Nadbiskup Devčić: Budimo primjer žive vjere poput sv. Vlaha

Na svetkovinu sv. Vlaha u Dubrovniku Misu je predslavio nadbiskup riječki, mons. Ivan Devčić.
Autor: IKA/Laudato/K.P. Photo: IKA subota, 03. veljače 2018. u 16:13

Pontifikalno misno slavlje na svetkovinu dubrovačkog parca sv. Vlaha, u subotu 3. veljače, okupilo je ispred dubrovačke katedrale dvanaestoricu biskupa i nadbiskupa, sedamdesetak svećenika i mnoštvo domaćih vjernika i hodočasnika iz drugih krajeva koji su unatoč kiši koja je povremeno jako padala pobožno sudjelovali na misi.

Misu je predslavio riječki nadbiskup Ivan Devčić, a dubrovački biskup Mate Uzinić u zahvalnoj riječi na kraju istaknuo je kako su mu neki rekli da sv. Vlaho ove godine izgleda neće učiniti svoje 'famozo čudo od čudesa', što podrazumijeva lijepo vrijeme za vrijeme glavnih slavlja feste, te je istaknuo da je Parac učinio svoje 'famozo čudo od čudesa' ali na jedan drugačiji način, a to je da su vjernici unatoč kiši ostali i pobožno sudjelovali u misi. "Nije pravo čudo kad 'siđemo s križa', kad nam sve ide onako kako treba, nego kad ostanemo na križu i znademo biti strpljivi u stvarima koje nam baš i ne odgovaraju.

- Evo, to ste vi danas pokazali. Zato ste vi 'famozo čudo od čudesa sv. Vlaha'. Hvala vam. Bog vas blagoslovio. I živio sv. Vlaho! - kazao je biskup Uzinić.

Nadbiskup Devčić u propovijedi je govorio o ispravnom načinu slavljenja svetaca zaštitnika kojima je premrežena cijela Hrvatska, ali i o drugim crkvenim slavljima koja se sve više slave „na posve svjetovan način". Istaknuo je primjer starih Dubrovčana koji su svoju vjeru znali pretvoriti u djela te potaknuo vjernike da svojim mladima daju primjer žive vjere. A živu vjeru u Krista imao je i sv. Vlaho što je posvjedočio davanjem svoga života kao svjedočanstva svoje vjere u Krista.

U uvodu propovijedi kazao je kako su države i gradovi oduvijek imali vojsku i policiju, svoje čuvare koji su ih štitili od vanjskih neprijatelja i brinuli se za unutarnji red, a kod kršćana se, pored toga, od najstarijih vremena ustalio običaj svoje gradove i zemlje, pa i obitelji i pojedince, stavljati pod zaštitu nebeskih čuvara, bilo anđela ili svetaca, a posebno mučenika. Kazao je kako se oko crkve posvećene gradskom ili mjesnom patronu nastajao i širio se grad, tako da je crkva bila njegovo ne samo duhovno nego i prostorno središte.

Štovanje svetih zaštitnika bilo je stanovnicima trajno nadahnuće za vjerničku pobožnost, kao i za razne oblike kulturnog stvaralaštva i društvenog organiziranja. "Sveti su ih zaštitnici na taj način povezivali s Bogom, ali i jedne s drugima, ukoliko su im zajedno upućivali molitve, slavili ih pjesmom i častili prigodnim pobožnostima i običajima. Ukratko rečeno, sveti su zaštitnici bili simboli identiteta grada ili mjesta, kao i horizontalnog i vertikalnog zajedništva stanovnika", rekao je riječki nadbiskup.

Nadalje je primijetio kako je to što je oduvijek bilo prisutno kod svih kršćanskih naroda, bilo je i kod nas, a to se može vidjeti na svakom koraku. Kao primjer pobrojao je gradove na hrvatskoj obali od sjevera do juga i njihove svece zaštitnike: sv. Tomu, sv. Mavra, sv. Vida, sv. Kvirina, Mariju na nebo uznesenu; sv. Stošiju i sv. Kreševana, sv. Mihaela arkanđela i sv. Jakova, sv. Ivana Trogirskog i sv. Lovra, sv. Dujma, sv. Klementa, sv. Stjepana I. i sv. Vlaha. Slično je i sa gradovima u unutrašnjosti, tako da je netko s pravom rekao da je "Hrvatska u rukama svetaca", kazao je nadbiskup Devčić.

Ustvrdivši da je domovina Hrvatska doista premrežena svecima, nadbiskup Devčić postavio je pitanje "jesmo li i mi, njihovi današnji štovatelji, tako s njima poistovjećeni, da se i za nas može reći da smo 'narod u rukama svetaca', u smislu da svece ne samo štujemo nego i životom nasljedujemo". Kazao je da bez nasljedovanja svetaca svojim životom i djelom "ne može se ni govoriti o njihovu pravom štovanju, jer istinski ih štuje samo onaj koji ih nasljeduje", te istaknuo: "Štovati znači nasljedovati!" Blagdani svetaca su zato prigoda za sabiranje i preispitivanje što nam ti sveci zapravo znače, koju ulogu imaju u našem životu, koliko nas kao kršćanski narod duhovno povezuju i nadahnjuju.

Nadbiskup je proslave gradskih zaštitnika usporedio s proslavama adventa, Božića pa i Uskrsa, "gdje se izvorno kršćanski dani i blagdani…slave na posve svjetovan način, tako da od kršćanskoga sadržaja ne ostaje gotovo ništa osim imena". Ako se sadržaj i smisao Božića svede na svečanu trpezu i veselo druženje, može se svetkovati kad god se pruži prilika. "Ali nije glavni problem u tome ako, iz kulturoloških ili tome sličnih motiva, izvorno kršćanske blagdane tako slave oni koji ne vjeruju; problem je kada ih na sličan način slave i oni koji se deklariraju kao vjernici. A ruku na srce, to u današnje vrijeme nisu rijetki slučajevi", istaknuo je nadbiskup Devčić.

Potom je skrenuo pozornost na ispravan način slavljenja kršćanskih blagdana: "Ako se za slavlje blagdana ne pripremamo na vjernički način molitvom, postom, dobrim djelima, slavljenjem sakramenta ispovijedi, ako se ne trudimo oko duhovne obnove i sabranosti, ako nam je sve drugo u pripremi za blagdan važnije od duhovnoga, u našem će vjerničkom slavlju svjetovni moment nužno prevladati nad vjerničkim."

U nastavku propovijedi riječki nadbiskup rekao je kako je važno u pripremi za blagdan župnog ili biskupijskoga patrona nastojati obnoviti svoje znanje o njemu, "ne radi znanja samoga nego kako bismo bolje upoznali ono što od njega možemo naučiti za svoj život, u čemu ga možemo i trebamo nasljedovati u našem vremenu".

Dodao je da su se stari Dubrovčani očito trudili u tom smislu upoznati svog nebeskog zaštitnika i od njega učiti, a kao primjere naveo je kako su znali da je sv. Vlaho bio liječnik koji se posebno brinuo za djecu i siromašne, pa su sukladno tome poduzimali neke konkretne akcije: već 1357. u samostanu Male braće otvorili su ljekarnu, koja bez prekida djeluje do danas; godine 1290. otvorili su u samostanu sv. Klare i prvo sirotište za napuštenu djecu, a u 15. st. Je jedna takva ustanova ustanovljena.

- Čovjekoljublje i bogoljublje njihova svetoga zaštitnika motiviralo ih je da u svome gradu zabrane ropstvo - kazao je nadbiskup, dodavši kako je to bila prva takva zabrana u Europi donesena čak 400 godina prije ukidanja ropstva u SAD-u.

"Ne pokazuje li sve to koliko je snažno primjer sv. Vlahe utjecao na stare Dubrovčane i na organizaciju i život cijeloga grada. Doista, njihovo štovanje sv. Vlaha nije za njih bila nikakva tradicija, nikakav običaj, nego izraz njihove vjere i životnog nasljedovanja svoga zaštitnika", kazao je propovjednik i nastavio: "S tom vjerom ste mu se i vi, današnji Dubrovčani, obraćali za pomoć u teškim trenucima opsade grada za vrijeme Domovinskog rata, i nije vas iznevjerio. To neka bude zalog da ga uvijek zazivate u potrebama, osobnim i zajedničkim, ali i da slijedite primjer njegove vjere u svom životu."

Propovjednik je potom citirao riječi sv. Pavla: "Nasljedovatelji moji budite, kao što sam i ja Kristov" (1 Kor 11, 1), kazao kako je sv. Vlaho bio nasljedovatelj Kristov i pozvao vjernike da i oni od svetaca uče kako i oni to mogu biti. Nasljedovatelji u življenju po evanđelju, nasljedovatelji bez pretvaranja i kalkuliranja, istaknuo je nadbiskup i podsjetio na misno čitanje i primjer starca Eleazara iz Druge knjige o Makabejcima, koji odbija prijedlog svojih prijatelja o pretvaranju kako bi izbjegao smrt. Eleazar je to odbio riječima: "Ne dolikuje našoj dobi pretvarati se, pa da mnogi mladići pomisle kako je Eleazar sa devedeset godina prešao na tuđinske običaje" (2 Mak 6,24-25).

U tom kontekstu nadbiskup Devčić potaknuo je vjernike na promišljanje o tome kako se i oni mogu malo više potruditi davati svojim mladima primjer žive vjere. Sv. Vlaho očito je u ključnom trenutku svoga života slično razmišljao te je odlučio radije prihvatiti mučeničku smrt nego svojom nepostojanošću sablazniti vjernike koji su mu kao biskupu bili povjereni, dodao je nadbiskup i primijetio kako sveci i mučenici bili neki nadljudi nego su bili svjesni svoje slabosti, ali i snage koja im je dolazila od Boga. Svaki svetac, posebno svaki mučenik, izabirao je s Kristom umrijeti, vjerujući da će s njime uskrsnuti na novi život. Neka nam sv. Vlaho izmoli takvu vjeru i hrabrost, zaključio je nadbiskup Devčić.


 

Da biste komentirali, prijavite se.