Isusovac Tvrtko Barun: 'Zbog nepravde u svijetu i različitih interesa mnogi obični, mali ljudi pate'

Isusovac Tvrtko Barun Večernjakova je osoba 2017. godine. Tu prestižnu titulu dobio je za nesebičan humanitarni rad posvećen izbjeglicama koji, nakon sirijske krize, novi dom traže u Hrvatskoj.
Autor: vecernji.hr/Laudato/K.P. Photo: Boris Sčitar/PIXSELL srijeda, 07. veljače 2018. u 14:02

Barun je voditelj Isusovačke službe za izbjeglice u jugoistočnoj Europi, a lani ga je nagradio i Europski parlament proglasivši ga "Europskim građaninom."

Prenosimo vam neke dijelove intervjua koje je Tvrtko Barun dao za Večernji list:

Kako izgleda jedan dan u životu voditelja ureda za izbjeglice?

Moj uobičajeni dan sastoji se od susreta, sastanaka, koordiniranja, dogovaranja s voditeljima ljudi i aktivnosti; mnogo vremena provodim za računalom. Dan mi počinje u pet i pol sati, tjelovježbom i tušem, osobnom meditacijom i zajedničkom misom sa subraćom u mojoj isusovačkoj zajednici. Nakon toga doručak i putovanje autobusom i tramvajem do ureda Isusovačke službe za izbjeglice, koji se nalazi u Prihvatilištu za tražitelje azila u Dugavama. I to vrijeme, do otprilike 16 sati, ispunjeno je raznim aktivnostima, zadacima, poslovima. Tad slijedi povratak kući. Večer se sastoji od drugih zadataka vezanih uz moju zajednicu, čitanja, sviranja saksofona, molitve. Zaspem između pola jedanaest, jedanaest. I onda opet sve ispočetka.

Koliko ste izbjeglica dosad zbrinuli?

Isusovačka služba za izbjeglice u Hrvatskoj djeluje od 1993., dakle ove godine slavimo 25. godišnjicu. Devedesetih godina, u vrijeme Domovinskog rata, bili smo jako aktivni pomažući svim stradalnicima, prognanicima i izbjeglicama, po cijeloj Hrvatskoj, putem jako mnogo projekata.


Hrvatska se, kao i Europa, pribojava vala izbjeglica i zato što je riječ o muslimanima?

Najprije bih rekao da trebamo paziti kad govorimo o ljudima, “val izbjeglica” je odmah nešto negativno, jer je val nešto što me zapljusne, što uništava sve ispred sebe. Ovo su ljudi. U velikoj potrebi.

No, čini se da se ipak stvara problem zato što su oni muslimani?

Što se pitanja broja muslimana u Europi tiče, treba ponovno početi od činjenica: u je Europi prije izbjegličke krize bilo četiri posto muslimanskog stanovništva. S dolaskom 1,5 milijuna ljudi koje su islamske vjeroispovijesti, taj je postotak narastao s četiri na pet posto. Svaki imalo inteligentan čovjek može vidjeti da pitanje islama u Europi nije pitanje brojki, već pitanja življenja vrijednosti religije koju ljudi ispovijedaju.

Kakva je vaša specifična pomoć kao crkvene institucije?

Ono što mi u Isusovačkoj službi za izbjeglice radimo, radimo uime Crkve, uime Krista. To nam je poslanje: naviještamo vjeru koja zahtijeva pravdu u društvu u kojem živimo, vjeru koja je konkretna i učinkovita. Kroz djela pravde, teološki rečeno, kroz djela milosrđa, mi ostvarujemo tu vjeru, već ovdje na Zemlji gradimo Kraljevstvo Božje. Zato se Crkva i na globalnoj razini, od pape Franje do zadnjeg djelatnika Isusovačke službe za izbjeglice (koja djeluju u 50 zemalja svijeta), trudi olakšati život tim ljudima i tako im pomoći u njihovoj potrebi, donijeti im nadu, utješiti ih, osnažiti ih za bolju budućnost.


Dolazite iz brojne obitelji. Zašto ste odlučili postati svećenik, isusovac?

Moja priča nije toliko zanimljiva. Dolazim iz velike – dvanaestero braće i sestara – praktične katoličke obitelji u kojoj smo uvijek odgajani u vjeri, zajedno molili u kući, išli na misu. Kao i moja starija braća, i ja sam išao na susrete ministranata k isusovcima. I tamo sam se, u petom ili šestom razredu, na jednom predavanju na temu “biti svećenik” zapitao zašto i ja ne bih bio svećenik. I tako je sve počelo. Dok sam išao srednju školu, živio sam u sjemeništu kod isusovaca i tu se poziv, ta želja gradila i nadograđivala. Tek kad sam ušao u novicijat nakon srednje škole, spoznao sam tko su isusovci, tko je sveti Ignacije, što je to ignacijevska duhovnost. Tu sam se, u Družbi Isusovoj, pronašao. Posljednjih 16 godina isusovac sam, tu sam sretan i ispunjen... Taj redovnički poziv, Družba Isusova, za mene je najveći Božji dar. Duhovnost svetog Ignacija nešto je što me svakodnevno nosi, u čemu se trudim rasti, što mi je velika radost dijeliti s drugima kroz duhovnom pratnju, vođenje duhovnih vježbi, razne duhovne obnove i slično.


Svirate i pjevate u klapi?

Glazba je u našoj obitelji uvijek bila prisutna: od malih nogu oduvijek se na svim našim slavljima, svečanostima i druženjima pjevalo i sviralo satima. A onda smo prije deset godina odlučili osnovati Klapu Barun, u kojoj danas pjeva jedna sestra i osmorica braće. Ma ništa posebno: uživamo, družimo se kao braća i sestre, idemo po raznim susretima, festivalima, nastupima. I usto gajimo tu posebnu hrvatsku tradiciju klapskog izričaja. Što se svirke tiče, tu je gitara, koju sviram od malih nogu, a sada učim i saksofon, instrument koji sam oduvijek želio svirati.

 

Da biste komentirali, prijavite se.