Od bankara do svećenika. Tako bi se na najkraći mogući način mogli sažeti priču don Danka Kovačevića, 39-godišnjeg svećenika Splitsko-makarske nadbiskupije.



Dugo vremena svećenički poziv kucao je na njegova vrata. Ali strpljivo. Onako, nježno, poput svilenog rupca. Nenametljivo. Don Danko je u međuvremenu završio ekonomiju, radio je u banci kao financijski savjetnik nekoliko godina i onda...



- I onda se dogodio jedan 'kairos', jedan sretan trenutak kada su se okolnosti poklopile tako da sam mogao ispuniti jednu staru životnu želju. Došao je trenutak da odgovorim svom životnom pozivu od malih nogu - kaže don Danko istaknuvši da u njegovom slučaju nije riječ o kasnom zvanju nego o kasnom 'odazvanju'.



S 32 godine na 'leđima' odlučio je krenuti u izobrazbu za svećenika. Godine su to kada svećenici redovito imaju već pet do šest godina 'staža', ali za njega je to bio novi početak. 



- Do tada sam radio u ugodnom okruženju, imao sam ugodan posao, plaću i dobre kolege. Čovjek bi pomislio: 'pa što ti još nedostaje?' Ali to je ono što se u našem žargonu kaže 'zlatni kavez', na neki način čovjek je iznutra nezadovoljan - prepričava don Danko.

Kazao je kako je kroz razgovore s kolegama i strankama vidio da mladi ljudi traže odgovore. Oni su bili dobro situirani, ali nisu bili zadovoljni. 



- Bilo je pitanje tko će im pružiti te odgovore. To može samo onaj tko živi svoje kršćanstvo, tko je aktivan vjernik. Ja sam osjetio poriv da ne želim živjeti tako, ne želim živjeti 80 posto nego iz sve snage. To je za mene značilo odazvati se duhovnom pozivu koji je u meni rastao.



Dugo vrijeme se opirao, kao da je želio živjeti 'na dvije stolice'. Međutim, u susretu s Isusom Kristom kroz Sveto pismo, kroz ljude i molitvu uspio se ohrabriti i ići naprijed.



U bogosloviju je stupio 2012. godine upisavši studij teologije na Katoličkom bogoslovnom fakultetu u Splitu. Nakon dugo vremena ponovo se vratio u 'školske klupe'.



- Netko jednom reče: radi ono što voliš i nećeš morati raditi do kraja života. Tako je i sa studijem. Pozvani smo svi, na tragu Kierkegaarda, pretvoriti onu najdublju strast (vjera) u dužnost. Kad sam nakon srednje škole upisivao prvi studij, uzeo sam brošure svih studija sa sveučilišne smotre, stavio ih na hrpu u svojoj sobi i metodom eliminacije uklanjao sa hrpe jednu po jednu brošuru vodeći se onim 'što me najviše privlači'. I nakon nekoliko pokušaja na stolu je zadnja uvijek ostala brošura teologije - opisiva don Danko koji je kao student teologije bio najbolji u svojoj generaciji.

Kako kaže, sa 18 godina nije mogao zamisliti da može živjeti po evanđeoskim savjetima do kraja života. Ipak, dvadeset godina kasnije stao je pred nadbiskupa, izrekao obećanja i bio posvećen za svećenika. Bio je to emotivan trenutak kojeg mu je i danas teško opisati.



- S jedne strane, kao da sam osvojio jackpot na lutriji. Kao da sam se probudio iz neugodnog sna koji je trajao 20 godina i nasmješio se ugodnoj javi. Osjećaj je to da si konačno na pravom mjestu, u pravo vrijeme. Napušta te ona nutarnja grižnja jer živiš ono što nisi. Kao da si skinuo željeznu masku koja te gušila. S druge strane, javlja se snažan i trajan osjećaj svetog nemira, spoznaja da si nedostojan, nevjeran i nedorastao takvome daru - svjedoči 'mladi' župnik.



Trenutno obnaša službu župnika Pohođenja Blažene Djevice Marije na Spinutu u Splitu. Od svojih hobija ističe pisanje, a vjerujemo da ste barem jednom naletjeli na neke od njegovih komentara poznatih filmova.



- Na pisanje me potiče evanđelje. Ono je scenarij ispod i iznad svih scenarija. Filmskim govorom, svi smo pozvani kao Neo u Matrixu vidjeti tu 'matricu', taj kod, po kojoj je sve formirano, 'spermatikos Logos' kako rekoše crkveni oci. Mene taj 'kod' proganja, neda mi mira, kao da nosim  žeravicu u utrobi. Pisanje članka je kao proces odstranjivanja 'gremlina' iz želuca. Nemaš mira dok ne ugleda svjetlo dana, a nikad kraja pisanju. Premalo vremena imam a bez pisanja njega ne mogu. To mi je kisik. Terapija. Volim teologiju. Pozdravljam ovim putem svoje bivše i sadašnje urednike i ispričavam se tko zna koji put na probijenim rokovima i nedovršenim tekstovima - kazao je don Danko koji nam je zadnjom rečenicom nadasve izmamio smijeh na lice.

Na kraju našeg razgovora vjernicima je uputio poruku prema broju 22 pastoralne konstitucije Gaudium et spes. Ono govori o Kristu kao novom čovjeku, koji je uistinu postao jedan od nas kako bi nas po njemu Bog pomirio sa sobom i izbavio nas iz ropstva đavla i grijeha. Krist je umro za sve, riješio je zagonetku boli i smrti kako bi nam darovao život da, kao sinovi u Sinu, možemo vikati u Duhu: 'Abba, Oče!'