U Krašiću obilježena dva velika jubileja Crkve u Hrvata

Vrhunac obilježavanja jednih od najvažnijih trenutaka u novijoj povijesti hrvatskog naroda bilo je svečano misno slavlje u Župnoj crkvi Presvetoga Trojstva u Krašiću.
Autor: Domagoj Žužak/laudato.hr/D.R. Photo: Domagoj Žužak subota, 05. listopada 2019. u 13:09

Prvi tjedan listopada u Krašiću je protekao u slavljeničkom, ali poniznom duhu, u kojem su brojni vjernici, hodočasnici i štovatelji obilježili stotu obljetnicu rođenja kardinala Franje Kuharića i 21. obljetnicu proglašenja blaženim kardinala Alojzija Stepinca. Vrhunac obilježavanja jednih od najvažnijih trenutaka u novijoj povijesti hrvatskog naroda bilo je svečano misno slavlje u Župnoj crkvi Presvetoga Trojstva u Krašiću.

U čast dvojici kardinala, nedaleko njihovih rodnih kuća u Brezariću i Gornjem Pribiću, u krašićkoj župnoj crkvi misu je predvodio mons. dr. Juraj Batelja, postulator kauze za proglašenje svetim bl. Alojzija Stepinca, i sam rođen nedaleko Krašića. Proslavi je prethodilo otkrivanje dvometarskog kipa kardinala Kuharića, kojem je u srijedu prisustvovalo više stotina biskupa i svećenika uz nepregledno mnoštvo vjernika.

U svojoj je propovijedi mons. dr. Juraj Batelja, nakon što je na temelju misnih čitanja predočio važnost vjere za čovjeka, govorio o važnosti koju za Crkvu u Hrvata imaju 21. obljetnica proglašenja blaženim kardinala Stepinca i stota obljetnica rođenja kardinala Kuharića.

- Dok je Alojzije mučenik za jedinstvo Katoličke Crkve, Franjo je čuvar jedinstva Crkve u hrvatskom narodu - rekao je mons. Batelja.

U nastavku propovijedi mons. Batelja je progovorio koliko je zasužnjeni kardinal Stepinac cijenio svećenika Franju Kuharića. To je predočio na temelju pisma koje mu je Blaženik napisao 7. lipnja 1954. godine. 

- Ojačan utjehom Božjom, svećenik Franjo Kuharić bio je utjeha progonjenom nadbiskupu Stepincu. Razveseljen Kuharićevim svećeničkim žarom i poletom on je još odlučnije prigrlio i nosio križ progona. Napisao je: „Zato ne žalim već osmu godinu, da i ne brojim prijašnjih nevolja, čamiti što u tamnici, što u zatočenju i podnositi sav bijes i mržnju, sva poniženja i stradanja sa strane onih, koji se trude, kako bi ime Božje istrijebili s lica zemlje, a našem narodu narinuli bestijalni poredak.“

Nadovezujući se na misao kardinala Kuharića, da se ponavljanjem kleveta protiv nadbiskupa Stepinca „svaki vjernik osjeća ranjen u duši i duboko uznemiren“, a „neka prava ne umiru ni s mrtvima“, mons. Batelja je ustvrdio:

- Ove smo godine doživjeli još jednu nepravednu prosudbu o nadbiskupu Stepincu u Drugom svjetskom ratu. Njega, koji je za vrijeme rata riječju i djelom branio dostojanstvo ljudske osobe i osuđivao sva ubijanja i klanja s bilo koje strane učinjena, prikazuje se neosjetljivim za progonjenog čovjeka. Naime, na ovogodišnjem filmskom festivala u Puli prikazan je film Dnevnik Diane Budisavljević.

- Redateljica filma prikazala je Dianu Budisavljević kao humanitarku koja je imala osjećaj za ratnu siročad i angažirala ljude radi njihova spašavanja. Proizlazi da su Hrvati katolici stajali bezbrižni i bezosjećajni. Što bi bila mogla učiniti Diana Budisavljević bez pomoći nadbiskupa Stepinca i Karitasa Zagrebačke nadbiskupije?

Dodao je kako je kardinal Stepinac imao krucijalnu ulogu u spašavanju ratne siročadi još u svibnju, a ne samo u prosincu 1942., kako navodi redateljica filma, jer su u prosincu te godine, baš na poticaj nadbiskupa Stepinca gotovo sva ta djeca bila razmještena po katoličkim obiteljima.

Pozvavši se zatim na poruku sv. Pavla »da nas Bog tješi u svakoj našoj nevolji«, propovjednik je sučelice današnjim protivljenjima katoličkoj vjeri i kršćanskom identitetu hrvatskog naroda istaknuo važnost očinske riječi kardinala Kuharića: »Ako budemo imali zdravu mladost i ako budemo imali zdrave obitelji, preživjet ćemo i živjet ćemo.«

Napomenuo je i to da je vlč. Kuharić 17 puta posjetio zatočenog kardinala Stepinca. U početku slobodno, a nakon što je Pio XII. Alojzija imenovao Kardinalom, zbog zabrane policije, potajice. Za njega je Stepinčeva prisutnost u Krašiću bila „zgusnuti trenutak povijesti naše Crkve, iz kojeg je zračilo na cijelu Crkvu svjetlo ohrabrenja“. Zato nas ne čudi da je prigodom tih susreta, on sâm ili u pratnji kolega, s njima plakao, a potom bi „sretni ‒ puni nove jakosti krenuli na svoje položaje“.

Propovijed je zaključio mišlju kako nam život i nesebična djela te ljubav prema Bogu i čovjeku dvojice kardinala mogu i moraju poslužiti kao misao vodilja u svakodnevnom životu i naposljetku napretku naše domovine.

 

Da biste komentirali, prijavite se.