobro poznavati same sebe, uvijek i svugdje, biti dobro sa samim sobom.

Osjećaje ne bismo smjeli potiskivati ili ignorirati, već prihvaćati, a osobito ako smo svjesni da o našoj samosvijesti ovisi i sposobnost osluškivanja potreba i želja naše djece. Druga je «tehnika» slušanje druge osobe koja je u ovom slučaju vaše dijete, a pretpostavlja slušanje s poštovanjem, bez arogancije i stava «zna se tko je tu odrastao i tko te štiti». Naime, ne možemo zaštiti  vlastitu djecu od osjećaja, ne možemo osjećaje sprječavati i zaustavljati. Oni su jednostvano prisutni. Oni su dio našeg ponašanja. Dijete zapravo počinje slušati samoga sebe u trenutku kada primjeti da ga odrasli sluša sa zanimanjem, koje je drugačije i dubljeg značaja od onog koje sam sebi pridaje. Roditelj je taj koji vidi kamo dječje ponašanje vodi. Oni to ne vide. Biti dijete stvarno znači biti dijete. Pomoći će vam poznavanje osobitosti pojednih razvojnih faza...a to je tema za slijedeću kolumnu.