Koji su izazovi s kojima se suočava suvremena obitelj s obzirom na ekonomske i društvene pritiske, opisala je Mira Čudina-Obradović. Ističe da je za dijete najbolje da živi u obitelji s ocem i majkom, a opisujući s kojim se problemima suočava takva potpuna obitelj, ne tvrdi da je takva obitelj bolja od jednoroditeljske. Njezin tekst pod nazivom „Promjene i prilagodbe obitelji  u pritiscima suvremenog života i suvremena važnost obitelji“ donosimo u cijelosti:

"1. Ako zanemarimo tradicionalne oblike obiteljskog života odražene u životu u zadrugama ili proširenim obiteljima, kao tradicionalnu obitelj od 60-ih godina prošloga stoljeća možemo smatrati obitelj koja se sastoji od oca, majke i djece. Takva tradicionalna obitelj u najvećem je dijelu bila i jednohraniteljska obitelj, što je značilo da je otac radio izvan kuće i brinuo se za ekonomski boljitak obitelji, a majka je bila kod kuće, brinula se za djecu i obavljala sve kućanske poslove za muža i djecu.

Naglo širenje gospodarstva i urbanizacije stvorilo je dvije velike društvene potrebe:
-    potrebu za velikim brojem žena koje će se zaposliti u gospodarstvu
-    potrebu za visokom obrazovanošću radne snage.

Te su dvije potrebe društva postale generatori čitavog niza promjena u društvu, ali i u svijesti, stavovima ljudi, što se značajno odrazilo na život obitelji, njezinu funkciju, njezino preoblikovanje, pa i samo njezino postojanje.

Potreba za visokoobrazovanom radnom snagom dovela je do produženog obrazovanja mladih i do odgađanja njihovog osamostaljenja. Ta je pojava neposredni uzrok odgađanja stupanja u brak i odgađanja prvog djeteta te konstantnog povećanja broja samaca. Istodobno, moderni život i napredak medicine produžava životni vijek, te je sve veći broj samačkih staračkih kućanstava. Takozvane samačke obitelji (i mladih i starih) u modernim društvima postaju sve češći oblik života. U uvjetima ekonomske krize izražena je i pojava da mladi dugo ostaju u obitelji porijekla, prebacujući na roditelje teret svojeg školovanja ili nezapošljavanja. Sve te demografske promjene donose istodobno i niz promjena u stavovima: donekle opada vrijednost djeteta kao elementa ženinog identiteta, opada vrijednost braka kao elementa identiteta i znaka zrelosti i muškaraca i žena, a kohabitacija odrasle djece s roditeljima ne smatra se više znakom nezrelosti, nego prirodnom prilagodbom na promijenjene prilike. Jedna od prilagodbi na odgađanje braka i djece je i nastanak i sve veća proširenost kohabitacija, bilo kao stalnog oblika koji se neće promijeniti, nego ili trajno održati ili raspasti, bilo kao privremenog braka dok se ne steknu uvjeti za ulazak u pravi brak.

Potreba za ženskom radnom snagom proizvela je sve veću zastupljenost obrazovanih žena u društvu i sve veći udjel žena u radnoj snazi. Neposredne posljedice su sve duže odgađanje braka i djece, sve veći broj obitelji bez djece kao i sve veći broj zaposlenih majki. Nastaje obitelj dvostrukog hranitelja, u kojoj se javlja žestok sukob radne i obiteljske uloge za oba bračna partnera, a osobito za ženu koja tradicionalno preuzima znatno veći udjel obveza u kući. Svi ti činitelji pridonose povećanom udjelu obitelji s jednim djetetom i opadanju obitelji s većim brojem djece. Promjene na razini pojedinca su poteškoće funkcioniranja u obitelji, usklađivanja raznovrsnih obveza, ali i porast svijesti žene o potrebi neovisnosti. Tako usprkos teškoćama koje žene imaju kao istodobne majke, domaćice i zaposlenice, vrlo je malen broj onih koje bi se dobrovoljno vratile u sustav jednohraniteljskih obitelji s mužem kao izvorom materijalne sigurnosti.
Potrebe usklađivanja sukobljenih uloga u obitelji, doživljaj samostalnosti žene i drugi unutarnji i vanjski pritisci na obitelji, a osobito oni izazvani ekonomskim teškoćama proizvode sve veći broj raspada brakova, čija je neposredna posljedica nastanak jednoroditeljskih obitelji, u kojoj sve uloge – radne, roditeljske, odgojne obnaša samo jedan roditelj, najčešće majka. Dakle, svjedoci smo transformacije obitelj, u stvari njenog raslojavanja u mnogobrojne oblike (stalne kohabitacije, privremene kohabitacije, dvoroditeljske jednohraniteljske, dvoroditeljske dvohraniteljske, jednoroditeljske i samačke obitelji). Noviji su oblici i binukleusne obitelji, u kojima međusobno surađuju dvije obitelji koje iz različitih brakova imaju zajedničku djecu. Nastanak mnogobrojnih oblika obitelji jeste specifična reakcija na vanjske i unutarnje pritiske, ekonomske i ideološke, koje doživljava suvremena obitelj.

Pojava sve većeg broja samačkih obitelji i jednoroditeljskih obitelji nastalih razvodom potaknulo je mnoga razmišljanja o tome da nestaje obitelj kao zajednica pojedinaca s ciljem međusobne  potpore  i podizanja djece. No, suvremeno razumijevanje raslojavanja obitelji jest da su to isključivo oblici prilagodbe na promijenjene  uvjete, prvenstveno ekonomske, ali i ideološke, među kojima najvažniju ulogu imaju velika potreba za autonomijom pojedinca i potreba za prihvaćanjem oblika odnosa koji najviše odgovaraju pojedincima, a ne onima koji su propisani zakonima ili običajima. To ne znači da će obitelj nestati. Sva istraživanja pokazuju da je za preko 80% Europljana, a tako i stanovnika naše zemlje, još uvijek i brak i obitelj i imanje djece jako važna vrijednost koje se ne žele odreći i planiraju je ostvariti u nekom razdoblju života. No, vjerojatno je da će se smanjiti zastupljenost, a možda će i „izumrijeti“ tradicionalni oblik obitelji kojeg će  zamijeniti mnogobrojni oblici koji će odgovarati ekonomskim, emocionalnim i vrijednosnim potrebama pojedinaca.

Utjecaj različitih oblika obitelji na dobrobit djece

Raslojavanje oblika obitelji može imati negativne posljedice jer su neki oblici obitelji više rizični za nastanak siromaštva, kao i za teškoće održavanja obiteljske povezanosti i smanjenje obiteljske brige za djecu i stare. Zato su raslojavanjem obitelji i ekonomskim teškoćama najviše pogođena djeca.

Za jednoroditeljske obitelji, ali i preopterećene dvohraniteljske obitelji tipične su smanjene mogućnosti brige za djecu koje se odražavaju kao nezadovoljavajući djetetov razvoj, nezadovoljavajuće bogatstvo iskustava, siromaštvo izvanškolskih aktivnosti, slab školski uspjeh, veća izloženost bolestima i povećana smrtnosti zbog nesretnih slučajeva. Također, u tim je obiteljima veća izloženost zapuštanju i zlostavljanju djece, te roditeljsko preuzimanje strogog i nepopustljivog odgojnog stila.

2. Izazovi s kojima se suočava suvremena obitelj su mnogobrojni. To donekle ovisi i o tipu obitelji, a svi oblici teškoća pojačani su s ekonomskim teškoćama koji su posljedica svjetske, pa i naše ekonomske krize koja se očituje kao povećan broj siromašnih obitelji, obitelji s nezaposlenim članom  ili sa zaposlenim koji ne prima plaću.

Za obitelji dvostrukog hranitelja najveći je izazov usklađivanje radnih dužnosti, roditeljskih obveza i neodgodivih poslova u kućanstvu koji osiguravaju opstanak i zdravlje obitelji. Tu se postavljaju pitanja egalitarnosti uloga, pravedne raspodjele dužnosti između muža i žene, raspodjele moći unutar bračne dijade, te će sukobi unutar obitelji i nezadovoljstvo odnosima biti više prisutni nego problemi preživljavanja i ekonomske moći.

Jednoroditeljska obitelj (uglavnom majka) ima mnogobrojne probleme povezane s manjkom ekonomskog i kulturnog kapitala, s manjkom vremena i energije za komunikaciju i nadzor djece. Sukobi su između majke i djece u vezi s materijalnim i odgojnim pitanjima, a oni su izrazito zaoštreni u vrijeme djetetove adolescencije. Dobrobit i majke i djece je vrlo niska i u adolescenciji djece  se često zaoštrava prema spirali nasilja.

Jednoroditeljske obitelji u stvari su poseban slučaj siromašnih/osiromašenih obitelji. Kvaliteta života siromašnih obitelji je niska, odražava se na međusobne odnose roditelja, kao i odnosa roditelja i djece. Ti se odnosi također pogoršavaju u razdoblju djetetove adolescencije i javlja se mogućnost spirale zlostavljanja među članovima obitelji, kao i pojava ovisnosti o alkoholu i drogama, kao obliku bijega iz nerješivih problema stvarnosti.

3.  Za dijete je najbolje da živi u obitelji s ocem i majkom, kao što se vidi iz rasprave o jednoroditeljskim obiteljima. Takva, nazovimo je potpuna obitelj, može u najvećoj mjeri djetetu osigurati i ekonomski i kulturni kapital koji mu je potreban za dobar razvoj i uspješnost u školi. Osim toga, potpuna obitelj ima i odgojnih prednosti. Najprije, ona ima najviše vremena za „bavljenje“ djetetom, te time ispunjava tri temeljne roditeljske funkcije: pružanje strukture, nadzor i komunikaciju s djetetom. Zatim, majka i otac imaju ponešto različitu odgojnu ulogu, majka njegujuću, a otac kao model  slobode i igre. Osim toga, manja je vjerojatnost da će u potpunoj obitelji jedan roditelj patiti od osjećaja napuštenosti, frustriranosti, zakinutosti, manjka ili nepravde doživljene od partnera, što sve može poremetiti odnos povrijeđenoga partnera prema djetetu. No, ovdje moramo staviti značajno ograničenje tvrdnji da je  potpuna obitelj bolja od jednoroditeljske. To je tako samo u slučaju kad su odnosi među roditeljima skladni ili kad su roditelji vješti u usklađivanju potreba i pronalaženju zajedničkih i dogovorenih rješenja sukoba. Također, to se odnosi samo na obitelji koje nisu izložene velikom ekonomskom stresu, jer dvoroditeljske siromašne obitelji podliježu svim problemima kao i jednoroditeljske, uz dodatnu komplikaciju, da se u njima osim sukoba roditelj-dijete odvija i sukob partner-partner i partner-dijete. Dakle, možemo zaključiti da je siromaštvo obitelji najveća prijetnja razvoju djeteta, a nesklad obitelji povezan sa siromaštvom toksična je kombinacija za sve članove obitelji, osobito za djecu. Nova istraživanja o utjecaju kohabitacija govore o tome da stabilna kohabitacija uz tople odnose povezanosti nije za djecu ni po čemu različita od stabilnog roditeljskog braka. No, negativan utjecaj kohabitacije na djecu očituje se u tome, što su kohabitacije češće podložne raspadu nego brakovi, pa je rizik za djecu u činjenici da će se do 10. godine vjerojatnije naći u jednoroditeljskoj obitelji nego djeca koja žive u dvoroditeljskoj obitelji od početka života.

Autor: Mira Čudina-Obradović