Svetu Misu slavio je vlč. Marinko Miličević, generalni vikar Gospićko senjske biskupije i duhovnik polaznika Ignacijanskih vježbi, u koncelebraciji s preč. Dragutinom Goričanecom, povjerenikom za pastoral osoba s posebnim potrebama Zagrebačke nadbiskupije i mons. Antunom Senteom ml., rektorom Svetišta.

U prigodnoj homiliji vlč. Marinko posebno je govorio o Ignacijanskim duhovnim vježbama kazavši kako je u središtu vježbi pronalaženje Boga i da je sva bit te duhovnosti u svakodnevnom razmatranju Evanđelja. Naglasio je bitne korake u toj duhovnosti koje polaznici prolaze. Kao početno točku istaknuo je da sve treba sagledati u sadašnjosti i sebe smjestiti u njoj jer nas Bog gleda i ljubi upravo sada, te jedino tako možemo biti svjesni sebe i Boga oko sebe.

Nadalje, pojasnio je da polaznici vježbi redovito zapisuju pokrete koje osjećaju u duši jer tako Bog surađuje s njima i pokazuje im pravi put, a dobivene poticaje aktualiziraju i realiziraju i na taj način se ponovno rađaju. Kao još jedan bitan korak naglasio je tišinu jer kroz nju slušaju ponajprije ono u svojoj dubini, ali isto tako uče slušati i gledati druge s ljubavlju i donositi im Božju ljubav. Kao posljednje je istaknuo da je bitno posvijestiti si da je Bog s nama u svim trenucima života, a posebno u onim najtežima. Za svetog Josipa kazao je kako je bio uzor mnogim svecima i da su mnogi od njih upravo kroz pobožnost svetom Josipu pronašli pravi put i svoju svrhu.

Prije završnog blagoslova svoju vjeru svjedočila je vjeroučiteljica Anica, polaznica Ignacijanskih duhovnih vježbi. Kazala je da je uronjena u vjeru po krštenju i da je dopustila da se taj dar u njoj rasplamsa, te da danas osjeća kako je Bog njezin otac i majka, da ju ljubi, da je uz nju u svakom trenutku, a njezina vjera je odgovor na Božju ljubav. Također je naglasila da je za svjedočenje vjere potrebno iskustvo živoga Boga, a ne teološki ili neki drugi fakultet.

Pojasnila je da kada se dogodi susret s Bogom kao što ga je i ona doživjela, tada to iskustvo raste i razvija se kroz molitvu, patnju i pomirenje, pri čemu je posebno istaknula doprinos Ignacijanskih duhovnih koje nas vode do ispunjena naše svrhe. Pri kraju svjedočanstva kupljenim vjernicima rekla je da je krštena na svetkovinu svetog Josipa i da joj je on posebno drag i uzor u poniznosti, blagosti i jakosti. Nakon nje vjeru je svjedočila još jedna polaznica Ružica koja je istaknula da se na vježbe odlučila na poticaj kćeri i da je posebno kroz trenutke tišine zadobila brojne spoznaje i milosti.

Nakon završnog blagoslova vjernici su, predvođeni svećenicima, častili svetog Josipa hodom oko zavjetnog kipa.