Opći napad na Karlovac počeo je 4. listopada 1991. kada je jugovojska zajedno sa srpskim rezervistima granatirala grad i okolicu. U medicinski centar dovezena su 24 ranjena i nekoliko poginulih građana. Srpski pobunjenici bili su svjesni da bi padom Karlovca presjekli Hrvatsku napola pa su još u ožujku 1991. počeli napadi na hrvatske policajce, a zatim je slijedilo i opkoljavanje hrvatskih sela i gradova, poput Topuskog i Slunja.
 
Uskoro je na red došao i sam Karlovac čiji je položaj bio tim teži što je bio pun vojarni Jugoarmije. U stankama granatiranja po Karlovcu je trajao lov na snajperiste koji su se skrivali i djelovali iz vojnih objekata u gradu. Linija obrane protezala se oko grada, ali i oko zaposjednutih vojarni. U početku slabo naoružani i nedovoljno organizirani, branitelji su se teško odupirali, a uz to grad je bio pritisnut i dolaskom brojnih prognanika. Ipak, osnovan je prislušni centar, ustrojene su Operativna zona i 110. brigada Hrvatske vojske. Uspješnima su se pokazali pregovori s juog-oficirima, posebice sa zapovjednikom skladišta Jamadol, koji je imao zadatak minirati opasni objekt, ali ga je ipak na kraju predao.
 
Nekoliko dana poslije neprijateljski su tenkovi krenuli u proboj iz vojarne Logorište prema Kordunu. Tada je uništeno 8 tenkova i zarobljeno više vojnika, ali je jugovojska oštetila tri stotine kuća, masakrirala 15 i ranila više od 100 civila. Zauzimanjem vojarni i vojnih skladišta učvrstila se i crta karlovačke obrane, ali se granatiranje i dalje nastavilo. Da neprijatelj nije birao ciljeve, potvrđuje i činjenica da je pogođena i pravoslavna crkva svetog Nikole.
 
Do sarajevskog primirja 1992. na grad je palo nekoliko desetaka tisuća projektila, a u karlovačku bolnicu je dovezeno 176 poginulih i 830 ranjenih.

Karlovac je uspješno obranjen, iako je bojišnica sve do operacije „Oluja“ 1995. ostala u njegovim predgrađima.