"Put milosrdne ljubavi“ naslov je prezentacije kojom je s. Marinka Blatarić, članica Družbe sestara milosrdnica sv. Vinka paulskogZagreb, početkom srpnja Hrvatskoj katoličkoj misiji Klagenfurt predstavila rad misionarske zajednice ove Družbe na dalekim Salomonskim otocima.

Ona je, zajedno sa još tri sestre, prije godinu dana krenula na put konkretnog ostvarivanja snažnog nutarnjeg zova – biti misionarka. Godinu dana proživljavala je svakodnevicu salomonskog čovjeka, a onda se, kako je to već unaprijed bilo dogovoreno s Vrhovnom glavaricom, vratila u domovinu gdje, uz obaveze koje ima, koristi svaku prigodu svjedočiti iskustvo koje ju je u potpunosti proželo i koje će je, ako Bog da, jednog dana ponovno vratiti na Salomonske otoke.

Sestre su pri polasku bile svjesne velike razlike u usporedbi klime toga mjesta i kulture života tamošnjeg čovjeka s onim na što su navikle živeći u Europi, u Hrvatskoj. Obilazile su sela i otoke upoznavajući potrebe ljudi kojih tamo ima oko 640.000, od čega je 42% ispod 15 godina, a samo 2% iznad 60 godina starosti. Da bi ih razumjele bilo je potrebno, uz jezik ljubavi, svladati koliko je moguće i engleski jezik koji će im biti podloga za učenje salomonskog pidgin jezika, a taj narod tamo ima oko 130 domaćih jezika.

Put od sela do sela vodio ih je u koštac sa šumskim stazama ili kišom razrovanih „cesta“, a na putu od otoka do otoka prkosio im je beskraj Oceana kojeg su, uzdajući se u Božju pomoć i iskustvo domaćih ljudi, svladavale gumenim čamcima ili drvenim kanuima.

Ipak, radost koju su zračili stanovnici otoka u susretu s njima davala je snagu umornim tijelima koja nisu bila pošteđena čak ni malarije. Na obiteljskom stolu tamo stalno se smjenjuju krumpir i riža, ali nikome ne pada na pamet prigovarati jednoličnosti hrane: sretni su da i to imaju. Ako bi im sestre donijele običnu lizalicu, radost djece bila je nedostižna.

A, školovanje ove djece potreba je i želja koju si ne mogu svi ispuniti. Jer, trideset eura godišnje potrebno za školovanje djeteta u osnovnoj školi bogatstvo je kojeg roditelji ne mogu svakom djetetu podariti.

Kako su sve četiri sestre po struci i medicinske sestre, ovo stanovništvo dobilo je i na tom polju veliki blagoslov. Naime, učeći ljude osnovama higijene, zbrinjavajući povrede i ublažujući bol koliko je u njihovoj moći nastojale su i uspjele obnoviti ambulantu koju su zatekle u skoro neuporabnom stanju. A onda su se posvetile rješavanju gorućeg problema: smrtnost novorođenčadi i majki pri porodu. I to je s pomoću Božjom urodilo plodom.

Bog nije zaboravio svoje Salomonske otoke, a i kako bi kad Ga ti ljudi slave tako radosna srca, u Liturgiji ne žure nikamo, tijelom i duhom mole i zahvaljuju. Ovo su samo crtice onog što je s. Marinka tako živo prenijela i  na kraju poručila: Svatko od nas može biti misionar po molitvi za misije ili po daru kojeg može odvojiti za potrebe misija.

Izvor: kta