Bogu ništa nije nemoguće!

Ne možemo Boga ostaviti na ‘seen’...
Autor: Laudato/Marino Pleić Photo: Vedran Tolić petak, 17. svibnja 2019. u 11:56

'Tebe sam pozvao. Da, tebe. Upravo tebe koji si bio na koncertu i koji čitaš ovaj tekst. Tebe sam pozvao na svetost. Zašto si iznenađen? Zašto ne vjeruješ? Da imate vjere koliko je zrno gorušičino, čuda biste činili. Upravo zato sam odlučio da baš ti budeš tamo, da to doživiš. Želim u ljudima buditi vjeru u čudo, vjeru u nemoguće. Želim ući u taj tamni oblak koji te neprestano obavija i obeshrabruje. Baš tu želim ući. Zato sam odlučio na ovaj način spustiti Nebo na zemlju. Vrlo jasno i vrlo konkretno. Ja tebi vjerujem. Vjeruješ li ti meni?'
 
Ovo bi mogao biti svojevrstan sažetak Božje poruke odaslane svakoj pojedinoj osobi koja je prisustvovala jubilarnom petom koncertu Progledaj srcem Laudato televizije u zagrebačkoj Areni. Uvertira u ovaj događaj mogla nam je navijestiti da će ovo biti jedna nezaboravna noć – ogromne gužve na cestama i horde ljudi koje se pješice slijevaju prema Areni sa svih strana bile su jasan znak da se sprema nešto veliko. Nešto povijesno. Bog je odlučio iskoristiti taj vanjski sjaj i veličinu kako bi napravio još veće čudo – prodor u ljudska srca. Srca koja su izranjavana, uplašena, neodlučna. Ipak, Bog u njima vidi naše potencijale i talente koje nam je on dao na raspolaganje da bismo drugima bili znak njegove prisutnosti. Vjerujem da se svi možemo složiti da je u subotu Arena gorila od silne rapsodije i raznolikosti talenta koji su bili u službi proslave Imena Gospodnjega.
 
Tijekom ove nevjerojatne večeri u Areni, koja je debelo premašila očekivani ‘rok trajanja’, Bog je pustio na vidjelo svu ljepotu ljudske prirode kako bi pokazao čovjeka kao svoje najkreativnije i najsavršenije remek-djelo. Pozitivnu atmosferu s pozornice stvarao je dobro nam poznati voditeljski trio: s. Dijana Lončarek, Marin Periš i Josip ''uživo iz Kine'' Kežić, a energiju, živost i entuzijazam prenijeli su nam Rafael 'lud k’o šlapa, u glavi klapa' Dropulić i Ante Cash. S druge strane, mirnoću i sklad svojim je prikazom Gospe koja milosrdno bdije nad Arenom donijela umjetnica Eva Vukina, te svojim glazbenim izvedbama sestre Halužan i Palić, Hanna Polhe, fra Marin Karačić, Zbor Mihovil, Zbor redovnika i Alan Hržica. Silina, snaga i žar Duha Svetoga ‘autorstvo’ je grupe Emanuel i molitvene zajednice Božja pobjeda, a u posebnu kategoriju spadaju nagovori vlč. Borisa Jozića i fra Joze Grbeša koji su u nama pobudili sve moguće i nemoguće emocije koje postoje u čovjeku. Najveće iznenađenje večeri bio je dolazak Tonija Cetinskog na pozornicu koji je sve prisutne oduševio izvedbom pjesme Samo tvoja ljubav Bože.
 
Vjerujem da bi svatko od nas mogao izdvojiti dio koncerta koji ga je posebno taknuo, u kojem mu je Gospodin posebno progovorio, baš zato što Bog svakoj pojedinoj osobi progovara na drugačiji način, sukladno njenoj osobnosti. Ipak, izdvojio bih trenutak kada je cijela dvorana zajedno s Božjom pobjedom 'zaronila' u Dubine. U dubine u kojima se svatko pojedinačno našao licem u lice s Bogom. Božja blizina se mogla osjetiti, gotovo pa rukom opipati. Iskrenost i autentičnost molitve odzvanjala je iz brojnih glasova koja su iskreno vapila iz srca za svojim Stvoriteljem, osobito tijekom višeminutnog slavljenja i ponavljanja vjerojatno najboljeg i najpopularnijeg refrena naše duhovne glazbe: 'Duše Sveti napoj srce povjerenjem, gdje god zoveš daj da krenem, po morima da hodam. Ti me vodi gdje su najveće dubine, diži vjeru u visine, znam da Spasitelj je ovdje.' Za naježiti se…  Cijela Arena kao da je bila izravno spojena na napajanje zvano Duh Sveti…
 
Vratimo se na početak, na Božju poruku. Što ćemo odgovoriti Gospodinu? Hoćemo li dopustiti da nam sve ostane samo na lijepom osjećaju, predivnoj uspomeni i fotkama na društvenim mrežama? Ne možemo Boga ostaviti na ‘seen’, to baš i nije fora. Bogu hvala, imamo Sveto pismo koje nam uvijek služi kao svjetionik u našim beskrajnim lutanjima i traganjima. Najbolji primjer imamo u svetom Petru koji je imao onaj pravi muški gard koji bi ga junački odveo pred čelo kolone kad se nitko ne bi usudio ni zucnuti, pa bi bilo najbolje da odgovorimo u njegovom stilu:
 
'Gospodine, kome da idemo? Ti imaš riječi života vječnoga! Ti znaš da te želim nasljedovati, da želim ići za tobom do kraja, u najveće dubine svoga srca gdje se nalaze moje boli i strahovi, ali i najljepše biserje svih mojih darova i talenata. Zaroni sa mnom, Gospodine. Ne mogu ovo proći sam. Imam silnu želju, ali ne mogu sam. Izlij svoga Duha na mene da bude svjetiljka mojim putevima dok zaranjam u ocean tvoje prisutnosti, da bude kompas koji me vodi prema tebi. Da, Gospodine, vjerujem ti.'
 
Evo, taman da niste dobili nikakvu poruku od Boga, nikakav poticaj, baš ništa, vjerujem da je prepuna zagrebačka Arena koja preko tri sata iz svega srca slavi Gospodina sasvim dovoljan znak svakome od nas – Bogu ništa nije nemoguće!
 
 

Da biste komentirali, prijavite se.