Mons. Gorski: 'Život bl. Alojzija proizlazi iz potpunog povjerenja prema Bogu'

Biskup Gorski je pozvao okupljene na otvorenost Božjoj milosti i zahvalnost za mnogobrojne milosti koje primamo po zagovoru bl. Alojzija Stepinca.
Autor: zg-nadbiskupija.hr/Laudato/K.P. Photo: zg-nadbiskupija.hr četvrtak, 08. veljače 2018. u 13:42

Pomoćni biskup zagrebački mons. Mijo Gorski u koncelebraciji s mons. Stjepanom Večkovićem, kancelarom Nadbiskupskog duhovnog stola i  dr. Marijanom Franjčićem, kanonikom predvodio je u srijedu 7. veljače 2018. godine u zagrebačkoj katedrali euharistijsko slavlje prvog dana trodnevnice pred blagdan Stepinčeva.  

Uvodeći u euharistijsko slavlje, biskup Gorski je pozvao okupljene na otvorenost Božjoj milosti i zahvalnost za mnogobrojne milosti koje primamo po zagovoru bl. Alojzija Stepinca, a jedna od njih očituje se u činjenici da je "Stepinčeva katedrala" jedno od najvećih "pomirilišta" ljudi s Bogom u sakramentu ispovijedi, pomirenja i pokore.

Odnos s Bogom najvažnije pitanje koje zahtijeva iskren odgovor

U svojoj homiliji, biskup Gorski je tumačeći retke pročitanog evanđelja upozorio na opasnost krivog shvaćanja Božje volje. Isusovi su suvremenici jedan propis, koji je u ono vrijeme imao obilježje i obredne čistoće, prikladnosti za sudjelovanje u bogoslužju, smatrali pitanjem vjere ili nevjere, a ostali su slijepi na činjenicu, da se to pitanje ne rješava čistom i nečistom hranom, nego na razini srca i čovjekovih misli. No, iskustvo nam govori da je puno lakše imati obavezu i jasno definirani propis, nego slobodu izbora iza koje mora stajati vlastita odgovornost.

I mi kršćani često smo u iskušenju da svoju vjeru svedemo na niz vanjskih obreda, nekih čina. Osnovno je pitanje stojimo li pred njima sa strahopoštovanjem pred svetim Bogom, ili s osjećajem puke zakonske obveze i navike. Ako bi se naše kršćansko ponašanje i djelovanje sveli samo na propise i zakonske norme, oni postaju nerazumljivi, neprihvatljivi i na kraju se u praktičnom životu napuštaju. Posljedice su svakome vidljive. Nije rijedak slučaj da se česti posjetitelji crkve, kod kuće, na ulici, na radnom mjestu pretvaraju u neljude. Kako se često prevarimo u ljudima. Naime, lijepo lice zna sakriti pokvareno srce, a tko se poput Pilata poziva na čiste ruke, često puta ima nečistu savjest. Raskol između riječi i djela, između ispovijedanja vjere i života, to je naša stvarnost."
 
To je dobro vidio i Blaženi Alojzije, kad piše: "Zato je za nas bilo i ostalo najvažnije životno pitanje, u kakvim smo odnosima s jedinim pravim Veličanstvom, sa Stvoriteljem neba i zemlje? Da li prigibamo sa strahopočitanjem pred Njim glavu, ili ga proklinjemo i psujemo? U prvom slučaju nemamo se čega bojati, niti strahovati pred budućnošću."


Što je dobro, a što zlo? Ono što ljudski zakon propisuje, što većina izglasa, ono što srce odluči ili što Bog određuje? Velika je opasnost da nešto proglasimo svetim i nedodirljivim, a možda je samo ljudska uredba. Sigurno je da neke stvari treba zakon odrediti, inače bi i na društvenom i vjerskom  području nastao potpuni kaos. I nijedna odredba koju ljudi donesu, ako je u skladu s Božjim zakonom, nije na štetu čovjeka, ako je na štetu, onda se protivi Bogu. Međutim, odredbe koje se ne temelje na Božjim zapovijedima mogu biti opasne. Tada ispravnim postaje ono što je trenutačno korisno jednom narodu, klasi ili stranci. Zato se može dogoditi da se i naizgled dobri ciljevi žele postići najstrašnijim metodama. Ljudski zakoni odvojeni od naravnih načela i Božjeg zakona, uzrok su mnogih nepravednih postupaka, čemu smo svjedoci i u današnjem društvu.

Upravo to se dogodilo u nepravednoj osudi blaženog Alojzija, rekao je biskup Gorski. Zbog ljudskih zakona, odvojenih od naravnog prava, osuđen je pravednik. A bl. Alojzije, kao da je znao što ga čeka u pastirskoj službi, jer je u nastupnom govoru rekao:  "Moja je nakana i cilj čist. Slijediti nauku križa te bez ikakvoga straha braniti katoličku istinu! Ogavnost prema svakoj nepravdi bila je duboko uvijek usađena u mojoj duši, kao što je i ljubav prema pravdi. Pa kao što sam bio za dobro svoga naroda spreman dati sve, tako sam spreman na sve i za Crkvu katoličku, koja me je od najranije mladosti učila dati svakome što je njegovo i ljubiti ljude istinskom ljubavi." (3. lipnja 1934.)

Njegova nakana i cilj su čisti. Time je potvrdio ono što nam Isus u evanđelju govori. Gdje je dakle pravo sjedište moralnosti? Isus napominje - srce. Srce daje nakanu činima. S kakvim srcem, s kakvom nakanom nešto činim, takav sam čovjek. Zato s pravom kaže: ono što iz srca izlazi onečišćuje čovjeka. Kršćanski život izlazi iz našeg stava prema Bogu, a ne iz kršćanskih pravila. A život bl. Alojzija proizlazi iz potpunog povjerenja prema Bogu kojemu se sav izručio. Kako su mu nakana i cilj bili čisti, njegov život i djela su bila čista. Tako se dogodilo da je nepravedna osuda pravednika, postala njegovo najveće priznanje, a suci su osudili sami sebe.

Svoju homiliju biskup Gorski završio je pozivom okupljenih na molitvu za zagovor bl. Alojzija za čistoću naših nakana i ciljeva, za snažnu vjeru koja čuva naše obitelji i formira našeg nutarnjeg, duhovnog čovjeka, za pouzdanje kakvo je on imao u Boga kada je zapisao: "Jedan je samo, koji može da vam pruži snage, da u životnim borbama nikad ne podlegnete, a to je Krist, to je Bog! Bog svemogući, koji ne strepi ni pred kim; Bog svemogući, kojemu ništa nije sakrito; Bog vječni, koji će stajati i onda kad se sruši u ništavilo cio svijet. [...] Ovo je pobjeda koja pobijedi svijet, vjera vaša! (1Iv 5,4) [...]" (11. travnja 1937.). Bl. Alojzije, izmoli nam takovu vjeru i pouzdanje u Boga.
 

Da biste komentirali, prijavite se.