Život ne možeš produžiti ni jednu sekundu. Život ne zavisi o tebi. U rukama si onoga koji ima vlast nad životom i nad smrću. Ma koliko se trudio, koliko god čuvao svoje sile i snage, ne znači da ćeš živjeti duže nego netko drugi. (prof. Tomislav Ivančić)

Tomislav Ivančić bio je svećenik, monsinjor, kanonik Prvostolnoga kaptola zagrebačkog, doktor znanosti, umirovljeni profesor fundamentalne teologije na Katoličkom bogoslovnom fakultetu u Zagrebu, profesor emeritus, utemeljitelj hagioterapije - metode za ozdravljenje čovjekove duhovne dimenzije (Davor, Nova Gradiška, 30. 11. 1938.)

Rođen je 30. studenog 1938. godine u Davoru u Župi Marije Kraljice i sv. Jurja mučenika, od oca Đure i majke Marije r. Gelemanović. Godine 1960. stupa u Bogoslovno sjemenište u Zagrebu, a nakon 6 semestara na Katoličkom bogoslovnom fakultetu odlazi na studij u Rim. Godine 1966. zaređen je za svećenika, a godinu dana kasnije postiže licencijat, da bi 1971. doktorirao u Rimu na Katedri fundamentalne teologije s disertacijom: 'Nereligiozno  kršćanstvo kod Dietricha Bonhoeffera'.
 
Iste godine postaje asistent pri Katedri fundamentalne teologije na Katoličkom bogoslovnom fakultetu u Zagrebu, a 1998. imenovan je dekanom istog fakulteta. Godine 2001. izabran je za rektora Zagrebačkog sveučilišta, a od 2010. godine imenovan je profesorom emeritusom.
 
Zagrebački nadbiskup kardinal Franjo Kuharić imenuje ga 1983. kanonikom Prvostolnog kaptola zagrebačkog, a Sveti Otac Benedikt XVI. imenuje ga monsinjorom 2010. godine.
 
Papa Ivan Pavao II. imenovao ga je 2004. godine članom Međunarodne teološke komisije, a na drugi mandat iste komisije, 2009. godine, potvrdio ga je papa Benedikt XVI.
 
Za cjelokupni istraživački teološki i filozofski rad, prvi hrvatski predsjednik, dr. Franjo Tuđman, odlikovao ga je najvišim priznanjem za znanstveni rad - redom Danice hrvatske, medaljom Ruđera Boškovića. Utemeljitelj je Zajednice Molitva i Riječ i Centra za duhovnu pomoć.

Unatoč cjelokupnom svojem iznimno bogatom angažmanu osticao je da nagomilani posao nikada ne smije ograničiti ili onemogućiti odmor jer da je odmor uvjet za uspjeh.  Životno mu je geslo bilo: 'Samo se jednom živi pa treba učiniti što više dobra, jer dobro je činiti dobro. Samo je dobrota apsolutna i neuništiva, kaže Platon. Ili: Tko sije u suzama, žanje u pjesmi.'