Izdvajamo zanimljivosti iz toga radijskog intervjua, a u cijelosti ga možete poslušati ovdje.

Kako je moguće da se osoba, koja je odlučila posvetiti svoj život Bogu u redovničkom staležu istovremeno bavi profesionalnim pjevanjem, koje uključuje putovanja i turneje? Je li za to potrebno posebno dopuštenje?  Bila su to prva dva pitanja koje je novinar Mark Patterson postavio fra Alessandru, „Glasu iz Asiza“, ugostivši ga u svojoj emisiji „Lunchtime with Mark Patterson“.

„Mi smo franjevci, a sv. Franjo nam je rekao da idemo cijelim svijetom, dvojica po dvojica, i naviještamo Evanđelje svima, a da u to uključimo i svoje talente. Dakle, to nam je karizma. Ponekad se dogodi da Gospodin nešto od nas zahtijeva, a od mene je zatražio da radim ovo: idem po svijetu i putem glazbe naviještam Evanđelje i Božju ljepotu.“

U nastavku razgovora fra Alessandro je otkrio da je oduvijek volio glazbu, a počeo se ozbiljnije baviti glazbom s devet godina. Poziv za svećenički život u sebi je otkrio sa 16 godina, kad je već studirao orgulje i kompoziciju. Tek s 18 godina uključuje se i u studij pjevanja, a tvrdi da to nije bio težak korak, jer je time htio svoje talente ponuditi Gospodinu: „Ono što je najvažnije je dati cijeloga sebe Bogu, predati se i živjeti za nekoga drugog. To je nužno da bi čovjek bio sretan u životu. Drugi je korak ne zadržavati svoje talente, nego ih dati drugima.“

Fra Alessandro je progovorio i o materijalnoj strani svojih turneja, koje su sve češće i sve uspješnije. Novac koji se zaradi od prodaje CD-a franjevci daju za svoje misije diljem svijeta. Svjestan je da oko njegove popularnosti i uspjeha postoji i biznis, ali skromni franjevac to poslovanje ne smatra negativnim: „I to je posao, ljudi i njihove obitelji od toga žive.“

Novinar Mark Patterson upitao je mladoga franjevca je li mu, s obzirom na veliki komercijalni uspjeh ikad žao što se odlučio na skromni redovnički život, a mogao bi posjedovati sve što poželi i sjediti na jahti negdje na Mediteranu. Fra Alessandro je odgovorio: „Ali, ja to ne želim. Ja samo želim biti sretan, i to prenositi ljudima. Siguran sam da je lijepo imati i jahte i vile, ali nije to bit. Važno je dati sebe za druge: to je jedini način da budemo sretni.“

Fra Alessandra je na irskoj turneji pratio njegov subrat franjevac, koji je objasnio da su obojica vrlo zadovoljni i ispunjeni svojim redovničkim pozivom. Osvrnuvši se na redovničke zavjete, rekao je da zavjet siromaštva omogućuje čovjeku da ima dvije slobodne ruke, nenavezane na materijalna bogatstva, kako bi mogao davati drugima. Zavjet poslušnosti čini redovnika otvorenim i udaljuje od njega oholost i svojeglavost, a zavjet čistoće pomaže da njihova srca budu potpuno slobodna u ljubavi prema svakom čovjeku.

Na kraju intervjua fra Alessandro je izveo skladbu „Panis angelicus“ uz pratnju klavira, a službenu verziju pjesme poslušajte u nastavku.