Sisački biskup Vlado Košić predvodio je u katedrali Uzvišenja sv. Križa u Sisku misno slavlje tijekom kojeg je posvetio ulja za sakramente krštenja, potvrde, bolesničkog pomazanja i sv. reda. U koncelebraciji bilo je šezdesetak svećenika, a svečanost su uveličali i bogoslovi i sjemeništarci Biskupije.

Na početku homilije biskup je čestitao okupljenim svećenicima i đakonima dan ustanovljenja sv. reda

- Čuli smo u Evanđelju kako je Isus u svom zavičaju, u nazaretskoj sinagogi, čitao i tumačio tekst Izaije proroka koji smo čuli u prvom čitanju. Tu prorok govori o pomazanju Duhom Svetim, jer Mesiji (što znači Krist, Pomazanik), te koje zadaće ima Mesija upravo po tom pomazanju. Duh Sveti ne pomazuje izabranika Božjega da bi ovaj uživao u toj milosti da ga Bog izabire i osobito voli. On mora preuzeti posebno poslanje, poći drugima, i to potrebnima: siromasima, onima koji su srca slomljena, zarobljenicima, sužnjima, dakle razveseliti sve ožalošćene, donositi ljudima nadu… Mi smo dakle svojim poslanjem okrenuti drugima, našoj braći - poručio je biskup nakon čega je posjetio na katehezu pape Franje 'Današnji misionari nade' od 4. listopada 2017. godine te pismo Kongregacije za nauk vjere 'Placuit Deo – Svidjelo se Bogu' o nekim aspektima kršćanskoga spasenja, izdanu 22. veljače ove godine.

U nastavku biskup je upozorio okupljene kako se prezbiteri i đakoni susreću s raznim potrebama koje imaju današnji ljudi, a najčešće s potrebom da im se otvore oči.

- Isus je kao Pomazanik Gospodnji bio poslan otvarati 'vid slijepima' (Lk 4,19). I mi doživljavamo da se ovaj 'danas' koji trajno odjekuje u Crkvi, upravo po službi koju po Božjoj milosti mi vršimo, odnosi velikim dijelom na to otvaranje očiju onih koji su slijepi, slijepi vidjeti istinu, spoznati Gospodina i otvoriti mu srce. Stare hereze, o kojima je progovorio papa Franjo kao i pismo Kongregacije 'Placuit Deo', naime pelagijanizam i gnosticizam, i danas mutatis mutandis nalaze mjesta u suvremenim zabludama s kojima čovjek pristupa svojoj slobodi i sreći – ili kako bismo teološki rekli: spasenju. Misliti da sve čovjek može sam, da može svojim silama zaslužiti spasenje, odnosno da isključivo o njemu samom ovisi biti sretan i slobodan, zabluda je, duhovno sljepilo koje mi moramo uklanjati. I to prvo na sebi, tako da sami ne pretjerujemo u aktivizmu i silnim pothvatima – pastoralnim, građevinskim, stalnim događajima visokog intenziteta, a onda da i naše vjernike poučavamo molitvi, meditaciji, skromnosti, strpljivosti, zadovoljstvu s malim i shvaćanju da je samo Bog dosta. Druga je zabluda u tome da se uranja samo u duhovne sfere, da se traži gotovo neka nirvana, i u toj duhovnoj izolaciji nit se traže nit se vide drugi oko nas… Primat nutarnje spoznaje Boga nosi mnoge suvremene duhovne pokrete čiji se članovi posve izdvajaju iz svojih obveza – u obitelji, u školi, na radnom mjestu, u župi… sve im to izgleda nevažno. No, i to je sljepilo, i to ne vodi spasenju, tj. sreći i duhovnom miru, slobodi čovjekove duše. Treba dakle znati spajati i rad i molitvu, i akciju i kontemplaciju. I za nas je to napast – samo vršiti svoje liturgijske čine, zatvoriti se u zidove crkve i farofa, i čekati ljude. Papa Franjo nas sve šalje – gotovo tjera – van: poći na periferije, vidjeti ljude, približiti se svakome koji je u potrebi - ustvrdio je biskup.

Na kraju biskup je pozvao sve da u godini bl. Alojzija Stepinca uče od njega koji je uzor svim vjernicima, te ga je i sveti papa Ivan Pavao II. nazvao kompasom.

- Neka on i nama pokazuje put, put našeg svećeništva: u molitvi i zalaganju za naše bližnje, za naš hrvatski narod - zaključio je biskup nakon čega su okupljeni prezbiteri obnovili svoja svećenička obećanja.