Mogu li se zaraziti pričešćivanjem i posvećenom hostijom?

Naša vjera ne uči da materija znaka izmiče fizičkim zakonima, nego jednostavno kaže da milost koristi tu materiju za pričešćivanje (za dioništvo u Kristu) na osjetilan način.
Autor: zg-nadbiskupija.hr/laudato.hr/D.R. Photo: Frank Schuldt nedjelja, 15. ožujka 2020. u 14:34

Zagrebački pomoćni biskup Ivan Šaško pridružio se mnogim teolozima u tumačenju novih liturgijskih i pastoralnih odredbi u Hrvatskoj, ali i diljem svijeta zbog pandemije koronavirusa. 

Biskup Šaško doktorirao liturgiku u Rimu, poznat je po brojnim literaturama koje govore o liturgiji, između ostaloga, po djelu 'Na vrelu liturgije' i 'Liturgijski simbolički govor', kao i sudionik liturgijskog časopisa 'Živo vrelo'. 

Prenosimo dio njegovog teksta objavljenom na službenoj stranici Zagrebačke nadbiskupije, a ostatak možete pročitati OVDJE.

Naime, neki vjernici, a među njima i klerici, vjerojatno želeći istaknuti svoju 'stamenu' vjeru i posvemašnje pouzdanje u Boga, 'sve koji pozivaju na oprez i primjenu mjere za zaštitu vlastitoga života i života drugih prozivaju nevjernicima i luđacima, jer smatraju da se ne može zaraziti blagoslovljenom vodom, pričešću na jezik niti pružanjem ruke u znak mira'. Sve to iznose uz popratno prozivanje Crkve, jer je 'napravila kompromis i popustila pred svjetovnim uputama o očuvanju zdravlja', dodajući rečenicu koja zvuči i više nego uvjerljivo: 'Bog odlučuje tko će umrijeti a tko živjeti.' Tko se od vjernika s time ne bi složio?

Dobro je da postoji čvrsta vjera, posebno ona koja je sposobna činiti dobro bližnjima; koja jača poštivanje i brigu za druge te plodonosno i radosno vodi prolaznim životom prema vječnosti. Takvo svjedočanstvo vjere, življeno u prvome licu, ne ugrožavajući nego spašavajući druge, oduvijek je resilo kršćansku zajednicu. Znamo dobro da trebamo biti spremni i za smrt, ali ta spremnost u kršćanstvu ne obescjenjuje dar života.

Sjetimo se samo kojom je gorljivošću apostol Pavao bdio nad jedinstvom Crkve i kako je oštro prozivao najteži grijeh protiv Crkve – nejedinstvo i razdor, dijeljenje Kristova Tijela, to jest neprimjereno slavljenje euharistije (usp. 1Kor 11, gdje se nalazi izravni Pavlov tekst o euharistiji). Taj grijeh razdora nije u nevjerovanju u stvarnu Kristovu prisutnost u euharistiji (što tada nitko nije ni izdaleka dovodio u pitanje), nego u sebičnosti, u nebrizi za bližnje. Dakle, neki su sudjelovali u slavlju euharistije, to jest bili su dionici, pričesnici, ne brinući se za svoju najsiromašniju i najslabiju braću i sestre koji su se - nezbrinuti - razboljeli i umirali. Pričest ne znači samo blagovati komadić, dio posvećenoga kruha i vina te se diviti tomu čudu; to znači 'razlikovati Tijelo', prepoznati Kristovo Tijelo, Crkvu, što je – prema klasičnoj teologiji stvarnost euharistije.

Ta ista stvarnost i danas vodi pastire da se brinu o svojim vjernicima pred kušnjom zarazne bolesti. Ista vjera i ljubav traže najbolji način u brizi za povjerenu zajednicu da se izbjegne izlaganje bližnjih, poglavito najslabijih, opasnosti obolijevanja ili čak i smrti. Pritom se ne smije zaboraviti, nego cijeniti spremnost i žrtva, znanje i predanost medicinskoga osoblja koje izlaže svoje živote radi drugih.

Kada se danas, u suočenosti s koronavirusom, govori na način optuživanja koji sam istaknuo, teško je izbjeći sličnost s pitanjima ponekoga srednjovjekovnog viteza: 'Ako je euharistija pravi i živi Krist, bio bi znak nevjere smatrati da se po euharistiji (misleći pritom na posvećen kruh i vino) mogu širiti bolesti i zaraze.'

Naša vjera ne uči da materija znaka izmiče fizičkim zakonima, nego jednostavno kaže da milost koristi tu materiju za pričešćivanje (za dioništvo u Kristu) na osjetilan način.

Dakle: Može li se koronavirus prenijeti posvećenom hostijom? Najprije treba reći da se u našim trenutnim okolnostima radi o prijenosu virusa pri dijeljenju, između primatelja, pričesnika i pričestitelja. Zbog toga su donesene odluke o ograničenjima, odnosno o nekorištenju oblika pričešćivanja na jezik.

Ovdje je poglavito pitanje širenja virusa putem kapljica i njihove povezanosti s očima, nosom i ustima. Mjere ograničenja koje su biskupi donijeli tiču se tih oblika prenošenja, zbog čega je istaknuto pričešćivanje u kojemu se hostija daje u ruke vjernika, da bi sami hostiju prinijeli svojim ustima.

Što, dakle, sa zgražanjima koja su izražena povicima kao što su: O, dragi Bože, nema više vjere! Crkva ide prema propasti! Nekadašnji sveti svećenici okreću se u grobu! Današnji biskupi, blijedi, nedorečeni u svojoj vjeri i besmisleno uplašeni ne daju nam slaviti/primiti euharistiju onako kako mi želimo i baš kada nam je najpotrebnija!?

U svim tim poteškoćama i kušnjama nije zabilježena neka pobuna, prosvjedi ili negodovanje. To ne znači da nije bilo i protivnih mišljenja, ali su vjernici razumjeli da se te odluke donose radi dobra, a ne radi hira; iz vjere, a ne iz nevjere ili popuštanja mondenosti.

Nešto što u prvi mah izgleda kao vrhunska pobožnost, čistoća vjere, junačka krjepost, može u sebi nositi pokazatelje neznanja, klice bolesti nevjere ili krivovjerja, fanatizma ili besmislenoga iskušavanja Gospodina.

Zato je dobro vratiti se na ono što je sveti Pavao i cijela Crkva primila od Krista i apostola i što nam je predano u krhkim posudama naše ljudskosti, naših slabosti po kojima Bog očituje svoju jakost u ljubavi i poštivanju. Ovo iskušenje je prilika za rast u crkvenosti, to jest u Kristovu Tijelu.

 

Da biste komentirali, prijavite se.