Predstavljena knjiga Igora Vukića 'Radni logor Jasenovac'

Predstavljanje knjige publicista i novinara Igora Vukića ''Radni logor Jasenovac“ održano je u srijedu, 24. listopada u Dvorani sv. Ivana Pavla II. u sisačkom Velikom Kaptolu.
Autor: Stjepan Vego/Laudato/M.S. Photo: Stjepan Vego četvrtak, 25. listopada 2018. u 09:39
Uz brojne Siščane predstavljanju je nazočio i sisački biskup Vlado Košić te generalni vikar mons. Marko Cvitkušić.
 
Govoreći o knjizi i rezultatima svog desetogodišnjeg istraživanja Vukić je rekao kako ona donosi dokaze kako to nije bio logor u kojem je bilo masovnog ubijanja.
 
- Dokaz za to su dokumenti koje sam pronašao, izjave ljudi koji su prošli kroz njega te materijalni dokazi, odnosno nepostojanje istih. Najveći dio Židova koji su internirani u Jasenovac deportirani su u njemačke logore i na žalost od tamo se više nisu vratili. U prvo vrijeme NDH u logor su odvođeni oni koji su učinili neka nedjela protiv države, no s vremenom je za Židove počelo vrijediti pravilo da se mogu zatočiti samo zato što su Židovi. Najduža kazna bila je tri godine, nakon odsluženja kazne zatočenici su puštani, a neki i prije, kad su imali dobre zagovornike ili s drugih razloga. Osim Židova i Roma drugi zatočenici nisu internirani u logor samo zbog svoje nacionalne ili vjerske pripadnosti. Tako da nitko u logor nije doveden, a kamoli ubijen samo zato što bi bio Srbin ili pravoslavac, uvijek je i kod njih, uostalom kao i kod Hrvata, razlog internacije bilo neko protudržavno djelovanje, rekao je autor.
 
Vukić je istaknuo i kako svoje istraživanje temelji na fundusu Hrvatskog državnog arhiva u Zagrebu, tj. na 700 arhivskih kutija jugoslavenske Zemaljske komisije za utvrđivanje zločina okupatora i njegovih pomagača, na 200 kutija dokumenata administrativnih i vojnih vlasti NDH te na golemoj građi OZN-e i UDB-e. Kao posebno važno Vukić je istaknuo iskaze i svjedočenja bivših logoraša.
 
- Fond ZKRZ vrlo je zanimljiv jer je ta komisija bila poluga za jačanje komunizma. Pred njom su iskaze dali brojni bivši logoraši, koji su u većini govorili kako su u logoru radili i nisu vidjeli masovna ubojstva. Te izjave ranije nisu bile naširoko objavljivane, nego se u javnosti vrtio manji broj propagandnih iskaza. Mi danas na sreću živimo u kakvoj-takvoj demokraciji i ovo je druga knjiga u kojoj se mogu naći iskazi tih ljudi. Dakle, ti se iskazi nalaze u dokumentima koji nisu izmišljeni već su to zapisnici koje su napravile komunističke vlasti. Naravno, to što su ti ljudi govorili nije se tadašnjoj vlasti svidjelo pa je to sve otišlo u arhiv i zaborav. Sedam godina nakon osamostaljenja Hrvatske u državni arhiv je stiglo i 200 kutija autentičnih dokumenata iz vremena NDH, točnije iz arhiva Ustaškog redarstva, gdje smo pronašli stvari za koje smo mislili da su uništene, a zapravo otkrivaju stvarnu istinu. Jedna od tih stvari su popisi zatvorenika koji su nakon odslužene kazne pušteni kući, poručio je Vukić.
 
Kao najveću i najgoru laž o logoru u Jasenovcu Vukić je istaknuo navodno ubijanje 20 000 djece, a koju posebno u zadnje vrijeme forsiraju srpski političari.
 
- Ni u jednom dokumentu, kao i izjavama zatočenika, nema traga da je ikad u jasenovačkom logoru boravio tako velik broj djece. Djeca zatečena nakon bitke na Kozari, odnosno djeca koja su odvojena od roditelja poslanih na rad u Njemačku, bila su preko sabirnih centara prebačena u dječja prihvatilišta u Sisku, Zagrebu i Jastrebarskom, a zatim je odatle najveći dio dan na udomljavanje hrvatskim obiteljima. Imamo zapise da su hrvatski vojnici na Kozari znali nalaziti skupine od pedesetak izgladnjele i bolesne djece koja su sama lutala po šumama, ta su djeca odvedena u zagrebačku Vinogradsku bolnicu, a zatim smještena u udomiteljske obitelji. Vi se sigurno vrlo dobro sjećate kako su sedamdesetih i osamdesetih, baš ovdje u Sisak, dolazili ti ljudi koji su spašeni u prihvatilištima, zahvaljivajući na tome i obiteljima koje su ih prihvatile, a mi sada imamo ljude, Hrvate, koji za Sisak govore da je bio logor u kojem su se djeca ubijala. Naravno da u to doba Drugog svjetskog rata, nestašice hrane i gladi, te slabo razvijene medicine puno djece nije preživjelo jer su bili zaraženi s raznim bolestima, ali djeca nisu ubijana i sve se činilo što je bilo moguće da ona prežive. To najbolje govore i brojne humanitarne akcije koje su oglašavane i u novinama te uostalom zbrinjavanje djece u obitelji. I rad Dijane Budisavljavić bio je dio toga, a njezin rad je odobrila i organizirala tadašnja država. Priča o 'dječjim logorima' je strašna laž i manipulacija povijesti protiv koje se svatko od nas treba boriti na svom području. To je bila jedna velika humanitarna akcija i to tako treba kazati, poručio je Vukić.
 
Na kraju Vukić je rekao kako se ipak malim koracima dolazi do promjena te političari i povjesničari, koji ne zatvaraju oči pred istinom, ipak počinju govoriti o tom problemu kao i problemu stvarnog broja žrtava na području tog logora.   


Da biste komentirali, prijavite se.