U organizaciji Centra ''Za život i obitelj'' Požeške biskupije i Katoličke osnovne škole u Požegi, 23. studenog 2017. održana je kateheza za očeve i majke na temu ''Ranjeno očinstvo i ranjeno majčinstvo''. Katehezu su održali vlč. mr. Ivica Bošnjak duhovnik Katoličke osnovne škole u Požegi i Ana Matković, psihologinja i voditeljica Centra ''Za život i obitelj'' Požeške biskupije. Na samom početku, voditeljica Centra ''Za život i obitelj'' Ana Matković, istaknula je kako kateheza ima za cilj osnažiti očeve i majke u njihovom življenju poslanja kako u obitelji, tako i u Crkvi i društvu te ukazati kako su patnje i rane sastavni dio života i da postaju spasonosne ako ih predamo Stvoritelju. U prvom dijelu kateheze, vlč. mr. Ivica Bošnjak je ukazao na Boga Stvoritelja kao izvor majčinstva i očinstva, koji u sebi ujedinjuje najljepše od očinstva i majčinstva (autoritet, dobrotu i nježnost). Istaknuo je kako jezik vjere crpi iz ljudskoga roditeljskoga iskustva, jer su roditelji, kao suradnici ljubavi Boga stvoritelja, na neki način prvi Božji predstavnici svome djetetu.
- No, ljudsko iskustvo pokazuje također da su roditelji pogrešivi i da mogu izobličiti očinski i majčinski lik. Zato treba imati na umu da Bog nadilazi ljudsko očinstvo i majčinstvo, iako im je on izvor i mjerilo: Nitko nije otac kao što je Bog – rekao je.
Psihologinja Ana Matković, progovorila je kako su ranjenosti tijekom ovog života neminovnost, bilo da ih sami doživljavamo, bilo da ih, svjesno ili nesvjesno, nanosimo drugima. Navela je kako o čovjekovoj ranjenosti (povredama koje se događaju u čovjeku, a nisu pristupačne vanjskim osjetilima) progovara Papa Ivan Pavao II, u svojoj enciklici Salviciti doloris, navodeći kako je patnja nešto šire od bolesti, nešto složenije i dublje ukorijenjeno u samu ljudsku narav. Navodeći rezultate psiholoških i neuroloških znanosti o negativnim reakcijama i posljedicama izranjenosti, istaknula je kako je za ispravno življenje svojeg očinstva i majčinstvo važno moći prepoznati vlastite boli, rane i slabosti.
Kroz pitanja, o kojima su sudionici promišljali u radu u skupini, potaknulo ih se da zarone u svoju nutrinu i kroz taj korak pokušaju uočiti što njih osobno ranjava i boli. Kako su sudionici bili podijeljeni u tri skupine, voditeljima se priključila i psihologinja Silvija Crnković.
Po završetku rada u skupinama, vlč. mr. Ivica Bošnjak, kroz iskustvo jednog čovjeka, ukazao je kako je u liječenju ranjenosti važna spremnost na prihvaćanje žrtve te spremnost na opraštanje uz Gospodina. Završnom molitvom ukazalo se kako su na Isusovom križu sve naše rane – tjelesna, duhovne i duševne - iscijeljene, iskupljene i osmišljene.