Dva dana prije u selu se slavio Papin dan. Nakon mise, župnik Mihovil Praskić održao je govor koji su prisutni prekidali povicima 'Živio Maček', 'Živjela Hrvatska'. Bilo je to tri mjeseca uoči parlamentarnih izbora. Na izbore se spremala i Udružena oporba s Vladkom Mačekom na čelu, koji je imao veliku potporu hrvatskog seljaštva. Pristašama režima to se nije svidjelo pa su uhitili nekolicinu najglasnijih seljaka. Narod se uznemirio i tražio njihovo puštanje. Najhrabriji  iz okolnih sela krenuli su po pravdu u Brod, ali su ih žandari rastjerali pucnjavom.

Najgore je bilo u Sibinju, gdje se okupilo oko 150 seljaka. U podne se blizu njih zaustavio automobil iz kojeg su poiskakali naoružani jugožandari vođeni majorom Cvijanovićem. Jedan je seljak viknuo „gospodo, nemojte pucati, mi se nećemo tući“, ali to nije pomoglo jer su meci bez upozorenja zviždali na sve strane. Nakon pucnjave, na poprištu je ostalo osam žrtava, među kojima je bilo ranjenih, no žandari su ih bezočno dotukli udarcima kundaka.

Dan poslije na istočnom ulazu u Brod ubijeno je još šest seljaka iz Ruščice i Gornje Vrbe. Nasilnički režim Kraljevine Jugoslavije tu se nije zaustavio; progonio je i zatvarao seljake, a od ubojica nitko nikada nije odgovarao za zločin.

Za poginule u Sibinju, kao i njihovu 'braću u žrtvi', u zagrebačkoj katedrali je četiri dana poslije, 23. veljače, služena misa zadušnica.