Povodom svetkovina svetog Vlaha, dana ‚ki dohodi nami jednom na godište‘, s radošću se prisjećam svih Festa svetog Vlaha kojima sam kao dubrovački biskup bio domaćin i na kojima sam susretao brojne vjernike koje je okupljala ljubav prema Parcu i uzvanike koji su tu tisućljetnu ljubav Dubrovčana prema svom nebeskom zaštitniku prepoznavali i cijenili. Festa svetog Vlaha, simbol duha slobode, najljepša je ‘memorija stoljeća ’.

Prisjećam se i svog biskupskog ređenja prije 30. godina, 14. siječnja 1990. godine, ispred dubrovačke katedrale po rukama blagopokojnog kardinala Franje Kuharića, o čemu sam ovih dana u jednom razgovoru rekao da je to bilo vrijeme kad je Dubrovnik bio na prekretnici. Već u siječnju se osjećalo ozračje promjena, u narodu se osjećala želja i nada da se primičemo nečemu čemu ćemo se radovati. To je promjena sustava, komunizam slabi, demokratsko ozračje se približava. U tom ozračju preuzeo sam dužnost biskupa i Dubrovnik sam doživio u pravom slobodarskom duhu.

Na ređenju je bio lijep, sunčan dan, okupilo se 15 biskupa. Ali nije dugo trajalo to sunčano razdoblje. Ubrzo je došla nevolja, agresija, rat koji su obilježili početak moga biskupskog služenja u Dubrovniku. Upravo na temelju simbola Dubrovnika koji je opisan u riječi sloboda, 'libertas', za svoje biskupsko geslo tada sam odabrao rečenicu koja se pripisuje svetom Augustinu, a koja glasi: '(U bitnome) jedinstvo – (u dvojbama) sloboda, (a u svemu) ljubav'. Naime, cijela izreka glasi: 'In necessariis unitas, in dubiis libertas, in omnibus caritas', 'u nužnomu jedinstvo, u dvojbenomu sloboda, a u svemu ljubav'. Kad sam to pročitao, tekst mi je djelovao privlačno, pa sam to 'posvojio'. Budući da je povijest Dubrovnika bila protkana borbom za slobodu, 'koju nam višnji Bog je do', spomenuta rečenica bila mi je nadahnuće da se odlučim za to geslo. Pomalo sam se identificirao s njime i s vremenom sam otkrio kako je ono praktično i korisno, kako u osobnom odnosu s drugima, tako i u međuodnosu u obitelji, zajednicama, društvu.

Dubrovnik, kao i Zadar u kojem sada djelujem, imaju svoju bogatu narodnu i kulturnu prošlost na koju se s ponosom gleda i cijeni. A zajedničko im je bilo da su za svoju narodnu i kulturnu svijest i slobodu puno pretrpjeli, posebice tijekom Domovinskoga rata. Prisjećam se i kako mi se nije bilo lako rastaviti od Grada svetog Vlaha i njegovih odanih štovatelja s kojima sam proboravio dvadeset godina i zahvaljujem Bogu što sam u kleru i u Bogu posvećenim osobama tada našao vrijedne suradnike na njivi Gospodnjoj, te susreo mnoštvo odanih vjernika laika koji vole Crkvu, Papu, biskupa i sve što je lijepo, dobro i sveto. Rado sam u godinama svoje službe u Dubrovniku, iako nisam bio niti pomorac, niti kapetan, kao susjed dolazio na Goricu svetog Vlaha odakle sam znao zazvati Božji blagoslov, zaštitu Parca na sve ljude drage mi Biskupije. Kada je Festa svetog Vlaha, dubrovačkog zaštitnika, upisana na Unescovu listu nematerijalne baštine čovječanstva tada sam kao biskup dubrovački i predsjednik Vijeća HBK za kulturu i kulturna dobra uputio pismo čestitku i pismo zahvale tadašnjem ministru kulture RH Boži Biškupiću. 'Nakon spomeničke jezgre Grada iz 1979., ove godine i svečanost feste svetoga Vlaha upisana je kao nematerijalna baština čovječanstva. Dubrovački se Parac doista toliko srastao s Gradom i s njegovim stanovnicima da je Dubrovnik nezamisliv bez njega. Dapače, on ga drži u svojoj ruci i štiti ga ‘od svih zala’, jer to je njegov Grad, a on njegov odabrani Parac koji ga zagovara i vodi njegovu obranu.

A to zapravo odgovara njegovoj službi i imenu: ‘parčiti’ je stara dubrovačka riječ sa značenjem uzeti nekoga u obranu, voditi njegovu parnicu. Taj događaj sve 'obvezuje još više čuvati tisućljetni vjernički identitet prožet kultom svetoga Vlaha'. 'Njegovi pak štovatelji u Gradu zahvalni su svima koji poštuju i otkrivaju što nam sve znači tradicija i festa ovoga osobitog sveca. Ona je živo svjedočanstvo vjerničke i umjetničke kreativnosti koju je stoljećima izražavala kršćanska zajednica kako bi dala sjaj i ljepotu obrednim mjestima u pobožnosti, duhovnosti i religioznom životu. Fluid tog vjerskog, umjetničkog i narodnog nadahnuća, koji se uz festu njegovao i skladno prenosio s koljena na koljeno, Crkva dubrovačka ljubomorno čuva jer je upućuje na ljepotu domovine koja je na nebesima, te pri tom čini razumljivim i prihvatljivim, čak i dodirljivim, svijet nevidljivog i neizrecivog Duha.'

Uz Dubrovnik je na osobit način vezano i sjećanje na svetog Ivana Pavla II. kojega sam osobno upoznao i više puta susreo. Pripremao sam mu sa suradnicima dobrodošlicu u Dubrovniku 2003. kada je za svoje stoto, jubilarno putovanje odabrao našu zemlju i pohodio Dubrovnik, Osijek i Đakovo, Rijeku i Zadar. Svetac je to koji nas dobro razumije, koga smo posebice voljeli i kome se sada možemo moliti. A i on je nas volio, poticao, tješio i hrabrio. Dok iskreno Bogu zahvaljujemo za toga velikoga Papu, molimo neka nas sada s neba prati svojim moćnim zagovorom. Uz čestitku svim Dubrovčanima za festu Parca želim da i ove go-dine još jednom zahvale Bogu za dar života, Crkve, slobode, milosti, Domovine i mira, te za dar zaštitnika biskupije. Živio sv. Vlaho

Uz svetkovinu sv. Vlaha 2020. godine
Želimir Puljić, nadbiskup zadarski