Na poticaj zagrebačkog biskupa Martina Borkovića Hrvatski sabor je 10. lipnja 1687. godine, jednoglasnom odlukom, proglasio sv. Josipa zaštitnikom Hrvatskog kraljevstva. U Protokolu tog zasjedanja nalazi se na latinskom jeziku ovaj tekst: 'Sveti Josip, Krista Spasitelja vjerni hranitelj, Djevice Bogorodice djevičanski zaručnik, za posebnog zaštitnika Kraljevine Hrvatske u Državnom saboru godine 1687. od redova i staleža jednoglasno je odabran.'

 

Štovanje sv. Josipa započelo je oko 850. godine kao zaštitnika bolesnih i umirućih te uzoru obiteljskog života. U sjevernu Hrvatsku ovaj običaj donijeli su isusovci u 17. stoljeću. Svijest o tome da je sv. Josip zaštitnik Hrvatske nije osobito zaživjela u narodu, ali na to podsjeća u svom pismo iz 1940. godine nadbiskup Alojzije Stepinac koji blagdan sv. Josipa uzdiže na zapovjedni blagdan za sve biskupije Kraljevine Jugoslavije. Na sveca ponovo podsjećaju hrvatski biskupi 1972. godine na zasjedanju u Splitu koji naglašavaju da je odluka Sabora iz 1687. godine i dalje na snazi jer sv. Josip nije zaštitnik nekog apstraktnog Hrvatskog kraljevstva nego cijelog hrvatskog naroda.

 

Hrvatsko nacionalno svetište sv. Josipa nalazi se u staroj karlovačkoj župi Sv. Marije Snježne na Dubovcu. U neovisnoj Hrvatskoj 14. srpnja 2008. godine na ulazu u Hrvatski sabor postavljen je reljef kao trajan spomen na odluku iz 1687., a blagoslovio ga je pomoćni biskup zagrebački Vlado Košić.