Danas je u maloj dvorani bivšeg samostana sv. Klare u Dubrovniku održano predavanje za svećenike dubrovačke biskupije u sklopu obilježavanja 13. Tjedna psihologije. Predavanje su održali Silvia Sokal Gojavić, mr. spec. kliničke psihologije i don Josip Lebo, mr. psihologije, piše Biskupija.

Sokal Gojavić uvodno je objasnila što je sagorijevanje, kako se događa i što se može napraviti s tim. Kazala je kako se sedamdesetih godina prošlog stoljeća počelo sve više razgovarati o ovom problemu kada je uočeno da razina stresa na poslu utječe na sposobnost čovjeka na rad. Pojasnila je kako je sagorijevanje rezultat svakodnevnog kroničnog stresa te da se pritom mijenja tolerancija osobe na emocionalnu napetost koja dovodi i do problema u odnosu prema drugim ljudima.
 

Istaknula je da se suočavanje sa sagorijevanjem može dogoditi na individualnoj, socijalnoj i institucionalnoj razini. Navela je primjere proaktivnog i reaktivno suočavanja te se zadržala više na objašnjavanju prevencije sagorijevanja. Među ljudima koji su podložni sagorijevanju u svom pozivu su i svećenici. Stoga je potrebno biti smiren, imati razumijevanja za ljude, biti empatičan, a teško je cijelo vrijeme biti takav.
 

Svećenik i psiholog Lebo u svom izlaganju naglasak je stavio na teološko-pastoralni pristup procesu izgaranja u svećeničkom pozivu. Istaknuo je više puta važnost radosti u svećeničkom životu te naveo misli pape Franje iz pobudnice Evangelii gaudium koje na to upućuju.

- Svećenički poziv u sebi uključuje visoke ideale, koje sami svećenici sebi postavljaju, ali svijest o vlastitom pozivu i osobne čežnje koje su povezane sa svećeničkim pozivom i očekivanja zajednice. Sve su to zahtjevi koje treba ispuniti - kazao je mr. Lebo dodajući da su razočaranja prisutna i u svećeničkom pozivu te da se ne mogu izbjeći.

Nabrojio je i opisao neka od tih razočaranja te nastavio govoriti o tome kako se ophoditi s razočarenjima i kojih sredstvima ih se može ublažiti i ukloniti. 

- Razočarenja u svećeničkom pozivu zamagljuju radost svećeničkog života, ali ona pripadaju životu i ne može ih se izbjeći. Zato ih valja ispravno shvatiti i znati se s njima ophoditi i znati prihvatiti svoje granice, kao i granice drugih ljudi - objasnio je.

 

U zaključku je napomenu da je živi i osobni odnos s Isusom ključan za radostan i smislen svećenički život, ali je također važan kvalitetno svećeničko zajedništvo i prijateljstvo kako bi se sačuvali od izoliranosti i usamljenosti, te vremena za odmor i opuštanje kako bi se spriječilo izgorijevanje i trošenje u napetom aktivizmu.