Za laudato.hr piše:

s. Marija Pia Tadijanov

ponedjeljak, 16. listopada 2017. Arhiva kolumne

Ništa nije važno...samo Bog ostaje

"Ništa nije važno, samo da smo 'z' Bogom!
Foto: pixabay.com

Katkad nam Bog na životni put stavi osobe po kojima nam nešto želi poručiti, osobe uz koje postajemo bolji ili gori, ali nam isto tako dopusti da svjesno padamo i tonemo ne bismo li kako, poput žabe u čaši mlijeka, koja skačući i trudeći se pokušava iskočiti, radi kajmak i odskače dalje i višlje negoli dotad. Takve situacije i susreti od nas čine svjesnije i ljudskije ljude koji ne će čekati priliku da nekoga osude nego priliku da budu blizu nekome pa makar samo molitvom.

Zvone mi u ušima riječi naše svete sestre, starice: "Ništa nije važno, samo da smo 'z' Bogom! Sve u životu prolazi, a sad, kad uđem u svoju sobu, sa svojim štapom, ostajemo samo On i ja. I sad vidim, nema ti ništa od darova, ideja, planova...Ostajemo On, moj štap i ja." Doista, kolike li mudrosti u tih par rečenica. I zapitam se, zašto tražimo išta izvan Boga? Zašto tražimo ikoga izvan Boga...I ostaje duga šutnja nakon tog pitanja jer srce vazda nešto želi, nešto traži, a tako često se znamo pustiti srcu bez osluškivanja pameti, isključujući dotadašnje iskustvo pa čak i savjest želeći samo trenutak ugode ili nečije pažnje.

Krhka smo mi bića. Katkad se nađemo sami u sobi, sa svojim štapovima slabosti i mana, ali kad se okrenemo oko sebe, ne osjetimo da nismo sami, jer smo dotad jurili za svojim obavezama, željama i težnjama, a Boga nismo pustili u svoju sobu, svoja dva metra intime, a kamoli u prostore svoga srca, među odnose, obitelj, brige...tražimo Ga kad nam gori pod petama jer smo nešto zbrljali ili se nešto otelo našoj kontroli, a tako je važno sve konce držati u svojim rukama..."o bezumni i srca spora", kako veli Sveto Pismo, isti smo kao Jona, koji gunđa na Boga čim mu Bog ne daje komotnost hlada i to biljke kojoj je sam Bog rekao "budi"! Pa se vrtimo oko sebe i svojih potreba kao da nam je sam Maslow u rodu! I nikad kraja nezdravim odnosima, krivim postupcima, nebitnim sitnicama koje nas truju i uništavaju jer jedini put kad odlučimo "misliti" na drugoga je put ogovaranja i kritiziranja koje u sebi često ne nosi ni trunku ljubavi koja opravdava i podnosi, a kamoli prašta i razumije.

Pa se sad vraćam svom štapu...svojoj sobi...I pitam se je li moj Bog doista moje središte i moja luka...ili su moje luke strani brodovi prepuni gusara koji samo opustošuju moju dušu?! I dok su mi prolazile sve te misli glavom upitah sestru sutradan: "Sestro, kako ste sačuvali Boga na prvom mjestu u svom srcu?" A ona će meni skromno: "O sestro, pa ne znam. Samo sam Mu svaki dan ponavljala: Sve Isuse, baš sve, Tebi za ljubav!"

Sad bi netko mogao reći da je sve ovo sladunjavo, fraza ili avijatika, ali duboko u sebi i ti i ja točno znamo kada skliznemo s te Luke i na koji način, samo je pitanje možemo li bilo ti bilo ja u trenutku neke naše potrebe zazvati Ime nad svakim imenom i zavapiti: smiluj mi se i oslobodi me potreba koje me udaljuju od Tebe ili me  vode u grijeh. Jer samo u tim trenutcima raste jakost našeg duha, samo se u tim situacijama možemo naučiti izabirati ono teže, ali itekako vrijedno svakog napora; odricanje, predanje, puštanje, uzdržljivost, ograničenje vlastite slobode tijela, ega, duha... kako bi se i ti i ja jednog dana pronašli sa svojim štapovima, uporišima u životu koji su nas zbližavali s Bogom koji nas čeka u trenutcima spoznaje vlastite bijede i ograničenosti. Jer kad si slab, prijatelju, onda si jak! Jer samo jako mogu gledati oči u oči svoje slabosti, mane, propuste i grijehe i ostati uspravni, s pogledom prema Jedinom važnom.


 

Da biste komentirali, prijavite se.