Na dan,  8. listopada 1957. godine, preminula je u Zagrebu velika žena Crkve u Hrvata - prof. Marica Stanković, službenica Božja, kandidatkinja za sveticu, utemeljiteljica prvog svjetovnog instituta u našoj domovini,  aktivna katolička djelatnica i odgojiteljica ženske mladeži, dobitnica visokog papinskog odlikovanja "Pro Ecclesia et Pontifice". Zbog svojih uvjerenja komunistički režim ju je osudio na pet godine robije koje je provela u logoru u Požegi od čijih je posljedica preminula. 

U vjerničkom ozračju radničke obitelji i samostanske škole sestara milosrdnica proživjela je sretno djetinjstvo i mladost te stekla solidno opće obrazovanje, temeljit vjerski odgoj i prvi zanos za Krista. Već tada pokazuje lakoću komuniciranja i nadarenost za pisanje. Maturirala je na Učiteljskoj školi 1920. godine. Presudan je njezin susret s bl. Ivanom Merzom i kasnije njihovo prijateljstvo i suradnja u apostolskom radu među mladima.

Svoj profesionalni rad započela je kao učiteljica u Hrvatskom zagorju, a nakon završene Više pedagoške akademije radi u Slatini, Čakovcu, Gračacu, Kutini te na Mješovitoj građanskoj školi u Draškovićevoj ulici u Zagrebu. Bila je omiljena među nastavnicima i učenicima, zbog svog obrazovanja, neposrednosti i marljivosti. Istodobno se posvećuje aktivnom radu u katoličkim organizacijama mladih, najprije orlovskoj, a zatim križarskoj. Bila je predsjednica Velikoga križarskog sestrinstva od osnutka 1930. do raspuštanja 1945. Godinama je uređivala glasilo „Za vjeru i dom“, u kojem je napisala mnogobrojne članke o tada aktualnim temama. Za svoje djelovanje među mladima unutar Katoličke akcije dobila je 1942. godine visoko crkveno odličje "Pro Ecclesia et Pontifice", kao prva žena u Hrvatskoj.

Osnovala je prvi svjetovni institut u Hrvatskoj pod nazivom Suradnice Krista Kralja. Kao ugledni katolički djelatnik našla se na udaru komunističkih vlasti nakon završetka Drugog svjetskog rata 1945., osobito nakon što je na skupu prosvjetnih djelatnica, u Radničkoj komori u Zagrebu, 2. lipnja 1945. pred 2.500 učitelja, profesora, glumaca, svećenika i redovnica javno ustala u obranu nadbiskupa Stepinca. Uhićena je 1. rujna 1947. Godine, a na suđenju je energično odbacila sve političke optužbe i hrabro svjedočila svoju odanost Kristu i Crkvi. Osuđena je na pet godina zatvorske kazne u ženskom logoru u Požegi. Radila je i na teškim fizičkim poslovima kod isušivanja Lonjskog polja. Nakon zatvora, živjela je u Zagrebu u prisilnoj povučenosti. Teško joj je bilo narušeno zdravlje, ali je uz podršku zatočenog bl. Alojzija Stepinca, uskladila svoj institut s novim crkvenim propisima i doživjela 1953. godine njegovo puno crkveno priznanje.

Umrla je 8. listopada 1957. u Zagrebu. Pokopana je na 57. polju zagrebačkog Mirogoja. Mnogi posjećuju njen grob. Pokrenut je postupak da je se proglasi blaženom i svetom kao prvu vjernicu laikinju u Hrvatskoj.

Izvor: Laudato