Mons. Rajič: I dijaspora treba biti solidarna s BiH

Vjerovati u Božju ljubav doista je sve, jer u njoj nalazimo pravi život, ona nam daje snage da nadvladamo sve nevolje, budi u nama nadu za budućnost, približuje nas jedne drugima i sjedinjuje nas s Gospodinom.
Autor: Mario Raguž nedjelja, 18. ožujka 2012. u 00:00

Apostolski nuncij sa sjedištem u Kuvajtu, nadbiskup Petar Rajič zaređen je u Mostaru kao naslovni nadbiskup Sarsenteruma. Rođen je u Torontu u Kanadi. Potječe iz katoličke obitelji Liberana i Dominike r. Mustapić, hrvatskih iseljenika iz Bosne i Hercegovine, točnije iz sela Doljana u župi Dračevo u Trebinjsko-mrkanskoj biskupiji. Nakon završenog fakulteta u Kanadi odlučuje postati svećenik i odlazi u Sarajevo na Vrhbosansku bogosloviju. Po završetku, kao mladomisnik dvije godine radi kao župni vikar u hrvatskoj župi u Torontu. 1989. g. odlazi u Rim na daljnje školovanje, ulazi u vatikansku diplomaciju i postaje doktor kanonskoga prava. Bio je jedan od bliskih suradnika dvojice papa Ivana Pavla II. i Benedikta XVI.

Nadbiskup Rajič je apostolski nuncij za Kuvajt, Bahrein, Katar, Ujedinjene Arapske Emirate i Jemen, te apostolski delegat za Oman i Saudijsku Arabiju. O nedavno završenom Tjednu solidarnosti sa Crkvom i narodom u BiH te aktualnoj situaciji na Arapskom poluotoku nadbiskup Rajič je rado progovorio za portal Laudato.hr.

1. Što mislite o Tjednu solidarnosti sa Crkvom i narodom u BiH koji organizira hrvatski Caritas?

Tjedan solidarnosti je doista hvalevrijedna akcija koju hrvatski Caritas organizira da bi na konkretan način pridonio duhovnim i materijalnim potrebama katolika Hrvata u BiH. Ova akcija ujedno budi osjećaje bratske povezanosti naših vjernika u Hrvatskoj prema sunarodnjacima koji žive u BiH jer im pomažu u njihovim materijalnim potrebama ali i ohrabruju duhovnom snagom vjere. Važno je također buditi u srcima svih Hrvata zanimanje i razumijevanje prema braći po vjeri i narodnosti koji žive u vrlo složenim i teškim uvjetima današnje BiH. Iako se obilježava tjedan solidarnosti u svim nad/biskupijama diljem Hrvatske, držim da bi bilo dobro proširiti ovu akciju i uključiti sve hrvatske župe i misije u inozemstvu, da naše duhovno i materijalno zauzimanje za Hrvate katolike u BiH bude djelotvornije i solidarnost jača. I sveta je riječ: „činimo dobro svima, ponajpače domaćima u vjeri“ (Gal 6,10).

2. Kako se vjernici u Kuvajtu pripremaju za Uskrs? Mogu li uspješno obavljati vjerske dužnosti s obzirom da je u Kuvajtu petak nedjelja?

Katolici u Kuvajtu, a i oni u drugim državama Arapskog poluotoka, pripremaju se za Uskrs kroz cijelu Korizmu s različitim duhovnim i društvenim aktivnostima. Misije i duhovne vježbe organiziraju se u svim župama s iskusnim propovjednicima; molitvena bdijenja s velikim sudjelovanjem vjernika održavaju se tijekom noći i završavaju rano ujutro sa svetom euharistijom; pokorničke službe okupljaju mnoge vjernike na molitvu križnoga puta i pripremaju ih za svetu ispovijed; održavaju se karitativne akcije za siromašne s prodajom hrane i ručnih radova, a sve ove djelatnosti mogu mirno obavljati u župnim prostorijama. Budući da se petkom slavi nedjeljna liturgija (jer je inače neradni dan kroz tjedan), vjernici mogu neometano poći u crkvu i sudjelovati u misnim slavljima.

3. Vidio sam da se u Kuvajtu neke stranke protive izgradnji vjerskih objekata nemuslimanskih zajednica. Jesu li ugroženi sadašnji vjerski objekti i ima li mogućnosti za izgradnju novih crkava?

Nedavno se dogodio značajan izgred gdje je jedan novoizabrani zastupnik u kuvajtskom parlamentu, koji je član jedne radikalne islamske skupine, dao izjavu da u Kuvajtu postoji dovoljno kršćanskih crkava, te ne bi trebalo izgrađivati nove. On je u svojoj izjavi izričito spominjao kršćanske crkve, a ne druge ne-islamske bogomolje i naišao je na žestok odgovor kuvajtske javnosti. Naime, mnogi su Arapi digli svoj glas protiv izjave ovog zastupnika i naglasili da Kuvajt odavno njeguje tolerantan stav prema svim vjerskim zajednicama, posebno prema kršćanima, te su njihova prava na slobodu vjere zajamčena u državnom ustavu. Unatoč ovom izgredu, problem ipak ostaje da kršćanske vjerske zajednice u cijelom poluotoku nemaju dovoljno crkava za svoje pastoralne potrebe te se snalaze po postojećim hramovima, iznajmljenim dvoranama, podrumima te obiteljskim kućama. Iako ima pojedinaca iz radikalnih skupina koji bi htjeli potjerati sve kršćane iz Arapskog poluotoka, teško je vjerovati da će vlasti u bilo kojoj od ovih država srušiti postojeće crkve. Mislim da će ipak uzeti vremena da se stvori društveno i političko ozračje koje bi dozvolilo izgradnju novih crkava, jer je broj kršćana u ovoj regiji u stalnom porastu.

4. Jesu li prava vjernika u drugim zemljama Arapskoga poluotoka drugačija ili ista kao i u Kuvajtu?

Može se općenito reći da su prava kršćana u svim državama Arapskoga poluotoka manje-više jednaka osim u Saudijskoj Arabiji. Naime, u toj zemlji, kršćanima nije dopušteno nikakvo javno izražavanje vjere niti okupljanje na javnim mjestima. Nije im dopušteno imati prostorije za liturgije, niti okupljati se po kućama da bi molili Boga zajedno. U svim drugim državama dopušteno je kršćanima prakticiranje vjere i imaju određen broj vjerskih objekata gdje mogu obavljati kult, koji je ograničen isključivo na te prostore.

5. Vaše poruke čitateljima portala Laudato.hr i hrvatskim vjernicima te Vaša razmišljanja ili meditacija u ovo korizmeno vrijeme?

Kada usporedimo društvene i političke okolnosti na Bliskom Istoku s onima koje naši vjernici uživaju u Domovini, doista smo dužni zahvaliti ponajprije Bogu što živimo u slobodi i što možemo u miru javno ispovijedati svoju vjeru. Dugujemo zahvalnost također i svim hrvatskim mudrim vođama i braniteljima koji su izlagali život u obrani rodne grude, posebno onima koji su položili vlastiti život da bismo mi danas imali svoju neovisnu i suverenu državu. Ne smijemo pustiti zaboravu našu krvavo stečenu slobodu, a također nam ne može biti svejedno što naša braća po vjeri još uvijek ne mogu uživati sva prava u zemljama gdje su se rodili ili doselili, i u kojima čine sastavni dio društva. Papa je više puta uputio apele za mir, za ostvarenje vjerske slobode i ljudskih prava općenito na Bliskom Istoku, zato smo pozvani ujediniti se u molitvi sa Svetim Ocem za sve potrebe Crkve u ovoj regiji.

Korizma je, zato je dobro sjetiti se Isusovih riječi koje smo čuli na početku a koje ujedno vrijede za cijeli naš životni put prema vječnosti: „Ispunilo se vrijeme, približilo se kraljevstvo Božje! Obratite se i vjerujte evanđelju!“ Dao nam je i metodu: molitvu, kojom sagibamo svoj „ja“, svoje umišljene glave i tražimo pomoć od Boga; post, kojim nadziremo svoje tjelesne požude; milostinju, kojom se odričemo svoje sebičnosti i konkretno mislimo na potrebnike oko sebe. Isus nas potiče na stalno obraćenje, da odbacimo naš ljudski egocentrični način razmišljanja i djelovanja, i da usvojimo njegov božanski način djelovanja – „pojavila se ljubav Božja (humanitas Dei), spasiteljica svih ljudi“ (Tit 2,11) - kako ne bismo izgubili priliku koju nam Bog nudi da imamo život u punini i u vječnosti. Isus traži od nas da vjerujemo evanđelju, njegovoj radosnoj vijesti da u Bogu, koji se nama objavio kao Otac i koji nas voli svojom vječnom ljubavlju, nalazimo sve što nam treba za život. Vjerovati u Božju ljubav doista je sve, jer u njoj nalazimo pravi život, ona nam daje snage da nadvladamo sve nevolje, budi u nama nadu za budućnost, približuje nas jedne drugima i sjedinjuje nas s Gospodinom.

Da biste komentirali, prijavite se.