Nakon ljetnog radnog kampa za pomoć poplavljenim područjima, vikend uoči Male Gospe 6. i 7. rujna, volonteri su se vratili u Gunju. Kamp kojeg su organizirale udruga SKAC Palma i Magis, održavao se od 20. srpnja pa sve do 16. kolovoza, a u svakom terminu sudjelovalo je pedesetak mladih iz cijele Hrvatske. Poslovi su obuhvaćali održavanje kampa, ali u najvećem dijelu pomoć Gunjanima u obnovi njihovih kuća. Po njihovom odlasku iz kampa započela je procjena štete kuća koju je organiziralo Ministarstvo gospodarstva. Vlasnici su mogli odlučiti žele li isplatu novčanih sredstava pa će obnovu i sanaciju sami provesti ili žele da se sanacija i obnova provede u organizaciji Države.  

Još za vrijeme boravka u kampu, volonteri i organizatori uvidjeli su da ima mnogo obitelji, osobito starijih i nemoćnih osoba kojima obnova kuće ili doniran novac, neće biti dovoljan.

„Vidjeli smo kako se stvari sporo odvijaju i kako, pogotovo državne vlasti, zapravo uopće nisu prisutne ovdje. Vidjeli smo niz situacija, preko kojih nam je postalo jasno da ćemo se morati vratiti, vidjeti hoće li biti moguće još nešto napraviti. Nismo baš imali ideju što bi to bilo, ali smo jako željeli da te ljude ne ostavimo same“, rekao je duhovnik kampa, isusovac Ivan Mandurić, poznat kao pater Ike.

Mještani su im sami javljali kakva im je pomoć potrebna, a popis obitelji kojima su pomagali obuhvaćao je šezdesetak kućanstava. U organizaciji kampa sudjelovala je i Biskupija. Pater Ike govori: „Apsolutno, bez nadbiskupa Hranića ne bismo nikako mogli. Hranić se posve stavio na raspolaganje i sve, što god nam je trebalo, rado nam je davao. Imali smo njegovu pomoć i dolazio je k nama i više puta, bio s nama. Krbao je s nama jedan dan, cijeli dan.“

Cilj ovog povratka u Gunju bio je početak ostvarivanja novog projekta. „Mi smo u svakom tjednu imali jedan susret gdje smo potakli sve sudionike da promišljaju, daju ideje što bi se moglo još napraviti. Pa se nekako u tome i rodila ova ideja, tog posredništva“, govori pater Ike.

„Naša želja je spajanje ljudi u potrebi s potencijalnim donatorima, tako da pokušamo izraditi njihov profil, onda donatiri mogu izabrati što žele, kontaktirati tu obitelji i odlučiti što činiti. Mi želimo olakšati taj posao“, rekao je pater Ike.

Terezija, glavna organizatorica kampa objašnjava: „Ljudi su se počeli javljati nama, koji prate naš rad, znajući da smo mi tu mjesec dana, s pretpostavkom da smo upoznali ljude mjesto i situaciju.“

Organizatori su stoga odlučili sami napraviti popis kućanstava, odnosno profile obitelji kojima je još uvijek potrebna pomoć. Do sada nije postojao popis obitelji s relevantnim podacima o stvarnim potrebama obitelji. Stoga su sastavili formulare s podacima o tome tko čini pojedino kućanstvo, što su točno imali prije poplave i što imaju sad te što im je trenutno najpotrebnije. U popisivanju obitelji započeli su s onima kod kojih su preko ljeta radili, a preko njih uspijevaju doći do sve većeg broja ljudi. U planu je napraviti stranicu na koju će postaviti profile tih ljudi, odnosno obitelji. Profili neće biti javni, ali potencijalni donatori moći će ih detaljnije vidjeti.

Većina volontera koja je za vikend boravila u Gunji sudjelovala je u ljetnom radnom kampu. Domagoj, jedan od njih priča o svom iskustvu: „Mnogim ljudima je to naše prisustvo važno. Kad bi završili s poslom, oni bi rekli dođite, recite da trebate radit', sjedite s nama, razgovarajte. Mnogi su rekli da smo mi jedina svjetla točka koja se tu dogodila.“  

Gunjanin Josip rekao je: „Dođu kao motivacija. Dobijem i ja neku volju. Lakše je radit' u društvu nego sam.“ A pomoć im je svakako potrebna jer „ima starijih baka i ljudi koji su bolesni pa ne mogu sami sve“, govori Josip.

Pater Ike razočaran je jer smatra da Država nije napravila dovoljno: „Vrlo je nekorektno, njihov odnos prema mještanima je vrlo nekorektan. Mjesecima su ih zavlačili, vrlo su nepristupačni, vrlo nesusretljivi, po stotinu potvrda ljudi moraju dolaziti, komisije su morali čekati danima i danima. Najljepše doba godine je prošlo, tri mjeseca su prošla kada su dani bili najduži. Vlada je Gunju izdala. Ako nisu imali novaca trebali su reć', pričali su da imaju novaca, govorili su da ne žele europsku pomoć. Njihov bahati način je gori od svega. Ta neprisutnost zapravo. Tu su i mediji odigrali negativnu ulogu jer su često lagali da tu ima mnoštvo volontera: 220 Crvenog križa, nije bilo, bilo ih je možda 5. Nikad ih nije bilo više od 10, dok smo mi bilo ovdje. Lagali su da su sve kuće koje su bile za rušenje davno srušene, a većina nije bila srušena, nije ni danas. Smeće stoji ovdje po ulici i to šalje jako ružnu psihološku poruku, to ubija ljude u pojam. To je znak nebrige i tako dalje.“

Volonterku Mirnu pogodilo je kad je vidjela da se situacija u Gunji ne mijenja puno: „Nije se ništa promijenilo, od kako smo mi bili, ne znam uopće, ako i je neki napredak, jako je mali, po meni  skoro i neprimjetan. Trebamo to i dalje molitvom zalijevat', natopit' molitvom“, zaključila je.

Nakon cjelodnevnog rada oko kuća i popisivanja kućanstava, mladi su se uputili na odmor u Županju. Iduće jutro, dan uoči Male Gospe, krenuli su na hodočašće u obližnje svetište Šumanovce. Svetište Majke dobre nade, najstarije je svetište na području Vukovarsko-srijemske županije. Uz pobožnost krunice i pjesmu, volonteri su hodočastili iz svetišta do Gunje gdje su u zajedništvu s mještanima proslavili svetu misu. Osobito ih je razveselila prepuna crkva.

Božja riječ i poruka iz propovijedi išli su u skladu s vikendom. Pater Ike je govorio o zajedništvu i važnosti da se brinemo jedni za druge jer je u tome srž kršćanstva. Važno da naš pogled nije usmjeren „samo na sebe nego da bude usmjeren gdje je brat tvoj. 'Gdje je brat tvoj?' To Bog pita Kajina, a Kajin odgovara: 'Zar sam ja čuvar brata svojega?' Odgovora ono što on upravo jest, on je čuvar brata svojega, tako i ti.“

Iza mise i ručka, mladi su nastavili s popisivanjem obitelji. Pater Ike je još malo razmišljao o ovim događajima: „Jako je loše da se šuti o Gunji. Kad se to dogodilo, milijuni ljudi su stalno pričali o jadnim ljudima u Gunji kojima je sve stradalo i tako dalje, slali smo pomoć na razne načine. Kada smo mi bili raspoloživi puno pomoći, tada nije bilo moguće, međutim sad kad je došlo vrijeme do toga, to se zaboravilo, to silazi s novinskih stupaca. Naša je zadaća boriti se za taj prostor, da se ponovo svrne pozornost na njih sve dok se ne vrati život u potpunosti“, rekao je.

Zadovoljan je što ima „puno mladih koji su se rado uključili ponovno u ovu akciju jer im je Gunja ostala u srcu i opet će doći“, a to će iskoristiti. „Bit će super da se netko angažira oko određene obitelji. Ja ću brzo iscrpiti ljude do kojih ja mogu doći. Tu će nam onda biti potrebni mladi i ne moraju biti mladi, može biti bilo tko, a ima osjećaj da bi mogao doći do nekoga, da se angažira, da bude kao nekakav zastupnik te obitelji“ da traži za nju donatore.

Govori da je važna i „duhovna obnova Gunje. Možda neki programi koje treba pokretati. Možda s mladima? To bi sad bilo jako važno. Ovakve katastrofe ostave tragove i na duši.“

„Ja pozivam, vjernike, a onda i svećenike svih župa da se ponovo uključe, da ovu priču završimo do kraja. Pa i biskupe isto tako, da ne zaborave, da ovu priču dovršimo do kraja. Bez obzira što nije više medijski interesantna. Moramo biti svi za jednoga jedan za sve. Ako smo takvi, onda smo kršćani. Ako nismo takvi, onda nismo kršćani“, zaključio je pater Ike.

Ružica iz Gunje svjedoči kako su joj ovi mladi vratili volju za životom: „Oni nemaju ni alata ni zanata, oni imaju srce i dušu, njih je samo Bog poslao. Ja sam ko feniks, iz pepela se dižem. Oni su mi dali snagu da idem dalje u mojoj 64. godini. Oni daju volju za životom, za grabanjem naprijed, oni su fenomenalni. Moji mali anđeli, oni su stvarni, ako se dešavaju čuda, evo i ovakvim stvarima da se može nešto lijepo desiti, to su oni što su došli tu i u koju god su kuću ušli unijeli su pa čak i nade, kažem meni su i osmijeh“, rekla je.

Po odlasku iz kampa, volontere je još došao pozdraviti i župnik iz Gunje, Ivan Živić koji im je ovdje omogućio boravak. Uz riječi iskrene zahvale, stisak ruke i zagrljaje, dva su se svećenika rastala uz zaključak: „dalje ćemo čut' što bude Bog govorio“ i u tom smjeru krenuti s projektima.