Iz središta Vukovara, put 27 kilometara udaljenog Tovarnika, u ponedjeljak 8. listopada u 10 sati krenuti će sudionici desete Memorijalne utrke Vukovar-Tovarnik, koju u povodu 27. obljetnice ubojstva tovarničkog župnika Ivana Burika trči šezdesetak trkača u organizaciji Maraton klub “Hrvatski sokol” iz Osijeka i Udruge "Dr. Ante Starčević" iz Tovarnika.

Uoči starta utrke, sudionici će se pomoliti ispred Kamenog križa na ušću Vuke u Dunav, a očekuje se kako bi u Tovarnik trebali stići oko 13:30 sati kada će uslijediti polaganje vijenaca i zajednička molitva na mjestu masovne grobnice i kod spomen-poprsja i groba Ivana Burika na tovarničkom groblju.

U Obavijestima Biskupskoga ordinarijata u Đakovu o smrti tovarničkoga župnika Ivana Burika 1991. zapisano je sljedeće: Ivan Burik, tovarnički župnik, rođen 8. studenoga 1928. u Neštinu. Osnovno školovanje završio u rodnom mjestu. U zrelijim godinama školuje se u Zagrebu i Đakovu. Za svećenika zaređen u Đakovu dne 6. ožujka 1960. Bio kapelan u Đakovu, a od 1963. do smrti župnik u Tovarniku. Ubijen najvjerojatnije 9. listopada 1991. u župnom stanu u Tovarniku, od četnika. Pojedinosti nisu poznate.

Jedan njegov župljanin o svom župniku poslao je jedno pismo u kome stoji: ‘Ne sjećam se točno datuma. Znam da sam bio s vlč. Burikom 8 dana nakon pada Tovarnika. Sahranjivali smo zajedno 23 osobe na groblju u Tovarniku. Velečasni se trudio da utvrdi identitet svih poginulih i umrlih koje smo sahranjivali. Nije uspio.

Ja se sjećam pouzdano nekih od njih: Džambo, Mato Ćurić, Marko (nastavnik), Adamović Ivan, Filić Đuro, Marinković Danika i dr. Ja sam tih dana bio među zatočenicima u Tovarniku. Zadužen sam bio s ostalima da kupim smeće. Jednog dana nam je čuvar rekao: Otići ćemo u župni stan i odnijeti župnika Burika koji je umro od infarkta. Međutim, kad smo došli i obišli sve prostorije župnog stana, nismo ga našli. Potom smo neki sišli u podrum. Tu je ležao mrtav na leđima a na prsima mu se vidjela prostrijelna rana od oko 5 cm širine.

Osjetilo se da je ubijen još prije nekoliko dana. Za to vrijeme čuvar je bio vani. Nismo ništa o viđenome vani izjavljivali bojeći se za svoj život. Zamotali smo velečasnovo tijelo u ćebe i potom stavili u najlonsku vreću koju smo zavezali. Potom smo ga sahranili na groblju i to u drugom redu bagerom iskopanog rova, drugoga otraga, odmah iza Subašine mame (Ivković). Kod kuće sam zapisao datum ali sad se ne sjećam. Molim da za sada moje ime ne dolazi u javnost’ (Biskupski ordinarijat Đakovo, broj 1771/1991).