Uz domaćeg biskupa Antuna Škvorčevića, predvodnika slavlja sudjelovao je Đuro Hranić, đakovačko-osječki nadbiskup i metropolit, Marin Srakić, nadbiskup u miru, Đuro Gašparović, srijemski biskup, Enco Rodinis, generalni tajnik Hrvatske biskupske konferencije i Fabijan Svalina njegov zamjenik, kanonici požeškog Stolnog kaptola na čelu s prepoštom Josipom Devčićem te svećenici Novljanskog dekanata predvođeni dekanom Milanom Vidakovićem.

Slavlju su se pridružili i svećenički aspiranti iz požeškog Kolegija te brojni hodočasnici među kojima mnogo djece i mladih iz župa Novljanskog dekanata zajedno s vjernicima jasenovačke župe na čelu sa župnikom Đurom Cvitićem.

Biskup Škvorčević je u pozdravu istaknuo kako dolaskom na hodočašće Gospi jasenovačkoj i okupljanjem u jasenovačkoj župnoj crkvi na središnje molitveno-pokorničko slavlje, potaknuto pozivom utemeljitelja Požeške biskupije, pape Ivana Pavla II. prigodom Velikog jubileja 2000. godine, želimo pokorom, molitvom, kajanjem i praštanjem odgovoriti na progone, zatvaranja i ubojstva koja su se dogodila u vrijeme totalitarnih sustava dvadesetog stoljeća, napose Jasenovcu kako bismo se izdigli iznad nanesenog zla, bili duhovno slobodni i u čistom pamćenju iskazali poštovanje prema svakoj žrtvi bilo koje vjere i nacije, moleći Božje milosrđe i za počinitelje zla.

U homiliji biskup Škvorčević je kazao kako nam je na molitveno-pokorničkom slavlju u Jasenovcu prigodom Dana obnove čišćena pamćenja i spomena mučenika na poseban način u mislima i srcu papa Ivana Pavao II. te da je ova korizmena postaja jedna od sastavnica Požeške biskupije u pripravi za njegovo proglašenje svetim. Ispripovjedio je događaj koji svjedoči povezanost pape Ivana Pavla II. s Jasenovcem. Rekao je kako je tijekom pohoda „Ad limina" u mjesecu ožujku 1999. godine u Rimu Sveti Otac pozvao za stol u svom domu biskupe Hrvatsko-slavonsko crkvene pokrajine. U jednom trenutku izrazio je zanimanje za Jasenovac te su biskupi bili na svoj način zatečeni i nitko nije žurio bilo što reći. Nakon određenog vremena Papa je ponovno spomenuo Jasenovac. Reagirao je zagrebački nadbiskup Josip Bozanić te kazao da je za stolom prisutan i biskup na čijem se području nalazi Jasenovac te da bi on možda mogao nešto o tome reći. Biksup Škvorčević je spomenuo kako je prihvatio izazov i kazao Svetom Ocu: Vi ste Poljak, iz bližega poznajete Auschwitz i druge nacističke logora te dobro razumijem Vaše pitanje. Ali, dodao je, kod nas je sve složenije i zamršenije, pa tako i jasenovački logor. Sa završetkom II. svjetskog rata nacistički logori prestali su djelovati u Europi, a Jasenovac je bio zatvoren tek nekoliko godina nakon toga. Pored toga komunističke vlasti zbog ideoloških i nekih drugih razloga nisu dopustile slobodno i objektivno njegovo istraživanje te do danas nemamo cjelovite istine o tom logoru. Istaknuo je kako se na žrtve gledalo prvenstveno kao na brojeve s kojima se manipuliralo za određene nacionalne račune i ideološke obračune te su one tako postale ponovno žrtvama lišene dostojanstva. Još je dodao, da u tim okolnostima ni Crkva nije bila slobodna izjašnjavati se o Jasenovcu jer joj je bio dodijeljen ideološki pristup kako bi i ona služila nekim mračnim ciljevima. Izvijestio je Svetog Oca da je Hrvatska biskupska konferencija s obzirom na žrtve Jasenovca i žrtve komunističkih masovnih ubojstava iznijela jasne evanđeoske stavove u svom Pismu o pedesetoj obljetnici završetka Drugoga svjetskog rata 1995. godine. Zahvalio je Svetom Ocu za poticaj koji je dao u Zagrebu 1994. godine i koji je ugrađen u spomenuto biskupsko Pismo: „Tražiti oprost i sam oprostiti tako bi mogla biti sažeta zadaća koja je pred svima, ako se žele postaviti čvrste pretpostavke za postizanje istinskog i trajnog mira". Zajedno su zaključili da ostaje mučno pitanje: Što je istina o Jasenovcu? Biskup Škvorčević je istaknuo kako vjeruje da bl. Ivan Pavao II. danas iz vječnosti zajedno s nama postavlja pitanje, zašto još uvijek nema cjelovite istine o Jasenovcu te s nama moli i hrabri nas na jasan evanđeoski odgovor.

Biskup je zatim kazao kako i ovom prigodom želi istaknuti važnost da Crkva s velikom osjetljivošću s jedne strane osuđuje teške zločine u jasenovačkom logoru, te jednakom mjerom i upornošću osuđuje i sve druge zločine počinjene s bilo koje strane i na bilo kome u vrijeme i nakon II. svjetskog rata, na bleiburškome i drugim križnim putovima. U isto vrijeme Crkva se na svim razinama treba zauzimati za cjelovito i objektivno istraživanje žrtava Jasenovca i drugih mjesta stradanja nedužnih ljudi, kako za vrijeme NDH tako nakon II. svjetskog rata, radi dostojanstva samih žrtava i radi istine. Pri tom treba imati na umu Isusovu riječ u Ivanovu evanđelju: „Istina će vas osloboditi" (Iv 8,32), ali tako da istinu ne svodi na faktografsko pitanje broja ubijenih ljudi i veličinu počinjenog zločina. Dodao je kako taj navod nije primjereno primjenjivati na spomenutu razinu istraživanja stvarnog zlodjela u Jasenovcu i na drugim mjestima, jer se on u evanđeoskom tekstu odnosi na vjeru u Isusa Krista, na one koji prihvaćaju njegovu riječ i kao njegovi učenici upoznaju istinu koja oslobađa. Sasvim je izvjesno da i kad se jednom dođe do objektivne istine o Jasenovcu i o drugim mjestima ljudskih stradanja pod različitim političkim zastavama, to neće značajnije promijeniti pristup žrtvama, ukoliko se ne učine još neki drugi važni koraci, kazao je biskup.
Spomenuo je kako Pilatovo pitanje upućeno Isusu: „Što je istina" (Iv 18,38), postavljeno u ciničnom ili dobronamjernom smislu, pomaže da bolje razumijemo koja istina oslobađa. Isus odgovara rimskom upravitelju: „Ja sam se zato rodio i došao na svijet da svjedočim za istinu. Tko je god od istine, sluša moj glas" (Iv 18,37). On se dakle ne bavi istinom kao filozofskom spoznajnom kategorijom niti istinom kao znanstveno provjerenom informacijom, nego kao stvarnošću među-osobnog dijaloga i objave, pokrenute iz Božje onostranosti. Štoviše, on istinu proglašava osobnom kategorijom te za sebe kaže: „Ja sam istina" (Iv 14,6). Među-osobnosti pripada ljubav pa sv. Pavao tumači Efežanima da je potrebno „istinovati u ljubavi" (usp. Ef 4,15), dok sv. Ivan u svojoj Prvoj poslanici potiče na „ljubav u istini" (usp. 3,18). Stoga „laž" nije samo negacija istine, nego je ujedno i mržnja, radi čega sv. Ivan pripominje: „Tko mrzi brata lažac je" (usp. 4,20). Ne ulazeći u svu širinu pitanja istine u Svetom pismu, moguće je na temelju rečenog ustvrditi da ona nadilazi stvarnost spoznajne naravi, da je ukorijenjena u ljubavi i to onoj koja se objavila u Isusu Kristu kad je dao sebe za nas dokraja do u smrt i pomirio nas s Bogom i međusobno.

Biskup je zatim rekao da onaj tko je od istine u Jasenovcu i na drugim mjestima nedužnih ljudskih stradanja, i sluša Isusov glas pristupa žrtvama s ljubavlju i s poštovanjem, a prema onima koji su im nanosili zlo s kajanjem i praštanjem, te tako ne dopušta da žrtve budu brojevi nego osobe uzdignute u svom dostojanstvu, nošene u čistoći pamćenja, oslobođene diktata počinjenog zla. To je evanđeoski pristup Jasenovcu po modelu čišćenja pamćenja pape Ivana Pavla II. Takav pristup istini u brojnim mjestima stradanja nedužnih ljudi na našem prostoru trebao bi biti prepoznatljiv u djelovanju kako Katoličke tako i Pravoslavne Crkve, kojima je posebnost upravo duhovno poslanje primljeno od Isusa Krista: promicati praštanje i pomirenje. Pitanje je jesmo li sposobni učiniti taj proročki iskorak, ili će nas netko drugi preteći s nekih svojih naslova, spomenuo je biskup.

Istaknuo je kako smo svjedoci da i danas pojedina nacionalna zajednica nastoji istraživati svoje žrtve iz teških vremena stradanja a ignorira žrtve drugih, te historiografija uglavnom ustrajava na toj jednostranosti. Dodao je kako želi ponoviti upozorenje hrvatskih biskupa u Pismu o 50. obljetnici završetka II. svjetskog rata: „Nije glavna težina pitanja u tome kako žaliti žrtve vlastite zajednice i kako prepoznati krivnju druge zajednice. Hrvati i Srbi, katolici i pravoslavni, muslimani i drugi pred težim su moralnim pitanjem: Kako žaliti žrtve druge zajednice, kako priznati krivnju u vlastitoj zajednici? A zatim: Kako okajati krivnju, kako zadobiti oproštenje Božje i ljudsko, mir savjesti i pomirenje medu ljudima i narodima? Kako započeti novo doba osnovano na pravednosti i istini?" Biskup je zaključio kako i danas u Jasenovcu iskrenošću vjerničkog srca s jednakim žaljenjem pristupamo svakoj žrtvi, moleći da dođe čas kada ćemo moći zajednički i s istom ljubavlju u Isusu Kristu oplakivati svaku žrtvu bilo koje vjere i nacije, međusobno si praštati i promicati pomirenje, moliti i za počinitelje zla na bilo kojoj strani. Poželio je da nam u tim nastojanjima pomogne Isusova Majka svojim zagovorom i požuri čas ostvarivanja civilizacije ljubavi koju je tako zauzeto promicao papa Ivan Pavao II.

Nakon pričesti uslijedila je marijanska procesija kojom su hodočasnici iskazali Isusovoj Majci odanost i zahvalnost što je majčinski trajno prisutna u svim životnim teškoćama hrvatskog naroda te je na svoje ruke primala sve patnike i u srce pohranjivala njihove žalosti i boli, bila njihova utjeha. Po povratku u crkvu biskup Škvorčević je činom predanja povjerio Mariji sve žrtve prošlosti te pojedince, obitelji i narod u sadašnjosti. Potom je zahvalio na sudjelovanju biskupima, svećenicima, redovnicama i brojnim drugim vjernicima, osobito hodočasnicima, djeci i mladima, istaknuvši kako po služenju i zagovoru Isusove Majke iz Jasenovca odlazimo bistriji u srcu i duši, pročišćeni milošću Isusova križa.